propecia yahoo answers

Home » UN NEWS » Čemu Guernika u UN-u

Čemu Guernika u UN-u

Erol Avdovic (Photo by Hajat Avdovic - Webpublicapress)

Erol Avdovic (Photo by Hajat Avdovic – Webpublicapress)

Piše: Erol Avdović (Webpublica / United Nations / New York) — Na drugom spratu Ujedinjenih naroda u New Yorku, ispred ulaza u Vijeće sigurnosti veliki je potporni zid koga diplomate koriste kao barjeru za skriveni bijeg od nas novinara. Tu, odmah iza mikrofona gdje se pred TV kamerama obraćaju generalni tajnik Ujedinjenih naroda i predsjedavajući Vijeća sigurnosti, a ponekad gostuju šefovi država i vlada – okačena je i jedna od nekoliko grandioznih tapiserija UN-u, kako bi se i zidovi uozbiljili. Upravo tu je replika najčuvenije Picasove (Pablo Picasso) slike “Guernika”, i to u prirodnoj veličini (orginal je 3,5 metara visok i 7,8 metara dugačak i čuva se u muzeju Reina Sofia u Madridu

Ta slika, nastala u junu 1937. u vrijeme Španskog gradjanskog rata prikazuje stradanje stotine nedužnih civila u istoimenom baskijskom gradiću uslijed neselektivnog bombardovanja nacističke avijacije. Ta me epska freska, odkad sam u ljeto 1992. godine prvi put ušao u Kristalnu palaću (zgradu UN-a) na East Riveru podsjeća na opsadu Sarajeva, kasnije je mi je počela ličiti na cjelu apokaliptičnu kataklizmu u ratu protiv Bosne. Pikaso je, kažu – orginalno platno i stvorio da bude poruka svijetu o stradanjima u tadašnjem ratu u njegovoj zemlji, ali je ona izrasla u najslikovitije upozorenje u kakvom užasnom, nimalo idiličnom svijetu živimo do dan danas.

Guernica by Pablo Picasso (Courtesy photo for education only)

Guernica by Pablo Picasso (Courtesy photo for education only)

Ogromna i stravična, u njegovom kubističkom stilu, naslikana u tamno-sivim nijansama slika prikazuje zamrznuti bol likova ljudi, konja i drugih stvorenja koji su se pretvorili kiklope, uz prizore iskasapljenih dijelova tijela. Ta je slika putovala po svijetu da bi skrenula pozornost na Španski gradjanski rat, (17. juli 1936. – 1.  april 1939.), ali je 75 godina nakon osnutka Ujedinjenih naroda – još uvijek bila simbol fragmentiranog i nikad do kraja ponovo sastavljenog svijeta. O tim podjelama UN još debatira kao dobro plaćena, ali neefikasna pričaonica. Donosi zaključke, čak i “obavezujuće” odluke (binding resolutions), ali se onda ušuti pretvarajući se u nevaljastu fermentaciju svoje nemoći u vremenu u kojem njena intervencija izostaje. UN, je kažu njegovi kritičari, odavno postao samo debatni klub, a sve njegove “peace keeping” (mirovne) operacije svedene na ono za šta su nekad bili dovoljni Crveni križ ili Crveni polumjesec. Tužna je to priča koja ne prestaje.

Kako je Bosna spasila Hrvatsku: U augustu 1995. na samom ulazu u Vijeće sigurnosti,

Sergey Lavrov, Foreign Minister of Russian Federation at the United Nations (Photo by Hajat Avdovic - Webpublicapress)

Sergey Lavrov, Foreign Minister of Russian Federation at the United Nations (Photo by Hajat Avdovic – Webpublicapress)

pomoćnik američke ambasadorke u UN-u Medlin Olbrajt (Madelline Albright), njena desna ruka, jedan drag i simpatičan momak, Đejms Rubin (James), upravo na tom mjestu, ispred Pikasove “Guernike” pokazao nam je slike bosanskih gradića Konjević polja, Kasabe i Potočara, koje su prethodnih sedmica snimili Avaxi (ogromni američki avioni-radari) iz zraka. Sumnja se, rekao nam je, da se radi o masovnim grobnicama. Ta prezentacija u New Yorku dogodila se nekoliko dana nakon okončanja, onoga što su u Zagrebu nazvali vojno-redarstvenom operacijom “Oluja” kako bi se uspostavila državna kontrola na cjeloj teritoriji Republike Hrvatske.

Ali, Moskva je zaprijetila da će zatražiti sankcije za Zagreb, kad su se na hrvatskim cestama formirale i započele svoj put na istok, skoro nepregledne kolone hrvatskih Srba koje su krenule prema Srbiji. Dobro se sjećam tada ruskog ambasadora u UN-u, Sergeja Lavrova, koji je nakon objavljivanja fotografija, koje će kasnije potvrditi sumnje da su jame oko Srebrenice, kako su precizirali Amerikanci, već zatrpane – masovne grobnice. On je u više navrata furiozno brzo prolaziro diplomatskim koridorom ispred i iza “Guernike”, uglavnom šutke. Ali, u nekoliko navrata novinarima je poliuzvanično i dalje izražavao negodovanje zbog hrvatske vojne akcije u Kninu. Neki od nas su načuli, da se na konsultacijama iza zatvorenih vrata Vijeća siguirnost nešto veliko kuha. Špekulisalo se da su to sankcije Hrvatskoj, poput onih Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori), jer su Rusi tada uveliko radili na tome. Lavrov je to nekom šapnuo u povjerenju, a onda je nešto “iscurilo” i od Amerikanaca, i ubrzo smo svi o tome znali koliko su naši “povjerljivi izvori” željeli da znamo.

Bivša državna tajnica Madeleine Albright (Courtesy photo)

Bivša državna tajnica Madeleine Albright (Courtesy photo)

Amerikanci koji su Ruse mogli zaustaviti oko sankcija Hrvatskoj “običnim” vetom, ako bi došlo do glasanja u Vijeću sigurnosti, ipak su ih željeli zaustaviti elegantno; blokiranje je bilo apsolutno zadnja mjera, tek kad se iscrpe sve ostale mogućnosti. Uostalom, bolje nego iko drugi Washington je znao iskoristiti taj adut Bosne u medjunarodnoj areni. Prije svih novinara u New Yorku, i prije mnogih koji su to trebali znati u Sarajevu, Amerikanci su imali sve (obavještajne) informacije o Srebrenici. Sigurno su se potrudili da se specijalnim kanalima Rusima stavi do znanja, kako imaju strašne slike kao i ostali dokazni material o pokolju u Srebrenici.

Tako je Moskva ponovo “trepnula okom” i povukla se pred silom argumenta, a ne pred argumentum sile. Ostalo je neodgovoreno pitanje, koliko bi se još dugo od očiju javnosti skrivalo, ili odlagalo objavljivanje američkih fotografija, da nije trebalo od sankcija spašavati Hrvatsku. U narednim mjesecima malo se govorilo o Srebrenici, ali jeste sve više o kraju bosanskog rata i mirovnim pregovorima za koje još nismo znali da bi se mogli održati na takvoj periferiji kao što je Dejton. Bilo je i žrtvenih jaraca, ali sve je brzo krenulo svojim tokom, trebalo je, kako to znaju reći Amerikanci, tek “ispržiti veliku ribu”.

Prije nego što je svijet saznao što se dogodilo u Srebrenici, mnogi su sa američkim fotografijama bili iznenadjeni, čak i u Vijeću sigurnosti, gdje malo koja svjetska tragedija može biti iznenadjujući faktor. Kad su, pak u Moskvi saznali za američke argumente odmah su povukli svoj glavni “adut” protiv Hrvatske, pa se Zagrebu nisu fakturisale sankcije kao one Beogradu prije toga. Osim neke nemušte izjave – Vijeće sigurnosti, tada, u agustu 1995. nije učinilo ništa oko Srebrenice. Kasnije, 15. novembra 1999. godine generalni tajnik UN-a Kofi Anan (Annan) objavio je poseban izvještaj o Srebrenici (UN document A 54/549), u kome se na čak 506 stranica konačno pored ostalog utvrdjuju odgovornost i propusti UN-a.

UN Secretary General Antonio Guterres and his chief spokesman Stephan Dujarric at UN Headquarters in New York (Photo by Erol Avdovic, Webpublicapress 2018)

UN Secretary General Antonio Guterres and his chief spokesman Stephan Dujarric at UN Headquarters in New York (Photo by Erol Avdovic, Webpublicapress 2018)

Dobri Arlekin i strašne zvijeri: O tome ko ima stvarnu vlast u Ujednijenim nrodima 20 godina kasnije na svoj je način govorio generalni tajnik organizacije Antonio Gutereš (Guterres). On je na tradicionalnoj godišnjoj gala večeri s novinarima i diplomatama akreditovanim u UN-u, 6. decembra 2019. opet ispričao jedan tužni vic o svom angažmanu. Našalio se da bi mogao uspješno igrati klovna u nekom cirkusu — i hodati po žici iznad otvorenog kaveza u kome su sve same zvijeri – uglavnom lavovi otvorenih čeljusti. A to su, shvatili smo odmah – pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina). Na pomenutoj večeri Gutereš je time malo koga nasmijao, ono kad uzvanice u crnim smokinzima i svjetlucavim haljinama kolektivno prasnu u smijeh i nastave u jedan glas. Ima ih koji misle da se Gutereš nije ni šalio. Izgleda da je njegova nemoć pred svjetskim moćnicima koji ne pristaju na reforme UN-a totalna i nepopraviva, i da se uvećava proporcionalno kako se uvećava opreznost i oportunizam ovog generalnog tajnika.

Tako je uz neosporno znanje, enormno profesionalno iskustvo (rodjen 1949.) – bio je premjer Portugala (1995 – 2002), šef UNHCR-a (Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice (2005 – 2015), ovaj evropski social-demokrata i poliglota trezvenih stavova, Antonio Gutereš sredinom svog prvog petogodišnjeg mandata javno priznao svoju bespomoćnost na čelu Svjetske organizacije. No, davno je počela ta priča o čelnicima UN-a “u kandžama moćnika”. Ili, o pogrešno shvaćenoj ulozi, kao u doba Butrosa Galija (Boutros Ghali), koji je na čelu UN-a bio od januara 1992. do decembra 1996. Slobodno se može reći da je sve kulminiralo tokom njegovog mandata i najžešće faze rata protiv Bosne. Nakon svega i Gutereš se te noći doimao kao dobri Arlekin sasvim potištenog i tužnog lika, kome je sve jasno, pa više može da se smije i širi optimizam, iako je za to plaćen.

To ipak ne znači da i on, čak i nakon svih tih javno iznešenih osobnih razočarenja još od samog početka nije želio novih pet godina – drugi mandat na čelu UN-a. Ipak, je u prve tri godine prečesto izbjegavao novinare i izravna pitanja o tome. Najlakše je bilo kritikovati Vijeće sigurnosti, jer ono je još hladnoratovski zacimentirano i, najnedemokraskiji organ UN-a. Sve je podredjeno stalnoj petorki (P-5) i rijetko ko im se usudjuje zamjeriti. Ko bude bio vješt, kako je to ispričao Gutereš, moći će plesati na – iznad njih razapetoj žici.

I prije svog “bosanskog perioda” (1992 – 1995), Vijeće sigurnosti UN-a, tačnije onih pet

The Security Council met to consider a draft resolution  UN photo by Loey Felipe

The Security Council met to consider a draft resolution UN photo by Loey Felipe

najmoćnijih bilo poznato je po tome, da javno izražava zabrinutost koliko god može, a tajno se dogovara gdje god može. Kad se u Vijeću ne debatira, kao u redovnim mjesečnim diskusijama o Bliskom istoku, ili u šestomjesečnim prezentacijama o Bosni i Hercegovini na primjer, već treba izglasati obvezujuću rezoluciju, pri ćemu je nemoguće postići suglasnost – onda pljušte “crveni kartoni”. Drugoj se strani bez ustručavanja fakturiše veto, pri čemu su “oni drugi”, Rusi, ili Amerikanci i Englezi, ako se Francuzi ne odluče da krenu svojim putem (kao kad je Buševa administracija tražila podršku Vijeća sigurnosti za invaziju na Irak 2003.); Kinezi su uglavnom uzdržani, ili obično s Rusima glasaju u istom bloku.

Iako je Kina u odnosu na druge stalne članice Vijeća najmanje koristila to parvo, svega 14 puta (od osnivanja UN-a 1945. godine do ljeta 2019. Rusija/SSSR je čak 141 put upotrebila veto, skoro kao sve ostale zemlje skupa – Sjedinjene Države su to parvo iskoristile 83, Velika Britanija 32 i Francuska 18 puta). Peking se, ipak uopće nije ustručavao, da 25. februara 1999. uoči rata na Kosovu, iskoristi veto protiv Makedonije i spriječi obnavljanje šestomjesečnog mandata za oko 1000 pripadnika preventivnih UN snaga u toj zemlji. Kinezi su naprosto kaznili Makedoniju zbog toga što je Skoplje priznalo Tajvan, što Kina ne tolerira nikom. Kinezi su taj potez koordinirali s Rusima, jer Moskva je tada bila jedina uzdržana, dok je ostalih 13 članova Vijeća glasalo za produženje.

 Secretary-General Ban Ki-moon at Potočari Memorial Center where they had Wreath-laying Ceremony and met with victim families. 26. jula 2012  (UN Photo/Eskinder Debebe)

Secretary-General Ban Ki-moon at Potočari Memorial Center where they had Wreath-laying Ceremony and met with victim families. 26. jula 2012 (UN Photo/Eskinder Debebe)

Drugi svježi veto, ovaj put ruski, ticao se pokušaja, da se 8. jula 2015. uoči 20. godišnjice genocida u Srebrenice u Vijeću usvoji rezolucija čiji su glavni sponzori bili Britanci i Amerikanci, kako bi se osudili počinioci s obje strane Drine. Ali, osim uzdržane Kine, za pomenutu rezoluciju još nisu bili Angola, Nigerija i Venecuela. Ipak, tada prvi čovjek UN-a Ban Kimun (Ki-moon) želio je svima pokazati kako nije ravnodušan. Posjetio je Srebrenicu tog ljeta, razgovarao sa žrtvama genocida i dugo nakon toga javno, ali i privatno pominjao stradanje Srebrenice na pravi način. Na koncu, i pisca ovih redova kao jedinog novinara iz regiona primio je u svom uredu na 37. katu centrale UN-a, da bi odgovorio na neka važna pitanja: Iza nas je ostao intervju pod naslovom: “Niti jedno izvinjenje ne može popraviti neuspjeh UN-a u Srebrenici”.

Drugi su zatajili, ali Bosanci su ostali nedorečeni vlastitom krivicom. Trebali su se potruditi oko toga i zbog onih drugih, a ne samo zbog sebe. Da druge ne stigne bosanska sudbina, kao ljude i djacu u Jemenu, ili Mijanmaru. Neki su bosanski akteri u Americi i na medjunarodnoj sceni, već odavno trebali sastaviti, možda ne perfektne, ali ipak svoje, dakle autentične memoare. Legitimitet je i u iskrenoj potrazi za njim, a ne samo u savršenstu. Povrh svega, kako to reće Miljenko Jergović, niti jedan od ratova u bivšoj Jugoslaviji, koje smo vodili 90.tih, tridesetak godina od njihovog početka još nije završen. Trebalo bi ih sve okončati najjačim oružjem – riječima. Odmah. Razmišljajući. A ne samo koračajući. Nemamo više prava na iste greške.

Iskreno mi je žao: Prolazeći pored Vijeća sigurnosti, koje je zbog renoviranja zgrade UN-a, sve do 2013. godine bilo bukvalno u podrumu – stalno sam sebi postavljao isto pitanje: Bi li i sada, iz tog muzejskog, hladnoratovskog zdanja koje na svakom mjestu i svakom trenutku podsjeća koliko je krvavo bilo minulo stoljeće, kao novinar, na isti način izvještavao, kad bi se u Bosni ili negdje drugo na Balkanu opet zapucalo?  Kao što sam to odavlje javljao od 1993. do 1995. A onda oko Kosova 1999.

Samantha Power, outgoing United States Permanent Representative to the United Nations, addresses her final press conference in her current capacity. 13 January 2017 United Nations, New York (UN photo by Mark Garten)

Samantha Power, United States Ambassador (PR) to the United Nations, addresses her final press conference in January  2017  (UN photo by Mark Garten)

Ako bi se moglo u jednoj rečenici – o tim sam domaćim ratovima izvještavao kao da će u svakom času, najdalje sutra, ili možda za dva dana, naredne sedmice najkasnije, u ponedjeljak … pobjediti Pravda. I da će kao u filmovima o Rambou poletjeti moćne letjelice sa nosača aviona američke (Šeste flote), da stopiraju Mladićevu i Karadžićevu vojsku; i zaustave Miloševićevu armiju prije nove Srebrenice. Oko Bosne sam omanuo, ali sam intervenciju na Kosovu s razumjevanjem najavio. Doduše, nisam bio jedini! Kad je Bosna u pitanju mnoge američke kolege novinari, koji su o toj situaciji bili novi, poput Samante Pauer (Samantha Power), kasnije američke ambasadorice u UN-u, vjerovali su da će svijet, Amerika prije drugih sve zaustaviti prije krvavog epiloga na Balkanu.

Bio sam prvi i jedino vrijeme jedini izvještač Radio Televizije Bosne i Hercegovine (i mnogih drugih bh.medija u onome što se od 1994. zove Federacija) iz UN-a i uz to se veže i neka značajna arhivirana gradja. I odmah nakon toga stringer Glasa Amerike (VOA). A onda, u prvom poraću, sve do slijedeće kataklizme – rata na Kosovu 1999. Bivao skoro svakodnevni glas za Radio Deutsche Welle (RDW), koji je dosezao do najudaljenijih balkanskih vrleti do kojih su prije interneta dopirali radio talasi. Mnogi su tada, čak i kad je bilo najteže, osjetili optimizam, gotovo zanos u mojim javljanjima iz New Yorka i Washingtona. Neki su to zvanično (po)hvalili, a neki i kritikovali. U jednoj mi se kolumni, čini mi se opravdano narugao novinar Mustafa Imamović, navodeći da sam svaku rezoluciju iz Vijeća sigurnosti UN-a, ili neku najavu Klintonove administracije, komentirao tako dramatičnim glasom, kao “da me (živog) deru”. Sad kad nemam iluzija da je ključnu ulogu  u svemu odigrala geopolitika, sumnjam da ne bi ponovo vrištao odavde iz New Yorka, kad bi Sarajevo, Vukovar, Dubrovnik, Srebrenicu ili druga mjesta ponovo počeli gadjati istim kalibrom nepravde kao što su to činili tada.

Kemal Kurspahić (Courtesy photo - author)

Kemal Kurspahić (Courtesy photo – author)

Pred sam kraj rata, Kemal Kurspahić, koji je u Sarajevu ranjen dok je bio urednik legendarnog “Oslobodjenja” napisao mi je pismo u kome piše kako su sarajevski Nadrealisti, sve u skladu sa mojim izvještajima iz UN-a skladali onaj bolno ironični stih: “Rato, Ratko sredit će te NATO, Natko …” A onda sam jednom u Sarajevu osjetio  potrebu da se pravdam, pa sam to i učinio u talk-showu znakovitog naslova “Udri muški” u nekom jutarnjem tv. programu. Rekao sam da mi je iskreno žaoako je iko ikad u Bosni i Hercegovini, zbog mog izvještavanja iz Amerike, ili UN-a, stekao lažnu nadu, da će biti bolje nego što je bilo. I i sam uronjen u opijajući “cocktail” nade, dugo sam grmio umjesto američkih eskadrila, sve u stilu “evo sad će avioni”

Tanka koža i osjetljiva memorija: Sada bih drugačije izvještavao iz UN-a. Ovo navodim radi institucionalne memorije. Kad bi se, dakle igrom slučaja, ili prstom sudbine, opet našao u situaciji da budem (jedini) izvještač, ovdje medju vukovima svjetske diplomatije, moja bi javljanja sa East Rivera blla u drugčijem tonalitetu. Bez ikakvog glamoura, u različitom “violinskom ključu”, u kome se ne bi osječalo ni zrno nade, jer nada je zadugo bila najveći neprijatelj Bosne. Niti bi bilo onoga što u Americi nazivaju “obrazaovanom predpostavkom” (educated guess), a kamoli nagovještaja, kako su Velike sile spremne – iz moralnih razloga inteervenirati u Bosni. Suosjećanje koje je temelj ljudske moralnosti (Schopenauer), nije bilo nikakva, ili je bila veoma mala “obaveza” za svjetsku politiku.

Svi su se, od UN-a do Londona i Washingtona na kraju posuli s pepelom, nakon što su prije toga često opravdano lamentirali i izgovarali ono: “Nikad više” (Newer again). Ali, opet se dogodilo. Kad čujem generalnog tajnika UN-a Antonia Gutereša kako govori o Jemenu, Siriji, ili Mijanmaru, kao svjedoku čija je koža zapamtila sve to – ponovo udahnem onaj isti gutljaj aneksioznost, koga sam osjećao zbog Bosne. Američka pjesnikinja Maja Anđelou (Maya Angelou) napisala je, kako ljudi zaboravljaju ono što su im drugi ljudi rekli, pa čak i učinili, ali nikad ne zaborave, kako su se osjećali, kad su prolazili kroz sve to. Kad god prolazim ispod “Guernike” u UN-u to sjećanje zatrepti u meni.

 

 

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=31623

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2020 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes