propecia yahoo answers

Home » BALKANS » Svijet kao veliki Selfie

Svijet kao veliki Selfie

Andrej Nikoladis (Courtesy photo - Novi list)

Andrej Nikoladis (Courtesy photo – Novi list)

Piše: Andrej Nikolaidis - Do tog trenutka grozni Carpenterov film „Escape from L.A.“ završava izvrsnom, hajdegerijanskom scenom. Snake Plissken – nakon što je upozoren da će tako izbrisati posljednjih 500 godina ljudske istorije, sva naša postignuća i naš način života – čitavoj planeti bespovratno isključi struju. Time uništi svu modernu tehnologiju i sve oslonjeno na nju: od sistema nadzora do digitalnih arhiva.

Kraj filma nije nihilistički. Plissken nije vođen rezonom „neka sve propadne, ništa ionako ne vrijedi“. On ne vrši odmazdu nas odvratnim svijetom. On oslobađa čovječanstvo: vraća mu svijet. Nakon zatamnjenja Carpenter ponovo pada u gotovo-pa-treš registar u kojem, osim opisane scene, protiče čitav „Escape from L.A.“: Plissken izgovara „Welcome to the human race“.

 

SVIJET JE SVE MANJI

 

Svijet je, doista, sve manji: zapravo ga više nema. U svakom slučaju, nema ga kao mjesta na kojem se možete sakriti. Nema bijega, nema nestanka, nema novog početka.

Carpenter naš svijet vidi kao džinovski logor. Nestankom struje nestaje i logora. Reditelj prikazuje satelite koji su isključeni i vojnike koji se osvrću u čudu, našavši se u mraku. Reflektori su ugašeni, osmatračnice srušene, ograda je pala, čuvari logora su slijepi: bijeg je ponovo moguć. Umjesto uzaludnih pokušaja da se pobjegne od svijeta, Carpenter nudi bijeg u svijet. Plissken svijet ponovo pretvara u utočište.

Nestati… Ne kao Pynchon, nego kao Rimbaud.

Prvi se skrio: osim starih, crno bijelih fotografija veselog momka sa zubima nalik na mrkvosjeke Duška Dugouška, načinjenih još pedesetih godina prošlog vijeka, ne postoji snimak Pynchona. Niko, osim njegove porodice i, možda, njegovog agenta ne zna kako taj čovjek izgleda, tim prije što niko ne može biti siguran ni da su rečeni stari snimci autentični, da nisu autorova šala, demonstracija njegove autoironije. Zato je Pynchon na dodjele nagrada slao prijatelje, poznanike i slučajne prolaznike na ulici, dajući im tako šansu da održe duge pseudo-književne govore, zapravo sa govornice puštaju nesuvisle bujice riječi kojima je publika, vjerujući da pozdravlja veliki govor velikog Pynchona, frenetično aplaudirala.

Drugi je, prosto, otišao. Jednoga dana niko nije znao gdje je.
Imao je dvadeset i jednu kada je 1876. potpisao šestogodišnji ugovor sa holandskom vojskom koja ga je poslala u Indoneziju. Tamo je kratko glumio vojnika da bi jedne noći otšetao u džunglu. Iz koje je izašao tek mjesecima kasnije. Šta je tamo radio, kako je uopšte preživio? Ako je neko nekada znao, to nije zapisao.

Tako je, netragom, Rimbaud nestao i iz poezije. Svoja remek-djela napisao je do devetnaeste godine. Nakon toga je lutao svijetom, sve dok od raka koji se najprije javio na koljenu u tridesetsedmoj nije preminuo u majčinom domu. Bezbrojni istraživači tražili su prisustvo poezije u svakom pismu koje je napisao, svakoj priznanici i računu koji je potpisao. Nadali su se da će u nekoj usputnoj napomeni, makar na poleđini otpremnice za kafu kojom je pred kraj života trgovao, pronaći izgubljenu pjesničku sliku, dokaz da je pjesnik na svijet kao pjesnik pozvan, pa sa njega kao takav ima i otići, dokaz da se genijalnost ne može sakriti. Nisu našli: ni dokaz ni genijalnost ni poeziju. Rembo je bio genije koji je o poeziju, kao o čiviluk, okačio genijalnost i otšetao od njih, ravno u džunglu Jave.

Nekada bilo… Dok ih neko poput Snake Plisskena sa neba ne obori, sateliti snimaju svaki kutak zemlje, pa tako i svaku džunglu u koju bi danas Rimbaud mogao ušetati. Prije ili kasnije, ma kako se vješto odbjegli vojnik skrivao, neko od urođenika opalio bi selfi pa ga okačio na neku od društvenih mreža. Neko, na drugom kraju svijeta, prepoznao bi, u pozadini, u sjenkama džinovskih stabala duboko iza nasmiješenog autora samosnimka, odbjeglog genija.

 

POZADINA ZA SELFIE

 

Nema bijega, nema skrivanja. Svijet je tek wallpaper, pozadina za selfi. Dođite na ulcinjsku Veliku plažu, vjernu kopiju kalifornijske obale kojom u Pynchonovom tekstu špartaju čudaci bizarnih sudbina. Sačekajte kraj ljetnjeg dana u jednom od plažnih barova u kojima se skupljaju surferi i ostali cool gradski momci i cure. Koji tren prije nego će sunce nestati u moru, mladi ljudi ostavljaju svoje votke, piva i smutije pa se, kao vojska androida aktivirana pritiskom na dugme, primiču moru i snimaju svoje mišiće i sise, izložene ispred najpoznatije kič-pozadine u svemiru. Potom se, zagledani u telefone pomoću kojih snimak svog ega koji zaklanja zalazeće sunce postavljaju na mrežu, laganim koracima po još uvijek toplom pijesku vraćaju za svoje stolove i nastavljaju svoje razgovore, tačno na mjestu gdje su ih prekinuli kada je nastupio trenutak za savršeni selfi.

Tada, i samo tada, u kafani koju su na tren napustila bića koja se anonimnosti boje više nego smrti, imaš osjećaj da si, uprkos svemu, napokon sam i nevidljiv.

(zurnal.info)

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=33445

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2021 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes