propecia yahoo answers

Home » ARCHIVE » Bosna Zbog Istine i Pravde

Bosna Zbog Istine i Pravde

Refik Hodžić (Courtesy photo)

Refik Hodžić (Courtesy photo)

Piše: Refik Hodžić – Nije nimalo prijatno svjedočiti još jednoj epizodi razvlačenja pameti građanima Bosne i Hercegovine koja se ovih dana odvija povodom mogućnosti podnošenja zathjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid. Kako se bliži rok od 10 godina od presude u okviru kojeg je moguće podnijeti takav zahtjev, ovaj duboko polarizirajući sudski proces ponovo je vraćen u centar ionako zatrovanih političkih i međunacionalnih odnosa u zemlji i okruženju.

S jedne strane, pritisnuti sve jačim desničarskim grupama poput AntiDaytona i lepezom kvazi-naučnih i “patriotski orijentisanih” organizacija bošnjačke provenijencije u zemlji i dijspori, ali i vođeni i sopstvenom politikom zamrznutog konflikta, lideri Stranke demokratske akcije poručuju da su svjesni da će podnošenje zahtjeva izazvati najdublju krizu u post-dejtonskoj istoriji zemlje, ali da nemaju izbora jer ne mogu zaustaviti nešto što je od istorijske važnosti za istinu i pravdu za žrtve genocida. Takozvane pro-bosanski orijentisane stranke iz opozicije ili likuju nad Izetbegovićevim predikamentom ili mu sufliraju, ponavljajući nepodnošljivo netačne formulacije kako je “revizija tužbe (sic) protiv Srbije za agresiju i genocid pitanje svih koji su podnijeli agresiju na BiH”.

Istovremeno, predstavnici srpskih političkih partija u BiH drže poziciju da će podnošenje zahtjeva podrazumijevati flagrantnu zloupotrebu državnih organa pošto takav zahtjev nema legitimitet Predsjedništva i otvoreno prijete paralizom institucija zemlje. Složni su u stavu da za reviziju nema osnova i da će pokretanje zathjeva pokopati i ono malo kapaciteta za zajedničko djelovanje na europskim integracijama i pitanjima od važnosti za obične građane. Ovakvi stavovi se među Bošnjacima, uključujući i vodeće intelektualce, uglavnom vide kao ucjena kojoj se ne smije podleći zbog “istorijske obaveze spram istine i pravde”. I tako ukrug, u vrtlogu neutemeljenih obećanja, velikih riječi, optužbi i napada, tone još jedna prilika za konstruktivno bavljenje posljedicama masovnih i sistematskih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u interesu pravde i žrtava, i stapa se u otrovni diskurs bosanskohercegovačke dnevne politike.

U svemu ovome zaglušujuća je tišina struke, pravnika, posebno stručnjaka za međunarodno pravo, koji bi jasno, bez ustručavanja rastumačili okolnosti u vezi za podnošenjem zahtjeva za reviziju, kako bi političari imali manje prostora za manipulaciju i dizanje tenzija. Ne uzimajući u obzir uobičajeno ispaljivanje slogana određenih kvazi-naučnih grupacija, vrlo malo je toga iz stručnih krugova objavljenog i napisanog na ovu temu. I kada jeste, uglavnom se radi o listanju najbazičnijih informacija o proceduri, konstatiranju da će biti teško zaobići prepreku roka od šest mjeseci za podnošenje novih dokaza ili da je teško prepoznati kakvi bi to novi dokazi mogli biti, a najčešće da neko treba da odgovara zašto se stvari rade ovako kasno i naprečac.

Sudbina tužbe određena 1996.

A stvari nisu previše komplikovane, naprotiv. Čak i da zanemarimo nemogućnost da se podnošenje zahtjeva u zadnji čas, nekoliko dana prije isteka roka, protumači kao potez povučen u “dobroj vjeri” (naročito kada za takvo što postoji presedan u slučaju zahtjeva za reviziju koju je El Salvador u sporu protiv Hondurasa uputio dan prije isteka roka); čak i da se smiješna konstrukcija o “akumulaciji dokaza” koju je izrekao Bakir Izetbegović može upakovati u podnesak koji bi sudije uzele u razmatranje bez da ga, uz novu traumu i ponižavanje žrtava, uz podsmijeh odbace zbog jasnog kršenja stavki 1 i 4 Člana 61 Statuta; dovoljno je pažljivije čitanje same finalne presude MSP-a iz 2007. godine, presude o nadležnosti iz 1996. godine, te površno istraživanje jurisprudencije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Tribunal) u proteklih deset godina, da se sklopi vrlo jasna slika: zahtjev za reviziju nema nikakve šanse, i krajnje je vrijeme da se ovim sudskim postupkom prestane baviti kao nastavkom rata drugim sredstvima.

Ovaj zaključak se nameće ako se slijedi niz od nekoliko prekretnica koje su suštinski uticale na sudbinu procesa koji je Bosna i Hercegovina pokrenula protiv tadašnje Jugoslavije 20. marta 1993. godine. Prva od ovih ključnih prekretnica bila je presuda od nadležosti iz 1996. godine.

U prvoj tački prvobitnog tužbenog zahtjeva Bosna i Hercegovina od Suda traži da se izjasni da li Jugoslavija (kasnije Srbija i Crna Gora, u konačnici samo Srbija) svojim djelovanjem prema narodu i državi Bosni i Hercegovini višestruko krši Konvenciju o prevenciji i kažnjavanju genocida. Izričito se navodi Član 3 Konvencije kao temeljni osnov za nadležnost Suda da odluči po tužbenom zahtjevu. Ostalih 17 tačaka tužbe terete Jugoslaviju (kasnije i u konačnici samo Srbiju) za kršenje niza drugih međunarodnih konvencija, povelja i rezolucija, uključujući i Povelju Ujedinjenih naroda zbog agresije, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima zbog zločina protiv čovječnosti njenih snaga te podrške i pomoći snagama VRS-a takođe odgovornim za masovne zločine, te, između ostalog, zahtijevaju isplatu “pune оdštеte za pričinjеnu štеtu i nanijеtе gubitkе.”

Ovakav pristup, u kojem se predmet u potpunosti temelji na kršenju Konvencije o genocidu, po nekoliko osnova, uključujući direktno činjenje, saučesništvo u genocidu, te nesprečavanje i nekažnjavanje počinjenog genocida, rezultiraće redukcijom obima tužbe u presudi o nadležnosti (koja će biti donesena u julu 1996. nakon protiv-tužbe srbijanske strane, njenog pokušaja da ospori nadležnost Suda i nasljednički status Srbije i Crne Gore u odnosu na Jugoslaviju, privremenih mjera koje je izrekao Sud, te niza suprostavljenih preliminarnih podnesaka). I pored naknadnog pokušaja tadašnjeg agenta BiH tužbe profesora Francisa Boylea, koji je u pismu od 10. augusta 1993. od Suda tražio da predmet razmatra i u okviru dodatnih nadležnosti po pitanjima kršenja “običajnog i konvencionalnih mešunarodnih zakona ratovanja i međunarodnog humanitarnog prava, uključujući četiri protokola Ženevskih konvencija, te Haških protokola o kopnenom ratovanju”, sudije su bile neumoljive. U stavci 41. svoje odluke o nadležnosti, precizno ustvrđuju da “Sud nije u stanju da prihvati bilo koji od dodatnih osnova nadležnosti traženih od podnosioca Tužbe i da će jedina nadležnost po kojoj će ovaj predmet biti razmatran biti zasnovana na članu 9 Konvencije o genocidu.”

U tom trenutku, dakle, 17 tačaka prvobitne tužbe Bosne i Hercegovine koje se tiču agresije Jugoslavije (kasnije Srbije i Crne Gore, a potom samo Srbije) na Bosnu i Hercegovinu, njene uloge u zločinima protiv čovječnosti osim genocida, agresije, kršenja međunarodnih konvencija, rezolucija, te pitanja reparacija za nanijetu štetu državi i građanima Bosne i Herecgovine – de facto padaju u vodu. Sudije određuju da će razmatrati isključivo da li je Jugoslavija počinila, saučestvovala ili propustila da spriječi ili kazni genocid u Bosni i Hercegovini (ovdje valja napomenuti da Međunarodni sud pravde nikada prije toga nije razmatrao tužbu zasnovanu na Konvenciji o genocidu – postojao je samo jedan predmet u kojem se Pakistan pozvao na isti osnov u tužbi protiv Indije nakon otcjepljenja Pakistana, međutim strane su se dogovorile i tužba je povučena).

Presuda snu o savršenoj pravdi

Ova činjenica nije doprla do javnosti u Bosni i Hercegovini u mjeri potrebnoj da se shvate njene implikacije po sam predmet i njegov potencijal da “donese istinu i pravdu” žrtvama zločinačkog poduhvata koji su predvodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Naprotiv, odluka o nadležnosti u domaćim medijima iskomunicirana je kao pobjeda nad pokušajima Srbije i Crne Gore da u potpunosti ospori nadležnost suda. U narednim godinama, sve do same presude, bošnjački političari i članovi tima koji su zastupali tužbu nastaviće podgrijavati mit o konačnom razračunavanju sa srbijanskom agresijom u sudnici najviše sudske instance na svijetu, usput licitirajući milijardama dolara odštete, povratkom svih izbjeglica svojim kućama i “odlukom važnijom od Dejtonskog sporazuma”. Umjesto toga, sve u Bosni i Hercegovini čekala je realnost postupka u kojem će sudije usvojiti tvrd i konzervativan pristup u razmatranju samo ovih pitanja: da li je u Bosni i Hercegovini bilo genocida i je li Srbija bila umiješana?

More tekstova je napisano o svemu što će se nakon početka postupka pred sudijama u Hagu izdogađati, o kriterijima u donošenju konačne presude u kojoj su sudije skoro u zarez pratile jurisprudenciju Tribunala o genocidu (gdje su odbačene sve optužnice za genocid osim onih vezanih za Srebrenicu), kako će tim Bosne i Hercegovine bez obzira na to pristupiti suđenju usmjeravajući veliki dio dokaznog postupka ka labavo postavljenoj tezi o genocidu na široj teritoriji Bosne i Hercegovine, često zasnovanoj na dokazima prikupljanim u ratu, ponekada potpuno neažuriranim, te o samoj presudi u kojoj su sudije utvrdile da tužilac nije uspio dokazati da je a) bilo gdje u BiH osim Srebrenice počinjen genocid, b) Srbija direktno učestvovala u činjenju, pomagala ili podržavala genocid u Srebrenici, c) da je imala efektivnu kontrolu nad snagama RS-a koje su počinile genocid u Srebrenici. Srbija će ipak ponijeti stigmu prve države u istoriji osuđene za kršenje Konvencije o genocidu jer nije poduzela sve da spriječi i kazni genocid u Srebrenici. Što se milijardi dolara odštete tiče, sudije su se izjasnile da “pošto Sud ne smatra da je dokazana kauzalna veza između kršenja obaveze Srbije da spriječi i samog genocida u Srebrenici, finansijska kompenzacija nije odgovarajuća forma reparacija za kršenje obaveze da se spriječi genocid”.

Kako rekoh, neki od sudija u odvojenim mišljenjima (posebno potpredsjednik Vijeća, bivši premijer Jordana Awn Shawkat Al-Khasawneh), te mnogi stručnjaci za međunarodno pravo napisali su kilometre analiza samog postupka i presude, tako da ću se ja uzdržati. Umjesto toga citiraću vjerovatno dva vodeća svjetska autoriteta u istraživanju genocida i vezanih sudskih postupaka u nadi da će mi pomoći da pojasnim svoje stavove o mogućnosti revizije.

Kaže William Shabas, profesor međunarodnog prava na univerzitetima Middlesex i Leiden i predsjednik Međunarodne asocijacije istraživača genocida“Mnogi promatrači su ostali bez teksta na restriktivan pristup Suda, koji je rezultirao odbacivanjem većine navoda Bosne i Hercegovine, što je svakako bio bolan udarac bosanskim Muslimanima koji su podnijeli stravične žrtve tokom rata. Neki su pokušali da nađu utjehu u osudi Srbije (za nesprečavanje), ali ako je ovaj predmet porodio bilo kakvu pobjedu za Bosance to je u suštini Pirova pobjeda. Jer, pošto je nadležnost MSP-a bila isključivo zasnovana na Konvenciji o genocidu, Sud nije imao ovlaštenja da donosi presude o drugim kršenjima međunarodnog prava poput zločina protiv čovječnosti.”

Istovremeno, prvi predsjednik Tribunala, pokojni italijanski profesor međunarodnog prava, Antonio Cassese, presudu je ovako opisao: “Prema Sudu, Srbija je bila svjesna veoma visokog rizika od akta genocida, a nije učinila ništa. Ali, Srbija nije učestvovala, utvrdio je Sud, jer “nije dokazano” da je namera da se počine akti genocida u Srebrenici “stavljena do znanja Beogradu”. To je u najmanju ruku zbunjujuća izjava. Masakr je detaljno pripremljen i dogodio se u toku šest dana (između 13. i 19. jula). Može li se vjerovati da srpske vlasti nisu imale pojma dok su se ubistva odvijala i dok je o tome izvještavano u svjetskim medijima? Djeluje daleko realnije da se vjeruje da su srpski lideri bili obavješteni šta se događa i da, i pored toga, vojna, finansijska i politička podrška Mladiću nije nikad bila obustavljena. Fundamentalni problem sa odlukom MSP jeste nerealno visok standard dokaza za nalaz da je Srbija bila zakonski saučesnik u genocidu. Nakon svega, neko može, takođe, da bude kriv za saučesništvo u zločinu zato što ga nije spriječio, pošto je imao i obavezu i moć da to uradi, i kad kroz svoje nečinjenje odlučno doprinosi stvaranju uslova koji omogućavaju da se zločin dogodi. Odluka Suda, prema tome, pokušava da istovremeno trči zajedno sa zecom i lovi sa lovcima i lovačkim psima.”

Revizija fatamorgana

Smatram da su ovi citati bitni za raspravu o pitanju mogućnosti revizije postupka, jer su u vrlo kratkim crtama predstavili izuzetno ograničen manevarski prostor, ali i moguće pravce u kojima je bilo kakav pokušaj revizije morao ići. Dakle, ako se razmišljalo o pokretanju postupka revizije, po izricanju presude moralo se uzeti u obzir da je ona potpuno reducirala razmatranje genocida u Bosni i Hercegovini u ovom predmetu na genocid počinjen u Srebrenici. Moralo se konačno odbaciti pogubno mazanje očiju bosanskohercegovačkoj javnosti, a posebno žrtvama, da ovaj predmet ima ikakve veze sa “sveobuhvatnom istinom i pravdom za zločine Srbije u Bosni i Hercegovini” i priznati da od odluke o nadležnosti iz jula 1996. to nije ni bio. Moralo se prestati sa kukanjem i valjanjem u blatu uloge vječne žrtve velikih svjetskih zavjera i u potpunosti usredsrediti na lov na nove dokaze o tome da je državni vrh Srbije imao efektivnu kontrolu nad snagama koje su provele genocid u Srebrenici, ili u najmanju ruku znao za namjere vojnog i političkog rukovodstva RS-a, ako ne unaprijed a ono barem tokom odvijanja genocida u Srebrenici, i da nije učinio ništa da prekine aktivnu podršku snagama koje su genocid provodile na terenu.

To je morala biti strategija za podnošenje bilo kakvog zahtjeva za reviziju – usredsređena na Srebrenicu i ograničena na vrlo specifične nove dokaze. A za to je bilo, hipotetički, nekoliko prilika tokom ovih deset godina od presude. U takve dokaze bi se mogli ubrojati neredigovani zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije, određeni dokazi o komunikaciji između Mladićevog Generalštaba i Momčila Perišića prije i tokom genocida u Srebrenici, te dokazi o postojanju veze između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića i Ratka Mladića tokom genocida u Srebrenici.

Nije jasno zašto odmah nakon izricanja presude nije oformljen tim, dok je još na snazi bila punomoć za agenta koji je zastupao tužbu, koji bi se isključivo bavio praćenjem pojavljivanja takvih novih dokaza i promptnim ulaganjem zahtjeva za reviziju. Šta god da je bilo posrijedi – poslovična aljkavost nadležnih ili pak nekakav politički dogovor sa vlastima Srbije – vrlo je upitno da bi do revizije i došlo sve da su se pomenuti dokazi materijalizirali, te da su zahtjevi ulagani u skladu sa odredbama Statuta MSP-a (stoga ranija opaska o hipotetičkoj vrijednosti ovih dokaza).

Naime, kada se radi o neredigovanim zapisnicima VSOJ, Sud se u svojoj presudi ogradio od eventualne težine ovih zapisnika naglasivši da nije vidio potrebu da ih traži od Tribunala, te da je tužilac dostavio dovoljno drugih dokaza da ilustrira tvrdnje koje bi oni eventualno mogli dokazati. S obzirom na ovu formulaciju u presudi, nemoguće je očekivati da bi ih Sud smatrao «dokazima od odlučujuće važnosti» za temeljne nalaze presude. Što se dokaza o efektivnoj kontroli i znanju o operaciji «Krivaja ’95» od strane Momčila Perišića tiče, i ovdje je upitna težina takvih dokaza s obzirom na konačnu presudu Perišiću na Tribunalu u kojoj je oslobođen svih optužbi vezanih za genocid u Srebrenici. Na kraju, u iznenađujućem obratu u odnosu na do tada utvrđene činjenice o ulozi Slobodana Miloševića u udruženom zličinačkom poduhvatu, u presudi Radovanu Karadžiću Milošević je predstavljen kao neko ko ne samo da nije imao kontrolu nad snagama koje su počinile genocid u Srebrenici, nego se zalagao za mirno rješenje sukoba za razliku od političkih i vojnih lidera bosanskih Srba. Dakle, da je i postojala strategija čiji je cilj zaista bio pokretanje revizije, te da se došlo do dokaza koji su mogli izroniti na površinu kroz procese na Tribunalu ili istraživanje nezavisnih novinara poput Florence Hartmann, izgledi da bi do revizije i došlo su minimalni.

Ipak, ova rasprava gotovo da je bespredmetna jer su sve te prilike otišle u bespovrat nepoštivanjem objektivnog roka od šest mjeseci od pojavljivanja takvih novih dokaza koji bi bili odlučujuće prirode u skladu sa Članom 61 Statuta koji propisuje uslove za pokretanje revizije. Toliko, dakle, o reviziji presude.

Revizija koja ima smisla

Šta je bila alternativa? Lako je danas biti general poslije bitke pa kritikovati prvobitno zasnivanje tužbe isključivo na Članu 9 Konvencije o genocidu, što je u krajnosti za posljedicu imalo odlučujuće svođenje predmeta koji tretira agresiju Srbije na Bosnu i Hercegovinu na razmatranje njene uloge u genocidu u Srebrenici. Neki moji prijatelji su (naravno, mnogo kasnije) predlagali pristup kakav je usvojila Demokratska Republika Kongo u sporu protiv Ugande, u kojem je MSP razmatrao agresiju ugandanskih regularnih trupa i zločina protiv čovječnosti pobunjeničkih snaga na teritoriji Konga koje su imale podršku vlade iz Kampale. U svojoj presudi sudije su detaljno dokumentovale zločine počinjene nad stanovništvom Konga, utvrdili odgovornost Ugande i naložili da država Kongo i njeni građani koji su bili žrtve zločina imaju pravo na reparacije. Odluka o obliku i visini odštete u ovom predmetu tek treba da se donese. Možda je to istina i pravda za kakvom su žeđali građani Bosne i Hercegovine. Ipak, niko ne može zamjeriti originalnom BiH timu na formulaciji i težini koja je u tužbenom zahtjevu data zločinu genocida. Teško da bi neko drugi donio drugačiju odluku.

Ono što se može i mora zamjeriti bošnjačkim političarima koji su držali ključeve tužbe svih ovih godina, i koji danas zveckaju sa tobožnjim ključevima revizije, je nespremnost da sopstveni narod, a prvenstveno žrtve, suoče sa istinom o ovom predmetu. A istina je jednostavna – adresa na kojoj treba tražiti istinu i pravdu za zločine Srbije u Bosni i Hercegovini već odavno nije Hag, nego Beograd.

Nema nikakvog opravdanja za Bakira Izetbegovića da izaziva, prema sopstvenim riječima, najveću krizu u postdejtonskoj istoriji Bosne i Hercegovine ulaganjem zahtjeva za reviziju unaprijed osuđenog na propast. Naprotiv, preuzimanje odgovornosti da okonča ovaj predmet pred MSP-om može mu dati priliku da se okrene ka jednoj drugoj reviziji – reviziji odnosa sa Srbijom koji će biti zacrtani crvenim linijama istine i pravde za građane Bosne i Hercegovine koji su stradali njenom zaslugom. Tada bi sa punim pravom mogao insistirati i kod vlasti u Beogradu i kod zajedničkih mentora iz Brisela da Srbija mora povući određene poteze koji će uistinu pokazati da je za stabilan mir.

Takvi potezi mogu (i moraju, po mom mišljenju) uključivati stvarnu spremnost za krivično gonjenje ratnih zločinaca koji žive u Srbiji umjesto farsičnih suđenja poput onog «Škorpionima» ili ovog za Kravice kojem upravo svjedočimo ili odvratnih pokušaja rehabilitacije odbjeglog Novaka Đukića; uspostavljanje komisije za istinu u Srbiji koja će detaljno i kredibilno istražiti ulogu državnih organa Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini po uzoru na Komisiju Vlade RS-a za Srebrenicu iz 2005. godine; simboličke i materijalne reparacije žrtvama koje će signalizirati preuzimanje odgovornosti za destrukciju počinjenu zaslugom Srbije (za takvo što nije potrebna odluka bilo kakvog suda, da se razumijemo); javno poricanje činjenica o zločinima mora prestati odmah a javni mediji su arena u kojoj se mora pokazati zaokret ka priznavanju istine, kroz sadržaje o počinjenim zločinima i humanizaciju nesrpskih žrtava; dokazi o zločinima srpskih snaga, njihovoj sistematičnosti i posljedicama po stanovništvo Bosne i Hercegovine moraju naći svoj put u udžbenike historije u osnovnom i srednjem obrazovanju u Srbiji. Nastavni planovi na pravnim i fakultetima političkih nauka u Srbiji, danas među najaktivnijim livnicama ekstremnog nacionalizma i revizionizma, treba da budu reformisani kako bi uključili izučavanje dokaza sistematskih zločina nad nesrbima, njihovih uzroka i posljedica.

Neka ovo bude prva tačka dnevnog reda prvog Izetbegovićevog sastanka sa novim predsjednikom Srbije, umjesto pretrpljenog podsmijeha zbog još jednog poraza u Hagu.

Za ovakav pristup potrebna je državnička vizija, ljubav prema domovini i sopstvenom narodu. I hrabrost. Hrabrost da se suoči sa istinom i preuzme odgovornost da se ta istina prenese narodu. Hrabrost da se razračuna sa huškačima i desničarima u sopstvenim redovima. Hrabrost da se konačno prestane ratovati drugim sredstvima i okrene novi list. U interesu istine i pravde.

(Autor je direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, te bivši glasnogovornik Haškog tribunala)

 

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=27390

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2017 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes