UN Nemoćna oko Ukrajine

Posted by erolavdo BALKANS, COMMENTARY Friday, February 18th, 2022

Piše Erol Avdović (UN – New York) — Može li grads Ujedinjenih naroda na East Riveru postati mjesto u kojoj će biti postignut neki dogovor po pitanju svjetskog mira i sgurnosti? To je pitanje stalno otvoreno, posebno nakon toliko mnogo apela od strane generalnog sekretara UN-a Antonia Guterresa da se svijet treba vratiti multilateralizmu. Ne samo zbog duha vremena u kome živimo, nakon bipolarnog Hladnog rata i poslije trijumfalističkog američkog unipolarnog trenutka od pada Berlinskog zida (1989) na ovamo koji nas je definitivno uveo u eru multipolarnog svijeta, već i zbog promjenjenog diplomatskog alata koji se danas koristi u svijetu rastuće, ili bolje rečeno – Dolazeće Kine.

Uostaom, upravo je Guterres više puta upozorio da svijetu – i pokraj više centara političke i ekonomske moći – prijet nova hladnoratovska podjela. Između Kine i Amerike (SAD) – što je najgore – s dva sistema pravila, s dvije (mutirane) ideološke odrednice, jer ni kapitalizam, a ni socvijalizam nisu više isti kao iz doba stereotipa o njima. Čak bi nam se mogle dogoditi i dvije vrste globalnog interneta. Ali, distopija – prijeteće miješanje države u prava i slobode individua, čije bitisanje proždire birokratska državna aždaja – čini se prijeti cijelom čovječanstvu.

A što se tiće UN-a, koje osim lijepih, pa i krajnje preciznih riječi, i naravno uz dostavljanje humanitarne pomoći, za šta se organizacija izgleda subspecijalizirala, zanemarujući političku komponentu svoga djelovanja – glavno sjedište UN-a u New Yorku, svih tih 38 spratova sve više lići na ljušturu koja opstaje iako njene vitalne (političke) funkcije izumiru. To se najviše očitava u odnosu UN-a prema krizi u Ukrajini. Sve je, ili da bidemo pošteni do kraja – najviše toga je sa East Rivera premješteno u Washington, Moskvu i Brisel (sjedište Evropske unije) – te dakako druge dvijeod pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – Pariz i Peking.

Dakle, generalni sekretar Guterres govorio je i još uvijek govori sve što treba i kad je Ukrajina u pitanju, ali se u njegovom kabinetu na vrhu Staklene palaće u New Yorku i o tome ne odlučuje ništa. Osim, što se naravno oko toga lome koplja u Vijeću sigurnosti UN-a, sada poglavito između predstavnika SAD i Ruske Federacije. Konfrontancija često podjeća na najburnije dane Hladnog rata kada su Rusi i Amerikanci vodili žestoki diplomatski rat u ovoj najvažnijoj UN areni. No i pokraj toga Guterres oklijeva da uputi svoje kritike izravno na adresu najmoćnijih članica UN-a, već o podjelama često govori u rukavicama.

“Ove podjele često paraliziraju Vijeće sigurnosti i stvaraju okruženje nekažnjivosti u kojem državni i nedržavni akteri vjeruju da mogu raditi šta god žele,” rekao je na ovogodišnjoj Sigurnosnoj konferenciji u Minhenu generalni sekretar UN-a.

“Često me pitaju da li smo u novom hladnom ratu.,” kaže Guterres: “Moj odgovor je da je prijetnja globalnoj sigurnosti sada složenija i vjerovatno veća nego u to vrijeme.”

Očito i generalni sekretär UN-a ojade čovjeka koji također razumije da možda čak i 150.000 ruskih vojnika (kako tvrde zapadni obavještajni izvori na čelu sa SAD) na ukrajinskoj granici “nisu tu da bi pili čaj”, kao što je to onomad u prisustvu američkog državnog sekretara Antony Blinkena rekao komesar za sigurnost i šef EU diplomatije Josep Borrell. Ali, Guterrs ne voli tu vrstu hiperbola.

“I dalje mislim da se to neće dogoditi (napad Rusije na Ukrajinu),” rekao je Guterres dodajući kako bi to bilo katastrofalno ako se desi. I onda kao šampion svjetske diplomatije naravno izgovara manrtu UN-a, koja ruku na srce – ne spašava svijet od sukoba:

“Ne postoji alternativa diplomatiji. Sva pitanja, uključujući i najnerješivija, moraju se rješavati u diplomatskim okvirima.” Guterres kaže da je  ”krajnje je vrijeme za ozbiljnu deeskalaciju.”

Doduše u Minhenu je ispravno podsjetio šta kaže Povelja Ujedinjenih nacija,  i da je ona – temeljni stub međunarodnog prava, citirajući Povelju UN-a:

“Sve članice će svoje međunarodne sporove rješavati mirnim sredstvima na način da ne budu

ugroženi međunarodni mir, sigurnost i pravda.” Zvuči dobro. Ali, zvući idealno u svijetu kakav je prestao da postoji, jer u proteklih nekoliko decenija smo vidjeli kako moći izbjegavaju Vijeće sigurnosti UN-a – Amerika – intervenišući na na Bliskom istoku i Avganistanu. Ali, i Rusija upravo u Ukrajini – aneksijom Krima 2014. Vijeće sigurnosti UN-a nije spriječilo namjere velikih i moćnih da poduzmu što su bili naumili.

Zapravo, svoju nemoć, šef UN-a Guterreš na neki način potvrđuje pristankom na redukciju uloge UN-a na humanitarnu. U minhenu je generalni sekretar UN-a rekao kako sistem Ujedinjenih nacija ostaje u potpunosti operativan u Ukrajini, “uključujući naš humanitarni rad u regijama Donjeck i Lugansk, i želim da izrazim svoju zahvalnost na saradnji koju imamo sa ukrajinskom vladom u tom pogledu.”

UN dakle radi svoj humanitarni posao” prepuštajući politiku ekskluzivno moćnicima, dok se geostrateške podjele produbljuju; one iste protiv kojih tako slatkorječivo govori Antonio Guterres.

Gotovo da je izgledao farsično, sa svim elementima političkog teatra – i onomadni okršaj SAD i Ruske Federacije u Vijeću sigurnosti UN-a oko Ukrane. Američki državni sekretar Blinken, pazeći na svaku izgovorenu riječ, ali i na gestikulaciju s kojom je dostavlja – optužio Rusiju da će napasti Ukrajinu, bez obzira na najave Moskve o povlačenju ruskih vojnika s položaja oko ukrajinskih granica. U oba slučaja neverifikovano – i američko-zapadna upozorenja o gomilanju desetina hiljada ruskih vojnika, i najave Moskve da se ruska vojska odatle vraća u svoje baze – poslužila je kao platforma za žestoki rat rijči.

UN, Vijeće sigirnosti – bio je mjesto koje su Amerikanci odabrali da najave ratni scenario – šta će uraditi i kako će Putin napasti Ukrajinu. Način na koji je to učino američki državni sekretar Antony Blinken ove 2022 navelo je neke da ga usporede s pokojnim američkim državnim sekretarom Colin Pauellom, koji je 2003 godine na istom mjestu mahao onom famoznom epruvetom kako bi upozorio svijet da Saddam Husen, tadašnji autokratski lider Iraka – namjerava potrovati – napasti hemijskim oružjem svoje susjede na Bliksom istoku. I da zato svijet treba reagovati da ga spriječi. Ali, baš zato što Putinova Rusija nije isto što i Sadamov Irak – 20 ghodina kasnije svijet mora biti svjestan stvarne ruske opasnosti, jer predsjednik Putin onomad je spominjao i ograničenu upotrebu nuklearnog oružja. Tzv. “nuklearni manevri” ruske arije počeli su u drugoj polovici febrara blizu ukrajinske teritorije.

“Rusija planira da stvori izgovor za svoj napad,” rekao je Blinken ovaj put u Vijeću sigurnosti UN-a, iako u potpuno drugom konteksu, jer Buševa doktrina (globalni rat protiv terorizma) s početka 2000 godine i Bidenova doktrina, 20 godina kasnije, koja zagovara prestanak masovnih američkih vojnih intervenija u svijeu – ostavlja analitičare s ne odgoroenim pitanjem: zašto Washington donekle “gura” Rusiju i Ukrajinu u rat?!

Uglavnmom, Blinken je u UN-u rekao da bi neki “nasilni događaj za koji će Rusija okriviti Ukrajinu, ili nečuvena optužba koju će Rusija iznijeti protiv ukrajinske vlade” mogao biti neposredni povod za novu rusku invaziju.

On je priznao da Amerikanci ne znaju tačno u kom će se obliku to dogoditi  Ali, mogao bi to biti izmišljeni takozvani „teroristički“ bombaški napad unutar Rusije. Blinken je naveo da bi to moglo biti i “izmišljeno otkriće masovne grobnice, ili inscenirani napad dronom na civile ili lažni – čak i pravi – napad upotrebom hemijskog oružja.”

Rusija, je po njegovim riječima može opisati ovaj događaj kao etničko čišćenje ili genocid. Činjenica je da  Moskva sve više optužuje Ukrajince za “genocid”, a tu je i propaganda da svijet uvjere u to. U više navrata Amerikanci su upozorili da ruski mediji šire neke od ovih lažnih uzbuna i tvrdnji, “kako bi maksimizirali bijes javnosti, i postavili temelje za izmišljeno opravdanje za rat.”

Blinken je u UN-u job ustvrdio da najviši nivoi ruske vlade mogu “teatralno sazvati hitne sastanke

za rješavanje takozvane krize. Vlada će izdati proklamacije u kojima će se izjasniti da Rusija mora odgovoriti da odbrani ruske građane ili etničke Ruse u Ukrajini.”

Nakon svega toga, tvrde u Washingtonu slijede istinski ruski napadi. “Ruske rakete i bombe će padati širom Ukrajine. Komunikacija će biti ometana. Sajber napadi će zatvoriti ključne ukrajinske institucije.”

Potom, rekao je i Blinken u UN-u – dolaze ruski tenkovi i vojnici koji će napredovati prema ključnim ciljevima “već identifikovanim i zacrtanim u detaljnim planovima.” I što je najopasnije, američki državni sekretar je izrazio jednu vrstu čvrstog uvjerenja (bar se tako doimlo u UN-u) “da ti ciljevi uključuju glavni grad Rusije – glavni grad Ukrajine, Kijev, grad od 2,8 miliona ljudi.” Znači, da bi – nažalost – civilnih žrtava moglo biti na pretek

I zato vriueme, UN, generalni sekretalrAntonio Guterres prilično anemično – ostajući u maniru “busness as ussual” izgovaraju velike riječi, uz sasvim male, gotovo nikave antiratne rezultate. Kao da se radi o studentski pacifistima bez stvarne moći koji svoje pravovjerne prosvjede žele staviti u svoje biografije ili umiriti svoju uzburkanu savijest. Sve to u trenutku dok američki i ruski diplomati u UN-u itekako talasaju domaću i svjetsku javnost.  Tužno je gledati na Ukrajinu koja sa zebnjom očekuje detant i deeskalaciju, unatoč činjenici da je Kijev uvučen u ratni narativ.

Razumljivo je iako ne sasvim prihvatljivo, da su oštru i prijeteću retoriku u Vijeću sigurnosti UN-a popratili su paralelni i gotovo vremenski perfektno poredani medijski istupi, bar kad je riječ o ovdašnjoj – američkoj, ali i evropskim televizijama i ostalim medijima.

Ambasadorica SAD u UN-u Linda Thomas-Greenfield dala je obvio dana na desetine tv intervjua, u Kojima se ponavljaju optužbe i upozorenja da će Putinova Rusija napasti Ukrajinu, i da u biti ne treba vjerovati najavama iz Moskve kako neće doći do invazije. Ali, američki mediji ostaju i kritični prema Bidenovoj administraciji, s obzirom da su najave iz amerčkog obavještajnog sektora o dtzv. “Danu D” po kojem je 16 februara Rusija već trebala napasti Ukrajinu već pale u vodu.

NPR – Američki javni radio upitao je UN ambasadoricu Lindu Thomas-Greenfeild i kako objašnjava to što je ukrajinski predsjednik Zelensky već je prigovorio kako iz SAD-a, zapadnih medija, dolazi dobra doza histerčne panike koja remeti svakodnevni život u njegovoj zemlji i posebno ekonomiju pa su investitori počeli da bježe. Thomas-Greenfield je kazala je Washingotn obavio razgovor su ukrajinskim predsjednikom

“Dakle, predsjednik Zelenskyy mora razgovarati sa svojim građanima na način koji treba da razgovara sa svojim građanima, ali mi smo s njim imali vrlo, vrlo intenzivne razgovore.,” rekla je američka ambasadorka u UN-u. I doista, nakon razgovora predsjednika Bidena i Zelenskog, ukrajinski predsjednik je prestao tražiti “stvarne obavještajne podatke” o tome da Rusi namjeravaju napasti Ukrajinu, kao što je to činio proteklih dana preko medija, ve .je, uveliko izražava uvjerenje da će Rusi doista napasti.

Za to vrijeme završne riječi generalnog sekretara Guterresa u njegovom obraćanju Minhenskoj konferenciji za sigurnost zvuče, kao da ih je izgovorio neko ko je upravo izašao iz najbolje biblioteke, ali koji odavno nije obukao blatnjave čizme i prošetao po zamrznutoj zemlji čiji bi led uskoro mogli slomiti gusjenice tenkova.

“Sve ove prijetnje ozbiljno ugrožavaju ljudska prava i demokratiju. Potreban nam je porast diplomatije za mir, porast političke volje za mir i porast ulaganja za mir. I računam na vaše vodstvo da se to dogodi,” rekao je Guterres.

Tačno ali nedovoljno.

 

 

 

 

 

Short URL: https://webpublicapress.net/?p=34330