propecia yahoo answers

Home » BALKANS » Olako Potrošeni Trijumf

Olako Potrošeni Trijumf

 

Erol Avdovic (Photo by Hajat Avdovic - Webpublicapress)

Erol Avdovic (Photo by Hajat Avdovic – Webpublicapress)

Piše Erol Avdović (Dnevni avaz - kolumna) – Samo trideset godina od pada Berlinskog zida i urušavanja “đavolje imperije”, kako su Amerikanci (Ronald Regan) zvali Sovjetski savez (SSSR), čini se da je “Pax Americana”, što bi se moglo prevesti kao svijet američke stabilnosti, potrošen bez dosezanja krajnjeg progresa. O tome su maštali zagovornici liberalnog kapitalističkog poretka, koji su rušili kvazisocijalizam.

A tako, u dolazećem izdanju časopisa “Foreign Policy” i knjizi posvećenoj pitanju kako spasiti Stejt department, kao za nečim prohujalim s vihorom, lamentira i karijerni američki diplomata Vilijam Barns (William J. Burns), koji je dobro poznat Balkancima iz doba dejtonskih pregovora.

Između Rusije i Kine

Barns, naime, piše o nužnosti povratka inovativne američke diplomatije na globalnu pozornicu. Jer, ako to Amerika opet ne uspije, njeno će mjesto zauzeti neko drugi. Ili, blago rečeno, ne daj, Bože, da svijetom zavladaju Rusija i Kina s njihovim “vrijednostima”.

Amerika je u protekle tri dekade bez sumnje dominirala svijetom kao jedina supersila, dok je Rusija, kaže Barns, bila “oborena na leđa”, a Kina “okrenuta samo prema sebi”. Amerika, a zahvaljujući njoj i Evropa, zadugo nisu imali vojnog, trgovačkog niti kulturnog rivala.

Globalizacija je počela brisati kuturne i investicione granice na samom pragu informatičke revolucije. No, sada, kada smo stigli u doba robotike, medicinskih i znanstvenih čuda, sav taj “američki” progres – od frižidera do televizije i kompjutera – pripada svima, a da “Pax Americana” nije ni postala trajna globalna odrednica.

Sada znamo i da je trezvenost rijetko potiskala trijumfalizam te opojne ere. Džaba su diplomati poput Barnsa (kako je on zapisao u jednoj svojoj bilješci 1993.) upozoravali, da se “međunarodni politički sistem šizofreno naginje ka fragmentaciji”.

A onda se tih godina krvavo raspala Jugoslavija, ponajviše preko Bosne, dok su zapadne sile sve to posmatrale skrštenih ruku.

Pobjeda Zapada u Hladnom ratu, kako to priznaje i Barns, izazvala je “plimu optimizma”, ali nije, kao što se to predviđalo, dovela do “kraja historije” (Francis Fukuyama) niti do ideološkog smiraja ili konformizma.

Zapravo, potpuni trijumf Zapada bio je dovoljan povod da se Rusija vrati autokratiji, a Kina postane agresivna kao dio iste globalne prijetnje.

Prohujalo dejtonsko doba

Iako o tome ne govori eksplicitno, Barns očito sugerira da je “dejtonsko doba” (devedesete godine minulog stoljeća) bilo posljednje zlatno doba američke diplomatije, koje će biti teško ponovo dosegnuti.

Autor navodi kako je najnoviju štetu američkoj diplomatiji lično nanio i predsjednik Donald Tramp (Trump). On je stvorio toliki profesionalni vakuum u Stejt departmentu (nepopunjena visoka činovnička mjesta ili neadekvatna namještenja) da će sve to biti moguće sanirati tek prolaskom cijele jedne generacije.

Budimo ipak pošteni, nije samo Tramp u pitanju. I Obamina administracija je, prije njega, digla ruke ili, bolje rečeno, oklijevala da dovrši posao tamo gdje se radilo o najvećim uspjesima američke diplomatije, kao što je to, bez sumnje, Dejtonski mirovni sporazum.

Džo Bajden (Joe Biden) prilikom posjete Sarajevu 2009. zvučao je prilično optimistično, ali do kraja duplog mandata 2016. Obamina adminstracija učinila je u Bosni i Hercegovini malo više od obećavajućih nagovještaja i trijumfalističke retorike.

Svi se slažu da je Obamina diplomatija bila izuzetno uspješna u otvaranju Kube, oko nuklearnog sporazuma s Iranom, postižući i transpacifički trgovačko-sigurnosni savez, sve do klimatskog pakta u Parizu. Ali, za Obaminih osam godina upravo su na Balkanu Rusi zahuktali sve forme hibridnog rata prema Zapadu, dakako i preko Bosne.

Sloboda ili sigurnost

Nije najsretnija okolnost da se od zlatne ere američkog “unipolarnog trenutka” do danas u Vašingtonu na Bosnu često gleda kroz optiku “važno je da se ne puca” tamo.

Ne zna se, ipak, do kad će tako! Iako su konture svjetskog poretka precizno iscrtane, ne znači da će birokratija imati luksuz samokloniranja bez hrabrog suočavanja s budućnošću. Vrijeme “sakupljanja posthladnoratovskih dividendi”, kako kaže Barns, odavno je iza nas.

Drugim riječima, neka se Bosna pripremi, iako je s ove strane Atlantika za sada malo ko spominje – baš zato što se o Kosovu mnogo više priča.

Šta je to, dakle, što će se (eventualno) mijenjati u američkoj vanjskoj politici, a što bi se moralo znati i o tom konteplirati, a da se ne najavljuje stalno neka nova američka diplomatska ofanziva na Balkanu?

Mnogo je raznih prioriteta!

Valja imati na umu i da je američki status diplomatske supersile od 11. septembra 2001. mutirao u korist vojnih prijetnji i invazija i da se praktično ratuje “stalno”, od Iraka do Afganistana, u kojem je Amerika vojno angažirana, evo, već 18 godina.

Ta okupiranost socijalnim inžinjeringom – gradnjom drugih država, koja je dovela do toga da američka diplomatija u neko doba zaliči na onu britansku iz kolonijalnog 19. stoljeća, ipak je stvar minulog doba.

Niti je Amerika više diplomatski Guliver niti su svi ostali Liliputanci, kako to slikovito navodi Vilijam Barns.

A i vrijeme tzv. prisilne diplomatije (“coercive diplomacy”) nije više najmoćnije sredstvo u multipolarnom svijetu. Taj svijet, uprkos mnogim valjanim razlozima, nažalost, još nije do kraja odlučio šta nam je svima važnije – sloboda ili sigurnost.

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=30648

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2019 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes