propecia yahoo answers

Home » BALKANS » Prokletstvo slabih država

Prokletstvo slabih država

Andrej Nikoladis (Courtesy photo - Novi list)

Andrej Nikoladis (Courtesy photo – Novi list)

Piše: Andrej Nikolaidis - Pretpostavljam da nam je svima jasno zašto je Dodik išao u Zagreb da tamo, kako su saopštili organizatori njegovog gostovanja, predstavlja bosanske Srbe – ili je Milanovićevo okruženje upotrijebilo termin “Srbe”?

Pretpostavljam, još, da nam je svima jasno zašto su “Dodo” i Čović išli u Beograd kod Vučića? Išli su da dokažu svoj status nacionalnih lidera i naprave što mogu veću štetu državi Bosni i Hercegovini. 

Oni, pak, koji su ih u Zagreb i Beograd pozvali i tamo ih ugostili željeli su poslati poruku da Bosna i Hercegovina i nije istinska država, nego teritorija koju naseljavaju i oko nje se spore tri naroda, te se stoga, u bosanskohercegovačkom slučaju, i nema rašta razgovarati sa predstavnicima države, koja tek spletom nepredviđenih i nesretnih okolnosti (kao što su neuspješni pokušaji agresije i parčanja te države) postoji – no ne zadugo, nadaju se domaćini susreta. Računica Dodika i Čovića je jasna i ne može biti jednostavnija: što gore za državu Bosnu i Hercegovinu, to bolje za njihove etničke projekte.

Pretpostavljam, rekoh, da nam je to svima jasno. Ali ima li iko, Tita vam, kome je jasno šta je u posjeti Zagrebu radio Bakir Izetbegović, u funkciji “bošnjačkog lidera”? 

BALANS ILI BALAST

Ako ćemo pravo, radio je isto što i ona dvojica: i on je svojom inozemnom posjetom potvrdio status prvoga u svome narodu, potvrdivši tako da u Bosni i Hercegovini adresa na kojoj se posao završava nisu institucije države Bosne i Hercegovine, nego etnički lideri i njihove stranke.

Samo što se Bakir, ako ga pitate, zalaže “za” državu Bosnu i Hercegovinu. Nakon njegovih akcija, ipak, kao oblak iza Ptice trkačice, ostaje pitanje: da li on, kada u Zagrebu nastupi kao “prvi u Bošnjaka”, ne razumije šta radi, ili tek radi suprotno od onoga što govori?

Nakon sastanka sa premijerom Hrvatske, aludirajući na Dodikov zagrebački izlet koji je prethodio njegovom, Izetbegović je izjavio: “Napravio sam balans”. Jarane, nisi: napravio si balast. 

Jer: ako će državne poslove završavati nacionalne vođe, a biti potpuno ignorisani legalni organi vlasti, šta će Bosni i Hercegovini ministarstva, parlamenti, kantoni, entiteti?

Rođen sam u Bosni i Hercegovini i tu odrastao, no to me ne čini “stručnjakom” za Bosnu i Hercegovinu. Stoga ću vam ono što mislim da je veliki problem sa SDA “odbranom države Bosne i Hercegovine” pokušati objasniti na primjeru koji daleko bolje razumijem: na primjeru Crne Gore. I Mila Đukanovića, koji je 14 godina, od referenduma za nezavisnost 2006, vladao kao “branitelj države Crne Gore”. Mislim da je to kako je završila njegova “odbrana” Crne Gore vrlo znakovito, kada su u pitanju SDA “branitelji” Bosne i Hercegovine. Koristiću teze iz teksta “Vlast, crkva i slaba država” koji sam, mislim, u “Pobjedi”, objavio u aprilu ove godine.

No prije toga, da pojasnim analogiju (koja, dakako, nije logički dokaz, no kako rekoh: može biti od koristi u pokušaju da se nešto razumije). 

CRNOGORSKI SLUČAJ

“Crnogorski slučaj” izgleda ovako, a svaka sličnost sa bosanskohercegovačkim slučajem je namjerna… Imamo Beograd, koji formalno priznaje da je Crna Gora nezavisna država, ali djeluje sukladno vlastitoj ideologiji velikosrpstva, koja podrazumijeva da Crna Gora nije i ne može biti ozbiljna i trajna država, jer je ona srpska etnička teritorija koja se, incidentno, odmetnula od “matice”. Nemamo Dodika i Čovića, ali imamo srpsku opoziciju okupljenu oko Demokratskog fronta, koji, baš kao što “srpska strana” nije priznala bosanski, ne priznaje referendum za crnogorsku nezavisnost. I najvažnije: imamo SPC, koja čini sve da dokaže da je jača od države Crne Gore – i koja je u tome uspjela. Imamo još i Đukanovića i njegovu partiju, koji nastupaju kao branitelji države.

Ali kakva je to država? Slaba, brate…

Od prvoga trena kada su se crnogorskim ulicama zakotrljale Amfilohijeve „protestne litije“, bilo je jasno da ti medievalni performansi nemaju ama baš nikakve veze sa navodno spornim „zakonom o crkvi“, osim što je donošenje zakona iskorišteno kao povod za njih. Naime… Šanse da, iščitavajući zakone Crne Gore, naiđete na neki koji se dosljedno sprovodi (osim onog o pušenju), nešto su manje nego izgledi da šetajući Podgoricom sretnete Jetija. 

Država Crna Gora, sa svojom „hiljadugodišnjom tradicijom“, nije u stanju natjerati mog susjeda da krave skloni iz naseljenog mjesta, ispod prozora spavaće sobe mojih roditelja, a kamoli natjerati Amfilohija da učini bilo šta. 

Ima tu mnogo onoga: da je babi ono, bila bi djed. Da crnogorska vlast nije sustavno slabila državu, zapravo od početka gradila slabu neoliberalnu državu – a to je činila da bi sebi obezbijedila neometanu krađu, ne bi Amfilohije sada bio istinski šef te države. Nakon referenduma, umjesto da grade državu za koju su građani glasali, a to se radi tako što se formiraju i jačaju efikasne i nezavisne, a ne institucije pod partijskom kontrolom, pobjednici su razmišljali samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine, koju dugujemo Svetome Augustinu. 

Malokrvnu državu Crnu Goru, čijem postojanju je sasvim realna prijetnja tragikomična crno-zelena koalicija koju predvode Batman Zdravko Krivokapić i njegov Robin – Dritan Abazović, nije stvorio Amfilohije, nego DPS. Neoliberalni koncept ekonomije koji je rukama i nogama, stanovništvu naviklom na državni intervencionizam, nametao DPS, podrazumijeva slabu državuSlaba država im je, rekosmo, bila nužna da ih ne bi ometala u ”prvobitnoj akumulaciji kapitala” bez kraja. Zato je Amfilohijeva litijska diverzija bila tako razorna a reakcija vlasti bijedna i destruktivna i po državu koju navodno brane i po njih same: Riki je ponovo, i ne trudeći se, očitim učinio nemoć države. 

Amfilohije i njegovo bezakonje je cijena bezakonja DPS-ovih tajkuna, partijskih finansijera, rođaka i kumova. Da li bi Dodikovo bezakonje bilo ako ne nemoguće, a ono otežano, da nije SDA-ovskih “tajkuna, partijskih finansijera, rođaka i kumova”?

Slaba država ne može efikasno obaviti takozvani nation building, kome je do njega – a SDA-u, kao i Đukanoviću, navodno jeste. Ekonomski model je odredio katastrofalan kulturni model. 

KASNIJE OD KASNO

Kada se DPS, na posljednjem kongresu, sjetio nation buildinga, bilo je kasno. Bilo je kasnije od kasno. Prošlost je, kao što znamo, moguće retuširati – no propuštene šanse su propuštene šanse, ma kako ih ti predstavljao. Kao rezultat svega toga, Crna Gora je, do posljednjih izbora, nakon kojih će snažiti srpski identitet, “snažila crnogorski nacionalni identitet” razvijajući neoliberalne fantazije kakve su “kulturne industrije” i “kreativne industrije”, konceptima koji su primjenjivi u razvijenim, odavno-konsolidovanim-danas-dekadentnim-kulturama, no sigurna katastrofa u maloj kulturi siromašne zajednice pod konstantnom prijetnjom asimilacije. Koja je količina gluposti i nerazumijevanja realnosti potrebna da bi se populaciji koja liječi rak tako što ljubi ikone nametala posve joj tuđa kultura tržišta i efikasnosti?

Nakon što je DPS trijumfalnom kraju priveo deindustrijalizaciju Crne Gore, riješili su da industrijalizuju baš kulturu? Ma bravo, majstori. Nuditi kreativne industrije učesnicima Amfilohijevih litija – to je DPS-ova verzija znamenitih riječi koje (ni)je izgovorila Marija Antoaneta: “Neka jedu kolače”.

Evo šta sam još pisao u aprilu ove godine:

Nakon kuge, u Evropi je uslijedila renesansa. Između ostalog i zato što su ljudi bili u prilici da se praktično i nepobitno uvjere u svu bijedu religijskih dogmi. Ništa slično neće se desiti u Crnoj Gori. Ova će se zemlja nakon korona virusa vratiti tamo gdje je tokom litija odlučno zakoračila: još dublje u prošlost. Umjesto u renesansu, u restauraciju. Čega? Punu, trijumfalnu restauraciju srpskog nacionalizma i društva u čijem je centru crkva. Taj povratak u prošlost je samo naizgled u suprotnosti sa neoliberalnim politikama vlasti. Razarajući državu i društvo, akumulirajući kapital u džepovima nekolicine, uništavajući srednju klasu i sprovodeći deindustrijalizaciju, neoliberalizam praktično vodi restauraciji feudalnog poretka sa 5G mrežom”. 

Kako u Crnoj Gori, tako i u Bosni i Hercegovini. Ili bilo gdje na ovom jadnom svijetu.

(Izvor: zurnal.info)

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=32717

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2020 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes