propecia yahoo answers

Home » ARCHIVE, COMMENTARY » Rumunija a možda i Bosna

Rumunija a možda i Bosna

Novinar - humanista desetljeća Zekirijah Smajić (WPP photo archive - Z.S.)

Novinar – humanista desetljeća Zekirijah Smajić (WPP photo archive – Z.S.)

Piše: Zekerijah Smajić -Petog februara 2014. godine Sindikat solidarnosti u Tuzli organizirao je socijalne proteste obespravljenih, materijalno ‘ubijenih’ i poniženih radnika Tuzlanskog kantona, koji je u vrijeme “diktature” Josip Broza Tita bio industrijsko središte Bosne i Hercegovine.

“Događanje naroda” za dva je dana kulminiralo i proširilo se na više od trideset gradova u zemlji, pa se činilo da je konačno i kod nas kucnuo čas za građane koji će, nakon gotovo 25 godina frustrirajućeg etnonacionalizma, korupcije, poslušnosti, klerikalizma i privilegija za podobne, prestati biti samo demografska činjenica.

Protesti, plenumi građana, poruke i istrajnost na trgovima, ulicama i pred vratima javnih institucija izazivali su divljenje javnosti regije i širom Evrope jer su transparenti, proklamacije i zahtjevi nezadovoljnih nedvosmisleno odražavali karakter socijalnog pokreta bez ikakvih nacionalnih, političkih ili nacionalističkih obilježja. Danas i ovih dana isto takvo divljenje izazivaju građani Rumunije, koji su složno i odlučno ustali protiv socijalnih razlika i institucionalne korupcije.

Politokratija slomila kičmu naroda

U pobuni bh. građana 2014. godine rame uz rame bili su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, baš kao što to Bosna i Hercegovina u etničkom i religijskom smislu i jest.

Protestima nije zagovarana politička i ideološka alternativa. Pobunili su se isključivo obespravljeni, nezaposleni, gladni, marginalizirani, mladi, poniženi. Pasivnost vitalnih poluga sistema, nervoza na političkom i državnom vrhu i službene reakcije bh. lidera, međutim, bacali su sumnju i na drugačije namjere, pozadinu i samu suštinu protesta.

U tako zamršenom klupku stvarnosti i snova dobro uštimanoj politokratiji nije bilo teško narodu slomiti kičmu. Plemenita namjera da se ukaže na obespravljenost onih koji su stvorili nekadašnju bh. industriju, koji su strojeve i kancelarije u ratu zamijenili oružjem i rovom, koji su nakon rata skoro dvije i po decenije šutjeli i trpjeli, skršena je bez finalnog učinka. Politički navođene struje u narodnom cunamiju organizirano su i sinhrono spalile, kamenovale i na druge načine devastirale građansku (javnu) imovinu u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Zenici, u čiju su sanaciju nakon protesta morale biti uložene desetine miliona konvertibilnih maraka poreznih obveznika, a neke od javnih građevina toliko su uništene da ni do danas nisu obnovljene.

Sindikat solidarnosti na godišnjicu radničke bune u Tuzli održao je “simbolično okupljanje” na istom mjestu gdje su prije tri godine protesti počeli. Okupilo se tek stotinjak građana, koji su ocijenili da je stanje danas teže nego prije tri godine, ali da su još više zabrinuti pasivnošću građana. Sindikalne vođe najavile su nastavak borbe za radnička prava, a zatim je skromna povorka mirno prošetala pored kantonalnih institucija. Okupljanja su bila najavljena i u Sarajevu, Zenici, Bihaću i Mostaru, ali puk je shvatio da su nacionalne politokratije u ovoj zemlji ovladale svim porama ljudskih sudbina i da u takvom miljeu nije zdravo kukurikati pred vratima careva.

Istodobno, protesti na Trgu pobjede u Bukureštu na kojima stotine hiljada građana s djecom u naručju i većinom u vanradno vrijeme, već su ishodile ukidanje neshvatljivo drske uredbe o amnestiji korumpirane rumunske vlastele. Zahtjevi su u ovom momentu prošireni i na ostavku vlade i premijera Sorina Grindeanua. U narednim satima bit će jasnije je li sadašnja rumunska “socijaldemokratija” naučila išta iz događanja naroda u decembru 1989, kada je dotad neprikosnoveni komunistički vođa i šef države Nicolae Ceausescu svrgnut i ponižen, a tri dana kasnije, zajedno s autoritarnom suprugom Elenom Petrescu, necivilizirano strijeljan.

Treća godišnjica protesta u Bosni i Hercegovini i događanje naroda u Rumuniji dva su inspirativna momenta za aktueliziranje situacije u našoj zemlji, povlačenje paralela i projektiranje optimističnih i pesimističnih ishoda evidentno sve gore socijalne neravnopravnosti bh. građana.

Većina sve siromašnija

Uspoređujući “događanje naroda” u februaru 2014. sa sadašnjom situacijom, razlike postoje: manjina je sve bogatija, a većina stanovništva sve siromašnija; jedna petina bh. stanovništva živi ispod granice socijalne izdržljivosti, pa kolega Adis Arapović iz CCI-a smatra da je socijalno raslojavanje danas čak veće i opasnije od nacionalnih podjela! Na ljestvici konkurentnosti BiH je sa 73. mjesta 2015. skliznula na 81. mjesto u prošloj godini. Umjesto rasterećenja privrede u Federaciji BiH uvedeno je petnaestak novih, manje vidljivih nameta, pa na prosječnu plaću od 851 KM poslodavci moraju isplatiti čak 595 KM za doprinose i javnu potrošnju.

Zaposlenost je statistički veća za približno 15.000 do 25.000 (zavisno od statističkog izvora), ali većina je zaposlena u administraciji (najodanija glasačka mašina) iako je reformskim planom predviđeno ultimativno smanjivanje javne potrošnje. S približno 3,7 miliona stanovnika Bosna i Hercegovina i dalje ima tek blizu 504.000 radnika, 600.000 penzionera i nešto malo manje nezaposlenih. Strane (transparentne) investicije u stravičnom su padu (više od dvije milijarde eura lani uloženo u Srbiju naspram tek 80-ak miliona eura u BiH!).

Vladavina prava dramatično je ugrožena, a pravosuđe nikad nije bilo politiziranije. Princip jednakih šansi shvaćen je doslovno, pa se provodi isključivo na nivou stranačkih raspodjela radnih mjesta i pozicija, a za sve ostale utvrđena je gotovo pa javna cijena radnog mjesta u državnoj upravi i javnim preduzećima - od 10.000 i 20.000 KM po radnoj knjižici! Na društvenom planu kleronacionalizam je radikalniji, etnonacionalne politike su jače, a njihovi lideri moćniji.

Pozitivno je što je bruto društveni proizvod u rastu. Zaustavljen je izrazito negativan trend nezaposlenosti. Raste i izvoz, posebno u sektoru šumarstva (pa će se djeca i unuci današnjih generacija pitati gdje su nestale čuvene bh. šume!). Sredinom februara prošle godine predana je aplikacija za članstvo u EU-u, a početkom decembra preuzet je upitnik Evropske komisije za stjecanje kandidatskog statusa. Vidljiva je želja entitetskih vlada da spriječe sunovrat i okrenu kola u pravom smjeru. Podrška evropskih institucija ne slabi. Njemačka i Velika Britanija, iako u vlastitim problemima dogrla, ne odustaju od Bosne i Hercegovine kao buduće članice EU-a i NATO-a.

Novo je također da prije tri godine nije bilo nezavisnog Senada Šepića i Bloka za Evropu. Nije bilo ovolike odlučnosti za udruživanje ljevice. Nije bilo sedmočlanog bloka nezavisnih načelnika i gradonačelnika koji ne skrivaju političke ambicije. Nije bilo ni evropskih zvaničnika koji, kao sada šef Delegacije EU-a u Sarajevu Lars-Gunnar Wigemark, otvoreno “retorički” kompariraju građane Rumunije i naše zemlje (“A kada će se ovo desiti u BiH?”), aludirajući na razjedinjenost naroda, nacija, građana, vjera i interesa u Bosni i Hercegovini u poređenju s Rumunijom. U evropskim diplomatskim krugovima i u institucijama EU-a, dakle, sa zabrinutošću se gleda na politiku “zavadi, pa vladaj”, kojom je ova zemlja dovedena u pat-poziciju u svakom pogledu.

S druge strane, općepoznato je da je dostojanstvo ljudska vrednota. Pravo na posao civilizacijsko je i ustavom zagarantirano pravo. Redovna i realna plaća od koje se može pristojno živjeti nije privilegija. Jednakost pred zakonom, istovjetnost prava, obaveza i odgovornosti za sve – temelj su svakog demokratskog društva. Pa ipak, jesu li i kod nas ovakve paradigme moguće? Kako? S kim? Kada?

Publikovano uz dozvolu autora sa AJB

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=27290

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2017 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes