propecia yahoo answers

Home » ARCHIVE, ART & POLITICS, Home » “Isti” i Nakon Pola Stoljeća

“Isti” i Nakon Pola Stoljeća

The Rolling Stone 50 (Photo illustration - Music database 2012)

(Webpublicapress) — kako to navodi i zagrebački Vjesnik, svakako “nije mala stvar proslaviti 50. rođendan i u stvarnom životu, a proslaviti 50 godina postojanja na rock-sceni jubilej je s kojim se ne mogu pohvaliti mnogi” E to se na očigled i zadovoljstvo većeg dijela planete dogodilo s britanskim, tačnije globalnim rock&roll brendom “The Rolling Stones”. Zapravo, podsjeća Vjesnik bolje je reći – da je 50 godina aktivna sviranja, koje The Rolling Stones obilježavaju upravo ovog aprila, i personalna – okrugla obljetnica početka rada Micka Jaggera, Keitha Richardsa, Briana Jonesa i Billy Wymana. Ovo je prića o prijateljima koji su bukvalno krenuli iz garaže da osvoje svijet svojom muzikom – ili bolje rečeno – neugaslom energijom.

Oni su muzika, umjetnost, pa čak i politika, ako se uzme da ne mare za trendove koji nisu po mjeri njihove polustoljetne pobune protiv svijeta u kome živimo. Ili ka što piše Vjesnik:

“Za razliku od mnogih glazbenika koji su periodično posustajali i vraćali se temeljito promijenjene glazbene i fizičke fizionomije, Rolling Stonesi su doista aktivno projurili kroz svijet rock-scene, sve do 2007. kada su završili posljednju svjetsku turneju. Bez nostalgičnih priča o »zadnjoj turneji« na koje su ih stalno navodili mediji, jednostavno su radili, i manje jednostavno mnogo zaradili, ostajući među najdohodovnijim glazbenim postavama i prije pet godina, kada je čisti utržak od turneje bio veći od 500 milijuna američkih dolara.

PRASAK KOJI TRAJE DO DANAS

U šuškanjima o novoj svjetskoj turneji, koja je odgođena za iduću godinu, Richards je u svom poznatom maniru »egzistencijalnih opisa« ovako definirao slavljeničku situaciju: »Ništa nelogično, budući da je bubnjar Charlie Watts došao u postavu početkom 1963., 1962. možemo promatrati kao začeće, a 1963. kao rođenje…«. No prvi koncert 12. srpnja 1962. u londonskom klubu »Crowdaddyju« pod imenom The Rolling Stones. Bio je okidač za prasak koji traje do danas, dakako, drukčijim intenzitetom, s kojim su Stonesi dobrano promijenili način funkcioniranja rock-scene i poslije prave industrije.

Stara je Richardsova izjava da »mnogi i ne pamte kako se Zemlja okretala bez Rolling Stonesa« još je jedan dobar opis okolnosti u kojima su Mick i društvo, bez obzira na osobne preferencije, postali opće mjesto i konstanta ne samo rock-svijeta i show-businessa najteže kategorije, već omiljeni »privjesak« koji svatko, namjerno ili nenamjerno, nosi sa sobom. Nešto poput omiljenoga kućnog pokućstva koje koji put i ne primjećujete, ali kad se zamislite o zajedničkoj povijesti u vama budi konotacije koje nema jučer kupljeni komad pokućstva iz Ikee.

Upravo u tom zbroju nagomilanog povijesnog značenja, emocionalnih trenutaka, aktualnih aktivnosti i vitalizma, krije se snaga Stonesa koji, čini se, prkose prirodnim zakonima i unatoč dubokim borama na licima – ali bez trbuha, s tankim linijama, energičnim koncertima i forsiranjem koncertne energije usporedive s dvostruko mlađim glazbenicima – čini kariku koja ih povezuje s mnogim naraštajima.

Ukratko, Rolling Stonesi su posljednji zajednički nazivnik mnogim generacijama, ljudima, publici i kritičarima, nešto poput Elvisa Presleya koji je preživio, i time povijesti rocka dodao konotacije trajanja i istrajnosti koje su se mnogima činile protuprirodnim bludom još u osamdesetim godinama 20. stoljeća, kada se rock-glazbenik sa 40 godina na grbači, pogotovo nakon punka i novog vala, smatrao starim prdonjom spremnim za, simbolički rečeno, »društvo mrtvih pjesnika«.

Povijest Stonesa prilično je pregledna, i svakodnevno je citiraju suvremenici i mlađi bendovi koji na dnevnoj bazi »skidaju« ne samo glazbu nego još više ikonografske modele koje su Jagger, Richards i društvo redovito patentirali još u šezdesetima. Problemi s back-katalogom albuma iz šezdesetih godina pratili su Rolling Stonese od kada je stvoren, odnosno snimljen. Sve pjesme grupe do 1970. ostale su u vlasništvu tvrtke ABKCO/Decca i Allana Kleina, pravnika i poslovnog čovjeka koji je uz Andrewa Loog Oldhama, kreatora izmišljenog sukoba s Beatlesima, odigrao najvažniju ulogu u poslovnom rastu.

VOĐENJE KARIJERE

No za uslugu vođenja karijere podmetnuo im je klauzulu ugovora koja mu prepušta vlasništvo snimaka i tek od 1971. i albuma »s ciferšlusom« »Sticky Fingers«, Stonesi postaju pametni poslovni ljudi, što se odrazilo i na sasvim drukčiji pristup snimanju albuma, organiziranju turneja i prelasku rocka iz zone buntovnih šezdesetih u show-business najteže kategorije. Prije desetak je godina došla i vijest koja je zorno pokazala promjene, i na simboličnoj i stvarnoj razini. Sir Paul McCartney bio je među zvijezdama velikog koncerta koji se održao ispred Buckinghamske palače u čast 50. obljetnice vladavine britanske kraljice Elizabete II., a društvo mu je u toj svečanoj prilici radio sir Mick Jagger, s kojim se McCartney nakon snimanja emisije »All You Need Is Love« 1967., na istoj pozornici prvi puta mimoišao tek na koncertu za New York potkraj 2001. u Madison Square Gardenu.

Mick Jagger, Ronnie Wood i Keith Richards 2006. na koncertu u Zurichu održanom u sklopu turneje »A Bigger Bang«

Unatoč stalnim kampanjama javnosti »za« ili »protiv« Beatlesa ili Rolling Stonesa u šezdesetima, zapravo je bila riječ o namještenom dualizmu koji su pametno isprogramirali menadžeri Brian Epstein i Andrew Oldham. Iako je javnost jedne doživljavala kao čiste i umivene, a druge kao prijetnju ćudoređu, kao prvotimci rockerske subkulture šezdesetih Beatlesi i Stonesi jednako su iskazivali otpor prema malograđanskim kerefekama i bili simbolima novog pokreta.

Četrdesetak godina poslije Mick Jagger i Paul McCartney dobili su svoje titule, službeno su se poklonili pred britanskom kraljicom, što je samo po sebi bila pristojna gesta, ali, znajući za nekadašnje čvrste antiestablishment položaje kojima naoko pristojni Beatlesi i »zmazani« Stonesi duguju auru prvoboraca rockerskog pokreta otpora tijekom šezdesetih, kasniji obrat možda i nije najsretnija opcija, jer se Mick Jagger, kao član besprizornih Stonesa – koji su više vremena proveli po jednodnevnim zatvorima i naslovnicama novina – u šezdesetima nikada nije niti približio prijmu kod Elizabete II.

ŠEZDESETE KAO “ELDORADO”

Upravo su šezdesete bile pravi eldorado u rudniku Jaggera i kompanije koji je osim novih glazbenih vizura donio i kulturološko blago koje je bitno odredilo smjer razvoja rock-glazbe i subkulturna gibanja »mladih, ružnih, prljavih i zlih« pripadnika naraštaja u vječnom sukobu s vladajućim sustavom građanskih vrijednosti. Upravo su Stonesi, bez okolišanja, preuzeli »američke vrijednosti« glazbe i pobjegli britanskim konkurentima na pristojno odstojanje.

Od nastupnog albuma iz 1964, preko briljantnih singlova Stonesi su funkcionirali »ko’ vurica« i do kraja dekade potpisali jedan od autentičnih soundtracka dekade. Ako vam je početak Stonesa bio previše tvrd, u što je teško povjerovati, sredina šezdesetih i početak vlastite pjesmopisačke djelatnosti Jaggera i Richardsa, od singla »The Last Time« na dalje, donio je osjetan autorski prodor u rock-glazbu nakon onog Beatlesa i Boba Dylana nekoliko godina prije.

Keith Richards

Upravo je »Aftermath« 1966., prvi album Stonesa popunjen isključivo vlastitim pjesmama napravio model za kasnije britpop mahere i bio savršena pop-ploča modernog zvuka i promijenjene instrumentalizacije. Još su veći pomaci uslijedili na »Between The Buttons« na kojoj se pop-rafinman oteo nadzoru i, u retrospektivi slušajući, urodio podcijenjenim albumom Stonesa koji gotovo da nema pogreške.

Nadolazeća psihodelija i flower-power američke Zapadne obale zatekao ih je nespremne na »Their Satanic Majestic Request« 1967., pogotovo u srazu sa »Sgt. Pepperom« Beatlesa, iako je, kako je to netko već primijetio, teško reći da ne valja ploča koja uključuje pjesme »She’s A Rainbow« i »2000 Light Years From Home«.

Srećom, prešareni odgovor na »Sgt. Pepper« godinu dana poslije ispravljen je povratkom »temeljnim vrijednostima« bolje reći u slučaju Stonesa, negiranju temeljnih vrijedosti morala i konvencija građanske zajednice. Nakon singlea »Jumpin’ Jack Flash« s početka 1968. rođeni su »veliki«, nešto tromiji Stonesi kakvi su i nastavili biti, neskriveno orijentirani prema bluesu, countryju i soulu u izvornom izdanju.

Ako su prvi albumi bili dug klupskom rhythm and bluesu, potkraj šezdesetih bila je riječ o nešto drukčijem pogledu u arhive. »Beggars Banquet« je bio remek-djelo sviračke i autorske dinamike na kojemu i danas zapanjuje da je takva količina energije najčešće postignuta akustičnim instrumentima. Primjerice, u himni »Street Fighting Man« – i prvom eksplicitnom miješanju Stonesa u dnevnu politiku, nema niti jedne elekrične gitare, a sve je nekako sjelo na mjesto iako Stonesi nikada nisu bili savjest generacije i skloni sociološkim istraživanjima poput Petea Townshenda i The Who.

Albumi »Let It Bleed« i koncertni »Get Yer Ye-Ya’s Out« – prije nekoliko godina reizdan s dodatnim materijalima – snimljeni su bez ključnog člana Briana Jonesa, s novim gitaristom Mickom Taylorom. Omjerom sofisticiranosti, energije, sviračke monolitnosti i autorske uvjerljivosti, od »Let It Bleed«, preko »Sticky Fingers« do »Exile On Main Street« 1972., nastao je magnum opus koji i danas stoji kao možda najjači kreativni niz grupe.

Nadahnut završetak dekade vjerno je uhvatio i opipao puls zajednice, šezdesetosmaških demonstracija i subkulturne nesigurnosti u zraku. Stvari poslije doista nisu bile iste, pogotovu ne nakon prve američke turneje Rolling Stonesa u tri godine 1969. i koncerta u kalifornijskom Altamontu koji je, nekoliko mjeseci nakon Woodstocka, koji je označio definitivan sumrak djece cvijeća i pridružene »all you need is love« estetike.

Situacija se, dakako, od tada dosta promijenila na horizontu diskografske industrije i show-businessa, kamo Stonesi nedvojbeno pripadaju od sedamdesetih naovamo, što je posvjedočilo i dvodnevno zagrebačko gostovanje u Domu sportova 1976. No ,epizoda s »pomlađivenajem«, povratkom korijenima i hvatanjem zamaha punka i novog vala na albumu »Some Girls« iz 1978. bila je i ostala ravnopravna najjačim ranijim domašajima.

IZVORNI RELIKT

Iako je današnja ponuda legendi veća nego ikada, Stonesi u glavama nekoliko generacija masovne publike još zadržavaju primat kao izvorni relikt, potekao iz originalnih vremena. Vjerojatno zbog želje da ih ne otpišu kao stare prdonje sklone nostalgiji, Stonesi su od povratka 1989. ne samo prihvatili izazove marketinško/scenske sadašnjosti nego su je velikim dijelom i sami kreirali. Od 1989. i povratničke turneje »Steel Wheels«, preko »Voodoo Lounge« i »Bridges To Babylon« iz devedesetih – kada su 1998. Svirali na zagrebačkom Hipodromu – grupa je na račun spontanosti često priređivala multimedijske spektakle i kod najšire publike podebljala kredit uvjerljive koncertne atrakcije. No paralelno s prihvaćanjem nove tehnologije tijekom devedesetih se dogodio i veliki pogled unatrag, kojim su mlađi izvođači u eri britpopa iz arhiva vadili glazbu, izgled i »stav« mlađahnih Stonesa, najčešće s kraja šezdesetih

U međuvremenu rock je definitivno postao industrija, velikim dijelom zahvaljujući baš Stonesima čije manire rada i poslovnih odluka na turnejama »40 Licks« 2003.-2004. i »Bigger Bang« 2006-2007. preuzeli baš svi, danas također »stari« rock sastavi, od U2, do Metallice, Red Hot Chili Peppers, Madonne, itd. Popisu se stalno pridružuju nova imena, svjesna da su Mick Jagger, Keith Richards i društvo ne otkrili, nego patentirali strategiju kako ostati prisutan, a ne dosljedan.

Fotomonografija »50« u srpnju, dokumentarac potkraj godine

Nakon promocije Richardsove autobiografije »Život«, te nedavne javne isprike Micku zbog načina na koji je u knjizi i u intervjuima iznosio detalje o svom najtrajnijem suradniku, priča o slavljeničkoj turneji u povodu pedeset godina osnutka, planirana za 2012., zakuhava se najavom velike službene fotomonografije »50« koja izlazi u srpnju, snimanjem opsežnog dokumentarca koji će potkraj godine na filmskoj vrpci ponuditi mnoge prije neviđene materijale iz arhiva grupe i nove intervjue, najavom povratka basista Billa Wymana u grupu – iz koje je otišao 1990. – za seriju koncerata koji će najvjerojatnije izbjeći sindrom prevelikih putovanja i biti koncentrirani po desetak večeri u najvećim gradovima.

Na rollingstonesarchive.com snimke ključnih koncerata

Predigra je nakon Scorseseova filma »Shine A Light« iz 2008. napravljena premijerama arhivskih koncertnih filmova »Ladies & Gentleman The Rolling Stones» iz 1972. i »Some Girls Live In Texas« iz 1978., koji su posljednjih godina uz proširena izdanja albuma »Exile On Main Street« i »Some Girls« prikazivali povijesne trijumfe novoj i staroj publici. Čak se i internetsko doba osjeti u lanjskom aktiviranju službene web-stranice rollingstonesarchive.com, na kojoj se mogu »skinuti« napokon objavljene snimke ključnih koncerata Stonesa iz Bruxellesa 1973., Hamptona 1981. i od ovog tjedna Los Angelesa 1975. Korištenje do sada strogo zatvorenih arhiva odledilo je pred masovnom publikom neke od legendarnih povijesnih nastupa, ali bi skorašnje reaktiviranje opet moglo pokazati, i zaradom dakako, da se vremena definitvno jesu promijenila, ali da su vjerojatno još na njihovoj strani”, piše Vjesnik.

Izvor: vjesnik.hr

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=10694

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2019 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes