Presuda Faraonu Je Farsa

Posted by erolavdo ARCHIVE, Home, MIDDLE EAST Tuesday, June 5th, 2012

Kairo - Trg Tharir (Courtesy photo - isa intel)

Medina Džanbegović-Mohamed (Specijalno za Webpublicapress/Cairo) - Trg Tahrir, samo srce Kaira, prostor koji je uvijek budio emocije, raznovrsne i različite jačine, počesto popraćene incidentima, na treći dan prosvjeda povodom presude Mubaraku, kao da se pretvara u jednu osobu i dušu, te tako dobija svoje mišljenje, bez neke jače anksioznosti, panike ili straha, poprilično mirno i, poslije svega, mogla bih reći, relaksirajuće.

Da sam u subotu bila Egipćanka na Tahriru, ne bih bila sigurna koji moj razlog za protest ima prioritet: presuda, odnosno farsa i blamaža egipatskoga pravosudnog sistema ili možda prošli, dirigirani, korumpirani izbori, u kojima je “ponuda tipa – od dva zla biraj manje” ili možda to što ne mogu na

i benzin na pumpnim stanicama, da otputujem na more sa roditeljima koji tu nisu bili nekih desetak godina, a živim u zemlji koja ima dva mora ili to što nisam zaposlena. Gledam te žene, muškarce i djecu, narod u kome se nakupilo svega, a situacija postaje sve gora i gora, tako da doseže tačku usijanja i linija koja prelazi sve granice zdravoga razuma a i strpljenja.

Ispred zgrade Suda, koji se nalazi u okviru Državne policijske akademije, kličući Bogu kao najvećem (ar. Allahu Akbar), poslije izrečene presude Hosniju Mubaraku, posljednjem egipatskom faraonu, kako ga nazivaju nezavisni egipatski mediji, a to ovdje i narod voli reći, aludirajući na diktatorsku nedodirljivost, nastupila je euforija kratkoga daha, da bi je zbog dosadašnjega iskustva zamijenilo opravdano nezadovoljstvo – sumnja, kako je ipak u pitanju samo nova manipulacija.

Stotine građana, rodbine i prijatelja poginulih u toku demonstracija, koje se vode od 25. januara prošle godine u Egiptu, svrstane pod imenom “arapsko proljeće”, stajalo je na jednoj strani, a sa druge, u punoj ratnoj opremi, “čekala” je masa policajaca, dok je vojska u oklopnim borbenim vozilima i transporterima, bukvalno igrala ulogu posmatrača.

Farsa je krenula već od političkoga govora samoga sudije, Ahmeda Refaata, kome je to bio posljednji radni dan u životu, a završila njegovim čitanjem originalne presude, napisane rukom. Iako je tužilaštvo za Mubaraka tražilo smrtnu kaznu, pozivaju

i se na korupciju i ubistvo oko 900 učesnika demonstracija, on je istakao da je suđenje bilo korektno, uprkos njegovoj odluci o odbacivanju dokaza optužbe za zloupotrebu službenoga položaja radi ostvarivanja ličnih materijalnih ciljeva, kao zastarjelu protiv bivšega predsjednika i njegovih sinova, Gamala i Alaae. Ova dvojica još nisu na slobodi, ali mogla bi ubrzo biti, uprkos tome što ih čeka posebno suđenje zbog finansijskih prevara na egipatskoj berzi. Imovina porodice Mubarak procjenjuje se na između 40 i 70 milijardi dolara.

Doživotni zatvor je dobio i Mubarakov ministar unutarnjih poslova, Habib El-Adly, dok su šesterica nekadašnjih šefova Mubarakovih sigurnosnih službi oslobođena. Kritičari tvrde kako je istraga manjkava, jer su svjedoci povlačili početne izjave koje su davali tokom saslušanja u policiji. Narod je brzo shvatio da nisu osuđeni zbog davanja naredbe za upotrebu smrtne sile, za koju, izgleda, niko neće biti procesuiran, već za nesprečavanje policije da upotrijebi smrtnu silu prema civilnome stanovništvu, tako da imaju pravo žaliti se, što su njihovi advokati već unaprijed predvidjeli, odmah vadeći koverte sa pripremljenim tekstom.

Sve se opet prenijelo na Tahrir. Narod se protivi oslobađanju Mubarakovih policijskih komandira, a neki traže suđenje i predsjedničkom kandidatu Ahmedu Shafiqu. Sinoć je više miliona građana protestiralo u Kairu, Suecu i Aleksandriji. Duh zajedništva u kairskoj masi nesumnjivo je podiglo pojavljivanje Waela Ghonima, poznatoga kompjuteraša, nekadašnjega Googleovog stručnjaka, koga smatraju organizatorom januarske revolucije, kao i Ahmada Harara, slavnoga heroja sa Trga slobode, stomatologa, koji je serijom nesretnih događaja i sukoba sa policijom izgubio vid.

Liberali predlažu pri formiranju vlade konsenzus, kao i priklanjanje Mohameda ElBaradeija, egipatskoga mirotvorca, Hamdeena Sabahija, kandidata nasserovca i Abdela Moneima Abula Fotouha, bivšega pripadnika Muslimanskoga bratstva Morsiju protiv Shafika. Koliko će to biti pravno dopušteno još uvijek je pitanje o kome se nije ni Morsi izjasnio. U ovome momentu Bratstvo se osjeća daleko moćnijim nad Shafikom, ali to im još uvijek ne garantira pobjedu, jer vojska je na sve spremna.

Ova predstava se odigrava pred drugi krug predsjedničkih izbora, koji su zakazani za 16. i 17. juni, a čiji su finalisti oficijalno Mohammed Morsi, kandidat islamističke stranke Muslimansko bratstvo i bivši Mubarakov premijer Ahmed Shafik. Dok Morsi po svim pitanjima nalazi izlaz u Kur’anu i sunnetu, drugome šerijatskom izvoru u postavljanju propisa, koji su preneseni od Poslanika Muhammeda, Shafik, koji je prvo bio diskvalificiran koncem aprila u skladu sa novim zakonom, kojim se zabranjuje zvaničnicima iz Mubarakovoga režima da se kandidiraju na izborima, da bi poslije samo jednoga dana ova zabrana bila ukinuta, u svojim govorima je već prijetio:

„Neka ne misle dvadesetpetojanuarci da će moći opet kao prošle godine na Tahriru!” Shafik je bio taj koji je htio podići avione i potamaniti milionsku masu na Tahriru (Mubarak je tu bio razumniji). Ako on dođe na vlast, to će ponovo biti vladavina represije, koju liberalna mladež neće shvatiti i prihvatiti, što bi moglo rezultirati krvoprolićima. Još nešto, ako bi narod zaista njega izabrao, onda je revolucija bila infantilna i posve apsurdna, u kojoj su im tolika djeca izginula! Ni islamisti nisu rješenje, ali veći broj ljudi ide logikom, da Shafik i njegovi generali-prethodnici, a posebno Mubarak, koji je najduže vladalo, skoro ništa za narod korisno nisu učinili, pa smatraju pravilnijim dati šansu ihvanijama (Bratstvu), te vidjeti šta će oni uraditi za četiri godine. Pobijedi li Morsi, odnosno islamisti, da li će to Zapad prihvatiti, mada je krajnje vrijeme da počnu uvažavati islamski svijet kao jednako vrijedan.

Zašto se svijet toliko plaši islamista, dok na Zapadu pobjeđuju kršćanske stranke, radikali i republikanci? Istina, svjedoci smo uspona islamizma. Izučavaju i egipatsku političku scenu među običnim narodom, meni je nekako postao logičan slijed okolnosti i pobjeda predstavnika Ihvanul-Muslimina u vlasti. Problem je što su oni pobijedili u relativno regularnim izborima – narod ih je ipak u većini želio s obzirom da prije stvaranja novoga parlamenta nisu napravili nijednu veću taktičku grešku.

Hranili su sirotinju, nabavljali im gas i novčano ih pomagali, za razliku od staroga režima. Istina, sve to se dešava uz podršku i blagoslov velikih sila, pa su tako dobili izbore, što bi se na izvjestan način moglo komparirati i sa slučajem Srbije. To je bilo uz pomoć onih istih velikih sila koje su godinama podržavale režime diktature, pravdaju i to time da su bili brana protiv islamizma. Bratstvo je već parlamentom dobilo fantastičnu šansu, pa i da nisu još ništa značajno učinili, mora se priznati kako je teško privređivati nakon toliko godina nametnutoga jednoumlja.

Dobrim dijelom, ono što se dešava širom arapskoga svijeta, odjek je nametanja imperijalizma i krupnoga kapitala u raznim vidovima, koje su vlastodršci, tipa Mubaraka, brižno njegovali. Diktatura zemalja “arapskoga proljeća“ doprinijela je tome da se ovo područje sada pretvori u plodno tlo za dolazak zapadnjačke “demokracije“, čiji je saveznik bio režim dugi niz godina (mada Zapad nikada nije uvažavao Arape kao ravnopravne sagovornike).

Revolucionarni talas na Bliskome Istoku ugrozio je imperijalistički svjetski poredak i tako prinudio američku administraciju da radi odbrane svoje dominacije u regionu, izvede prividni totalni zaokret, izjašnajvajući se u korist “demokratsko-tranzicionih” vlada u kojima su islamisti jedna od vodećih snaga.

Javna je tajna da su crkve pune oružja. Svi Kopti su glasali za Shafika, jer im u Mubarekovom sistemu nije puno nečega nedostajalo – mnogi su uznapredovali, ali istina je da su se i pridružili revolucionarima, pa čak tijelima štitili muslimane u vrijeme obavljanja molitve na Tahriru, kada se vojska nemilosrdno obračunavala sa pobunjenim Egipćanima.

Očekivali su veću slobodu i sekularističko uređenje moderne države. Međutim, dovoljno je po Heliopolisu malo bolje pogledati gradnju nekih crkava od armiranoga betona, koje su ograđene zidom, a sve okolo načičkane puškarnicama, tako da podsjećaju na srednjovjekovna utvrđenja, pa se zapitati: Šta će im to, ako se tamo idu samo lijepo Bogu moliti?

Sasvim je moguća podjela Egipta, što se već desilo sa Sudanom, a i za Libiju je procurila vijest kako će se sastojati od tri jedinice. Kada je u pitanju država Masr, imperijalističke sile bi stale na stranu kršćana, a Saudijska Arabija i Katar ionako imaju pretenzije sa druge strane.

Vojska do sada kao nije puno pucala po narodu, ali oni su ionako spremali vojni udar da se riješe Gamala Mubaraka, koga je otac pripremao za nasljednika. Ne smiju se zaboraviti njihovi gumeni meci od kojih se također ginulo, vodeni topovi, suzavac i drugi bojni otrovi, nadlijetanje i zaplašivanje avionima tipa F-16 američke proizvodnje, tenkovi modela M1 Abrams, koje su isto tako napravili Amerikanci, a to su tenkovi istoga tipa koji su jurišali na režim Sadama Husseina u Prvome zaljevskom ratu. Kako bi pokazali da drže monopol nad svim i uopće svoju moć, vojska stalno izvještava o hvatanju velikih količina naoružanja. Neki dan su navodno zaustavili šleper i to ne samo običnoga oružja; spominju rakete od dva metra koje su dolazile iz Libije.

Vojska ima posebne plantaže i tvornice koje samo za njih rade i proizvode hranu. Sve što obični, stvarni narod kupuje, oni besplatno dobijaju. General sa 40 godina komotno može u penziju i onda mu još daju predsjedavajuća mjesta u upravnim odborima, firmama, raznim preduzećima. Vojni rok se služi i po 3 godine, a ti momci se iskorištavaju kao pravo roblje. Obično svako ima u familiji nekoga u vojsci, pa takve stvari procure. 60 posto državnoga budžeta ide za vojsku bez polaganja ikakvih računa. Oni će nesumnjivo gledati da postave svoga igrača, Shafika, koji bi čak po starim zakonima mogao raspustiti parlament, jer ustav još nije promijenjen.

Demonstranti će opet provoditi noći na Tahriru pod šatorima, a vladavina faraona Mubaraka će biti upamćena kao period mraka u kome je egipatski narod najviše trpio. Narod ne smatra da je pravda zadovoljena. Za njih je ovo sarkastična predstava, koja se desila i tokom prvoga kruga predsjedničkih izbora. Oni ne vjeruju ni u šta više što izdaje Vrhovno vojno vijeće ili korumpirano sudstvo, a ni presuda Mubaraku neće doprinijeti diskontinuitetu zloupotrebe vlasti.

Medina Džanbegović – Mohamed živi i radi u Kairu. Autorka je magistar književnohistorijskih znanosti i redovno izvjestava iz Kaira o aktualnim zbivanjima u Egiptu. Bila je svjedok Egipatskog proljeća.