Bosanski Politički Mazohizam

U.N. E. Avdović (WPP photo)

Piše: Erol Avdović (“Dnevni avaz” New York)  – Sve jo dobro što se dobro završi, komentirala je ovih dana u razgovoru sa grupom novinara u Čikagu ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić. Bez pretjeranih riječi ona je je referirala o političkom zemljotresu u Srbiji, kada je u Čikago stigla Vijest da je Toma Nikolić izabran za predsjednika.Mnogi kao da su se datom trenutku pokajali: zato što se Bosni i Hercegovini i zbog  ”faktora Nikolić” na samom završetku NATO samita, umjesto pohvala nije  aktivirao akcijski plan (MAP – Membership Action Plan) za ulazak u članstvo Alijanse. No, Pusićeva je vrlo artikulirano govorila o tome kako sigurnost BiH znaći sigurnost i napredak za Hrvatsku. Naravno sigurnosnu granicu na Drini nije pominjala. O tome smo pisali mi novinari uoči samita u Čikagu. Ipak, poslije dugo godina stavovi šefa diplomatije jedne druge susjedne zemlje čine se podjednako važnim za Bosnu, jer Pusićeva je u Čikagu rekla ono što bh.političari jednstavno – izgleda još ne mogu.

Maćehinski odnos

Uz zaslužene i mnoge kritike — političarima iz BiH su ipak suviše dugo skresana krila. Drugim riječima “ne smiju pisnuti”, ili jednostavno neće – jer znaju da će ih često maćehinska medjunarodna zajednica skinut k’o s nokta. I još ih uz prijetnje iskritikovati što razmišljaju svojom glavom?! A u BiH, naravno kao i drugdje – ne manjka poltičkog i svakog drugog karjernog oportunizma. Uostalom, “Avaz” je o tome pisao kada je pratio rad naših diplomata u Vijeću sigurnosti UN-a od početka 2010 do kraja 2011

Ali, činjenica je ipak, da je NATO, a to je i ovoga časa još personifikacija najvažnijih medjunarodnih centara moći — od Washingtona do Berlina — da je htio — mogao aktivirati MAP Bosni i Hercegovini u Čikagu. Isto onako – kao što su za mnogo veće neispunjenje uvjeta dodjelio status kandidata Srbiji za EU ovog proljeća, da bi sačuvao “proevropskog” Borisa Tadića na vlasti. I da bi joj se (medjunarodnoj zajednici) – kao politički bumerang ta najveća promašena politička investicija vratila u obliku proruskog kvazievropskog Tome Nikolića.

Da je Bosni i Hercegovini dodjeljen MAP u Čikagu, bez dodatnog uvjetovanja i čekanja, bez istjerivanja “mak na konac”  - bila bi to ispravna, praktična, vizionarska i ponajviše moralno principijelna odluka. Ovako se samo još jednom popustilo kočničarima iz Banja Luke i Beograda. A možda i Putinu; ko to sad zna?

NATO je mogao je to uraditi i sa Makedonijom koja je odavno ispunila uvjete za puno članstvo u Alijansi, u koju nije ušla samo zato što je Grčka, jedna sasvim anahrona zemlja članica Saveza i EU — blokira zbog spora oko imena. Udovoljavajući Grčkoj, NATO se čak oglušio i o odluku Medjunarodnog suda pravde (ICJ), koji je presudio da Grčka krši odredbe UN sporazuma sa Makedonijom i da ovu zemlju nepravedno blokira na putu za evroatlanske integracija. Makedonski premjer Nikola Gruevski sada kaže da će njegova zemlja preispitati svoj odnos prema Alijansi.

NATO se jednostavno principijelno ogriješio o Bosnu i Makedoniju i ovaj put u Čikagu. Gotovo da bi se reklo da ponešto ovim zemljama i duguje zbog toga. A Bosni, zna se – još od ranije!

Bosna 1993 (Courtesy photo)

U odvojenom razgovoru za “Dnevni avaz”/Webpublicapress i šef bh.diplomatije Zlatko Lagumdžija – rekao je da mu je spao kamen sa srca, kad je vidio da je na strani BiH ipak moćna “četvorka velikih prijatelja” iz NATO Saveza: SAD, Turska, Hrvatska i Velika Britanija. I onda samokritički dodao – kako je jasno da napredak prema krajnjoj destinaciji, da se do 2014, ispred Komande Oružanih snaga BiH u Sarajevu na jarbol podigne zastava NATO-a, sada ovisi isključivo o tome da se u najkraćem roku ispune uvjeti bez koji se ne može.

Za razliku od Makedonaca, očekivano – Bosanci su tako, čini se na sebe prihvatili više krivice nego što objektivno zaslužuju, jer kljuć dejtonskog političkog konsensusa odavno nije u njihovim rukama. To što u Washingtonu ponekad žmire na jedno oko, pa to ka da ne vide — ne može se više previdjati drugdje, medju onima, koji o Bosni i Hercegovini ozbiljno razmišljaju.

Protiv političkog mazohizma

Očito pažljivo birajuči riječi, u pomenutom razgovoru za za “Avaz” Lagumdžija je upozorio, da poslije samita u Čikagu – političari u BiH imaju samo “sedam dana” da naprave prvi korak ka početku sudske regstracije vojne imovine, bez obzira na “unutrašnju dinamiku bh.sudova”. Postavio je stvari dakle – onako kako jesu, bez uljepšavanja. Ali, “sedam dana” će brzo proći.

Istaknuo je i da je slijedeće “prolazno vrijeme” do kraja juna. Jedino tako bi se mogao uhvatiti – posljednji lokalni voz za stanicu

odakle 1. septembra kreće NATO “ekspres”. Poredao je tako još jednom sve bosanske obaveze na putu za – nama važnu Alijansu.

To znači – započeti sudsku registraciju vojnih objekata odmah! I tako pretočiti političku volju i medjustranačke dogovore u ispunjenje traženih uvjeta, jer vremena više nema. Čak i da se radi o iznudjenim i gotovo “nemogućim” rokovima, to je realnost koja se ne smije zanemariti.

Žiranti protiv kočničara

To što je ministar vanjskih poslova BiH ponudio da bude “politički žirant” za otplatu zajedničkih političkih “dugova” – za ulazak u NATO, u bh.političkom krajoliku je hrabar iskorak. Ali, i mač sa dvije oštrice. Jer, bez obzira što će NATO – vjerovatno kao kriterij za aktiviranje MAP-a uzeti početak, a ne kraj procesa registracije vojne imovine u BiH – sudbina ulaska BiH u NATO još uvjek je i u rukama kočničara u tom procesu. Ukoliko, naravno u potezu od Washingtona do Berlina ne preokrenu “bosanski list” drugačije.

Naime, dok su Lagumdžija i Pusićeva, sa kolegama iz Crne Gore i Makedonije u prisustvu američke državne tajnice Hilari Klinton (Hillary Clinton) u Čikagu tražili modalitete napretka o nastavku evroatlanskog puta cijele regije – predsjednik manjeg bh.entiteta  Milorad Dodik, već je “jahao” na još jednoj političkoj kontraverzi za koju sigurno neće odgovarati. Čak šta više, u političkom ambijentu BiH — on je tako na brzinu “pripitomio” još jednu izjavu, koja bi se u svakoj drugoj zemlji anatemisala do potpunog protjerivanja iz javnog prostora i svijesti onog dijela gradjanstva protiv kojeg je i usmjerena. Ne i u Bosni – nažalost.

Bosanci kao da su politički otupili na dvosmislene, i na duge staze – usmjerene slogane, pogrešno vjerujući da te riječi nemaju svoju promptnu tržišnu vrijednost; ne prepoznajući u njima “sitni šičar” kojem su skloni i zbog frustrirajuće dugogodišnje političke agonije u zemlji. Zaboravljaju da se rat u Bosni vodio kao što se još vodi drugim sredstvima – ipak za teritorije.

Dodikova izjava da će RS – kad je riječ o ulasku u NATO – pratiti stavove susjedne države – Srbije, a ne  svoje — BiH, te da (on) neće dozvoliti da NATO stavi granicu na Drini – jednostavno je krajnje opasna po najveće bosanske žrtve rata, koje još prebrojavaju kosti i tabute. Ona je i politički razgolićena – do one jezive rečenice srpskog SANU (Srpska Akademija Nauka i Umetnosti) nacionaliste, pisca Matije Bečkovića; on je na kraju minilih ratova napisao: “Ćerat ćemo se još”. E tom “ćeranju” NATO mora staviti soli na rep — otvarajući širom vrata Bosni i Hercegovini u svoje redove. Što prije – to bolje.

Pogrešna adresa

Uostalom, tačno je o tome govorila Vesna Pusić, kad već nije mogao, ili se opet, iz gore pomenutih razloga – uzdržao bh. ministar vanjskih poslova, kako se u slučaju neaktiviranja MAP plana za brzo učlanjenje BiH u NATO napravila greška: Ne radi se samo o tome da se Bosna stalno “disciplinira” – da mora ispuniti “baš sve uvjete”, već da joj se pruži šansa, da pod sigurnosnim kišobranom NATO-a, koji joj treba biti 100% zagarantovan – bude u stanju, bez sigurnosnih frustracija (čitaj – straha od ponavljanja genocida!) BiH te uvjete kao i institucije – sama kreira. I tako poboljša rad državnih institucija, oslobadjajući se koliko god može korupcije, nepotizma, neznanja i znane balkanske zaostavštine.

NATO je takvu — do kraja jasnu poruku, nažalost ispustio poslati Sarajevu iz Čikaga.

U situaciji kada novoizabrani srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, ipak svoju prvu, makar i “neoficijalnu” posjetu van Beograda realizira u Moskvi, u odajama izrazito anti-NATO orjentiranog Vladimira Putina – Dodikove riječi trebale bi biti krajnje ozbiljno upozorenje Briselu i Washingtonu. Više nego politički, često ograničenom i nemoćnom Sarajevu! Sve je ovdje zapravo oficijalno.

Tako je to, ako se stvarno računa da se NATO zastava zavijori u bh. prijestolnici 100 godina poslije Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Ili kako to reče Lagumdžija u intervju za “Avaz” – da na taj način “21 stolječe konačno započne, i to u Sarajevu”. Uistinu to je grad, kao što je i Bosna – zemlja – koja to zaslužuje: da se na tom mjestu učvrsti svjetski mir, ako takvo nešto uopće postoji.