propecia yahoo answers

Home » ARCHIVE, COLUMN, Home, PANORAMA » Zloubotreba Morala

Zloubotreba Morala

Kakav je moral političkih moćnika (UN Photo/JC McIlwaine)

Piše: Mario Kopič — Postoje četiri klasične opasnosti po stabilnost savremene liberalne pluralističke demokracije koje valja neprestano imati na nišanu kritičke javnosti. Nije riječ samo o recidivima klasičnih historijskih opasnosti, nego i o opasnostima od strane novih dezertera civilizacije, uvjerenih u svoju ”bolju stvar”. Protivnici formalne demokracije, koja narodnu volju posreduje institucijama višestranačkog parlamenta podjelom vlasti, pluralistički otvorenim javnim mnijenjem i višestranačkim izborima, u prvom su redu desni i lijevi radikali. Oni jednostavno smatraju da stranački ideološki i institucionalno razbucan narod nije kadar djelotvorno se suočiti sa spoljašnjim, odnosno unutarnjim neprijateljem, i zato u ime očuvanja narodne egzistencije najoštrije napadaju liberalnu demokraciju. Kako je primjereno uočio Hermann Lübbe, pod njihovim nebom umjesto posredničkog formalnog legaliteta imala bi nastupiti oplemenjena ili oblagorođena demokracija (veredelte Demokratie) u kojoj je isključeno da se pomoću parlamentarnog posredovanja izbriše zapovjednička narodna volja. Narod navodno izravno zna što hoće i tu volju treba pustiti da izravno djeluje. S ovim argumentom, s kojim se mučio već i Rousseau, izlazimo na kraj tako što jedinstvenu i neposrednu narodnu volju suprotstavljamo individualnim ljudskim pravima. Totalna homogenizacija naroda u cilju rušenja poretka ili obrane od spoljašnjeg neprijatelja jeste realna mogućnost. Njoj korespondira individualno ljudsko pravo na pobunu. I pojedinac i narod imaju dakako pravo na pobunu u smislu kidanja svih veza s postojećim ustavnim poretkom koji suštinski krši individualna i kolektivna prava. To se zbiva u izvanrednom stanju i njegovu realnost, pa i opravdanost, ne treba osporavati, ali izvanredno stanje jeste samo ono što jeste, naime kratkotrajna iznimka. Najveća opasnost liberalnoj demokraciji prijeti onda kada se izvanredno stanje proglašava normalnim i kada se tvrdi da je izvanredno stanje direktne demokracije civilizacijski i kulturno viši oblik demokracije, odnosno oblagorođena demokracija. Stoga trajno sprječavanje izvanrednog stanja valja sprovoditi ne sredstvima apstraktnog i moralno oboružanog autoritarnog legalizma, nego izgradnjom takvog političkog sistema koji će zadovoljiti pluralne ideološke, konfesionalne, političke i ekonomske interese građana.

Liberalna demokracija mora se štititi i od onih političkih struja i pokreta koji djeluju na temelju istine a ne većine. Nova liberalna demokracija, izrasla na ruinama Drugog svjetskog rata, počiva na temeljima većinskog odlučivanja, a ne odlučivanja na temelju više moralne ili historijske istine. Za nju vrijedi geslo: većina, a ne istina. Ova deviza prividno ide u susret zastupnicima onih narodnih, religijskih ili klasnih homogenizacija koje su karakteristične za totalitarnu demokraciju masa. Istina je da važi princip ”većina iznad istine”, ali je evidentno da to većinsko pravilo može u liberalnoj zajednici važiti samo zato jer su u njoj maksimalno limitirana životna područja koja treba da budu podložna važenju većinskog načela.

O čemu u liberalnoj demokraciji nije moguće većinski odlučivati? Dakako o ljudskim i građanskim pravima, o vjeroispovijesti, o nacionalnoj pripadnosti, o jeziku, o porodičnim stvarima, o privatnom vlasništvu i slično, ovisno od ustava do ustava. O tim pitanjima nije moguće demokratski, odnosno većinski odlučivati zato jer kada bi se to pokušalo, bili bismo suočeni s građanskom neposlušnošću onih građana koji sebi ne dopuštaju da se odlučuje o njihovoj vjeri, narodnosti, jeziku, imovinskom stanju, političkom uvjerenju itd. Dakako, ovako interpretativno načelo većine iznad istine dijeli cjelokupni život na onaj politički i onaj nepolitički.

I upravo na toj i takvoj razlici političke od ostalih sfera (djelomičnih sistema), u kojima vrijede drukčiji principi odlučivanja i gdje većinsko odlučivanje nije primjenjivo (kao u slučaju umjetnosti, nauke, religije), valja inzistirati. Recimo, novinarstvo u pluralističkom društvu treba razlikovati političko od nepolitičkog i štititi ljudsko pravo na privatnost. Ili, ono isto tako mora moći neko vanpolitičko pitanje politizirati kao i neko političko pitanje depolitizirati. Mora istraživati javni život i otkriti političko u nepolitičkom i nepolitičko u političkom. Recimo, država se ne smije miješati u privredu, pogotovo ne u privatno vlasništvo. No ako neki koncern postane jači od same države, onda država može odlučiti da ga se politički rasparča.

Liberalna demokracija se mora obraniti i od zastupnika teorije totalne emancipacije čovjeka. Teorija totalne emancipacije čovjeka od svih, pa i političkih alijenacija u sistemima posredničke liberalne demokracije, izravno je suprotna teoriji neposredne ili direktne konfesionalno, nacionalno ili klasno reducirane demokracije masa. Naime, teorija totalne emancipacije polazi od pojedinca kao najviše vrijednosti. Da bi takav pojedinac mogao neposredno (bez države i institucija) koegzistirati s drugim pojedincima, ta ga teorija lišava svih kontingentnih momenata njegovog prirodnog, historijskog, biografskog ili interesnog porijekla i tako konstituira kao apstraktnog pojedinca (čovjeka bez svojstava) u isto tako apstraktnom društvu.

Liberalna demokracija ne želi neposrednu intersubjektivnu koegzistenciju bezličnih pojedinaca, nego institucionalno posredovani demokratski sa-život historijskim i drugim porijeklom različitih osoba: ono što jesmo – jesmo snagom slučajnog porijekla koje utemeljuje naš identitet. Taj posebni (recimo seksualni, regionalni itd.) identitet nije brana emancipaciji nego ono što u demokratskom pluralističkom poretku upravo želimo biti: nenadomjestive osobe, a to nam u naše vrijeme omogućuje jedino takav liberalno-demokratski poredak.

Sva ova tri tipa protivljenja koja ugrožavaju liberalnu demokraciju natkriljena su jednom nadasve masivnom opasnošću. Posrijedi je opasnost od politizacije morala ili moralizacije politike.

Navikli smo zastupati tezu o depolitizaciji religije, umjetnosti, znanosti, jezika, armije, policije itd. Dakako, u tim je sferama većinsko odlučivanje evidentno na krivom mjestu. Većinsko odlučivanje o pitanjima Svetog Trojstva eklatantna je glupost. Ali to ne znači da se sva ta područja ne mogu politizirati, dakako s katastrofalnim konsekvencama. Zoran je Đinđić svojedobno politizaciju kulture (jezika, tradicije, historije…) zgodno nazvaosrednjeevropskim sindromom u kojem se politika ”spušta u dubine u kojima gubi osećanje ravnoteže i u kojima počinje da bunca”. No za liberalnu demokraciju najopasnija je moralizacija politike, odnosno politizacija morala.

Moralne norme vrijede intersubjektivno, ali nemaju snagu formalnih obligacija niti povlače za sobom izravne pravne konsekvence. Budući da reguliraju život zajednice izvan okrilja državnih formi kao izraza političke volje, njihova politizacija izravno ugrožava pravni poredak liberalne demokracije. Politički moralizam je zapravo samoovlaštenje za kršenje pravila općeg prava s pozivanjem na više pravo vlastite, prema ideološkim mjerilima, moralno ”bolje stvari”.

Građanska pobuna, terorizam i nasilje bili bi puki kriminal kada se ne bi pozivali na neku višu Istinu naspram vladajućeg morala i pravno-političkog poretka. Politički moralizam ovlašćuje svoje sljedbenike na kršenje zakona u ime višeg ili boljeg uvjerenja. Najveći trijumfi moralizma politike ili političkog moralizma predstavljaju fašizam i komunizam. Ubijanje drugih ljudi iz uvjerenja u svoju ”bolju stvar”, i to bez zakona i suda, to je facitpolitičkog moralizma. Paradigmatski ga imamo određena u govoru Heinricha Himmlera u Posenu 1943. godine: Von Euch werden die meisten wissen, was es heißt, wenn 100 Leichen beisammen liegen, wenn 500 daliegen oder wenn 1000 daliegen. Dies durchgehalten zu haben, und dabei – abgesehen von Ausnahmen menschlicher Schwächen – anständig geblieben zu sein, das hat uns hart gemacht. Dies ist ein niemals geschriebenes und niemals zu schreibendes Ruhmesblatt unserer Geschichte.

(Većina vas zna što znači kada 100, kada 500 ili 1000 leševa leži na gomili. To izdržati i pri tome, neovisno o iznimkama ljudske slabosti, ostati pristojan/uljudan, to nas je učinilo tvrdim. To je list slave naše povijesti koji nije zapisan niti će ikada da bude zapisan.)

Dakle, skupina kriminalaca može srušiti državu, ali ako se organizira grupa koja semoralno poveže nekom Idejom, nekom vrijednošću poput vjere, nacije, klase, slobode, istine, i počne djelovati van zakona i ma kakvog pravila na temelju čiste neposredne odanosti i pripadnosti Ideji, dakle na temelju čiste savjesti kao jedine unutarnje policije, tada je konac svake pravne države i liberalno-pluralističke demokracije.

Možemo na kraju dodati da u kompleksno strukturiranom savremenom naučno-tehničkom životu pojedinci i čitave skupine postaju elementarno nesigurni, jer im realnost postaje neprovidna i komplicirana. Ta nesigurnost rađa dezorijentiranost. Otuda potreba za traženjem neprijatelja koji su za sve krivi. Sasma je svejedno da li su za sve krivi plemići, svećenstvo, buržuji, bankari, proleteri, crnci, Jevreji, homoseksualci, Muslimani, Srbi, Albanci, Hrvati… Politizacija morala oblik je simplifikacije stvarno kompleksnih životnih situacija. Moralno-politički ”nervni slom” nipošto nije nešto što bismo smjeli podcjenjivati.

Liberalno-demokratski nadahnuti mediji moraju ovdje i sada razobličavati uzročnike moralne ogorčenosti ljudi, objašnjavati strukturu neprovidnih situacija kako bi razgrađivali ogorčenje koje se može pretvoriti u lavinu dezorijentiranog gnjeva, u izvanredno stanje, u noć u kojoj su sve krave crne.


Izvor: Peščanik.net

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=8911

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2018 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes