propecia yahoo answers

Home » BALKANS » My Dear UN Dairy

My Dear UN Dairy

Secretary General Antonio Guterres addressing journalist in half virtual press conference from UN headquarters in New York, 28 January 2021 (Photo computer image by Erol Avdovic - WebPublicaPress)

UN General Assembly, almost empty on 22 September 2020 during 75. anniversary session (Photo by Erol Avdovic through UN TV; WebPublicaPress)

UN General Assembly, almost empty on 22 September 2020 during 75. anniversary session (Photo by Erol Avdovic through UN TV; WebPublicaPress)

Stephane Dujarric, photo from virtual briefing By Erol Avdovic, WebPublicPress 2021.

Erol Avdović (WPP New York photo 2020)

Erol Avdović (WPP New York photo 2020)

Piše Erol Avdović (WebPublicaPress) UNITED NATIONS - Kada je generalni sekretar Ujednijenih nacija Antonio Guterres nedavno od novinara upitan kakva je njegova vizija povratka UN na normal, što znači povratak diplomacije kakvu znamo stoljećima – licem-u-lice, što znači povratak ljudi u central Svjetske organizacije na Eas Riveru, a to znači i većine novinara, iskusni političar nije želio spinovati. Priznao je da je sve krajnje neizvjesno.”Vjerujem da ništa neće biti baš kao prije”, priznao nam je Guterres na prvoj press-konferencije – skoro cjelosno virtuelnoj, jer u salu za konferencije je bilo pozvano samo deset maskiranih novinara. Akcenat je stavio na naše “digitalne kapacitete”, koji će nam očito trebati narednih mjeseci. A možda i godina.

“Nećemo biti baš onakvi kakvi smo bili u prošlosti”, rekao je. Pokušao je doduše sašuvati trezveni optimizam, navodeći da UN još važi za “normalno okruženje za diplomatske akcije”, čak ii uz izvjesnu mogućnost fizičkog kontakta među ljudima i, naravno, “prisustvo mnogih drugih članovi osoblja i diplomate u prostorijama UN-a”.

Guteres je sve uvezao s kampanjom vakcinacije; ako one “postanu zaista globalne i ako budu uspješne i ako nove mutacije ne potkopaju napore koji se ulažu”, onda – postoji nada “da će se stvari znatno poboljšati tokom ljeta i da ćemo imati pozitivnih pomaka”. Najavio je i neke progresivne pozitivne događaje.

U isto vrijeme, priznao je kako “postoji nivo nesigurnosti” na koji malo ko može odgovoriti ili nutjecati.

“Posebno sam zabrinut zbog rizika … ako na globalnom jugu (u siromašnim zemljama – op. E.A.) ne postoji odgovarajuća vakcinacija, rizik od … što se virus više širi, najveći rizik od mutacija i mutacije mogu, kao što smo već vidjeli, povećati lakoću prenošenja virusa. Može povećati smrtnost”, upozorio je generalni sekretar UN-a bez imalo oklijevanja. Sasvim ispravno, jer prigovorili bi smo mu svi da nije. Rekao je i da se o tim mutacijama još “provodi istraga”, te da li vaccine koje su nam ponuđene ostaju efikasne i protiv novih soriti virusa.

Zatim je gotovo kroz zube procjedio da se nada boljitku kad je otvaranja UN-a u pitanju: “Iskreno se nadam da ćemo se od ljeta nadalje progresivno vratiti u normalu. Ako se ovo ne pomakne tako brzo koliko bismo željeli i ako se pojave dodatne prepreke, mislim, postoje razine nesigurnosti koje sada nitko ne može predvidjeti.”

I kada ga je drugi novinar upitao, da li to znači “normalno 76-to zasjedanje Generalne skupštine” Guterres je bio precizan:

Secretary General Antonio Guterres addressing journalist in half virtual press conference from UN headquarters in New York, 28 January 2021 (Photo computer image by Erol Avdovic - WebPublicaPress)

Secretary General Antonio Guterres addressing journalist in half virtual press conference from UN headquarters in New York, 28 January 2021 (Photo computer image by Erol Avdovic – WebPublicaPress)

“Mislim da će biti teško imati normalnu Generalnu skupštinu”.

Dodao je kako naredna Generalna skupština može biti “nešto bolja ili naprednija od prethodnog (75. Zasjedanja)”, ali to ne znači da će se u New York ponovo – kao uvjek ranije, opet skupiti na hiljade i hiljade ljudi kreću iz svih dijelovasvijeta. “Vjerovatno u septembru (2021) nećemo biti u takvoj situaciji”, bio je sasvim jasan Antonio Guterres.

U Ujedinjenim narodima će dakle još neko vrijeme, niko ne zna koliko faliti najveće bogatstvo te institucije – ljudi u onom broju kako je to bilo prije pandemije COVID-19.

 

Moje muke po Mateju i UN

 

Od kako sam dijabetičar, ili tačnije, odkako sam to otkrio prije nekoliko godina život mi se, bar u nekim segmentima promjenio; od dijete do novih navika, koje sam jedva nekako usvojio. I još usvajam.

Ali, pandemija COVID-19 je tu novu zdravu rutinu napala frontalno. Posebno moje duge šetnje i odluku, koju sam bio donio tamo negdje 2018 i nastavio sve do 11.marta 2020. Do tada sam, naime redovno dolazio u svoj press-ured u Ujedinjenim narodima ovdje u New Yorku. Bio je to zapravo dio moje zdravstvene rutine, jer me tjeralo na pokret – na dugi hod i “šetnju” unutar prostrane zgrade UN-a. Umjesto da posao obavljam u pidžami, kako to sad rade mnogi od nas – novinara; nama se još često omakne, pa radni dan zna potrajati od zvijezde do zvijezde.

Pandemija promjenila UN

Baš kad sam pomislio da sam svoju rutinu usavršio, što je značilo i zaobilaženje lifta kad god je to moguće, hod uz stepenice na eskalattoru kada bi izlazio iz podzemne željeznice (u New Yorku se to kaže Subway) na 43. ulici i Trećoj aveniji, jer za dijabetičare je, uz dijetu najvažnije puno hodati. Ne biti stalno vezan za fotelju – iz koje sam ja dobrovoljno pobjegao, što su moji medicinski rezultati  početkom 2020 potvrđivali (pa sam tako izbjegao insulin). Ali, onda je došla je ta nesretna pandemija – kao novi stil života. Pronjenila jue mene i ostale. Promjenila je Ujedinjene narode.

Brzo smo kao neko modno geslo, prem da je dakako to bilo puno ozbiljnije usvojili slogan s kojim smo se odmah identifikovali i počeli se utrkivati ko će prijem nabaviti taj modn brend, iako se, naravno radilo o mjerodavnoj preporuci: Ostani kući! (Stay Home) – ali i socijalno se distanciraj. Izbjegavaj ljude što više možeš, kao da prijatelčjstvo nije najveće dostignuće, kako što je to rekao možda i najveći kršćanski skolastik Toma Akvinski.

Empty UN delegate lounge at the UN Headquarters in New York - summer 2020 (Photo by Erol Avdovic - WebPublicaPress)

Empty UN delegate lounge at the UN Headquarters in New York – summer 2020 (Photo by Erol Avdovic – WebPublicaPress)

I tako sam i ja ostao kući. I tako su prestali moji svakodnevni odlasci do Kristalne palaće (Zgrade – Sekretarijata UN-) na East Riveru. Ispostavilo se da mi novinari možemo uz minimalni trud – relativno brzo proći kroz tranziciju iz stvarnog u virtuelni svijet; počeli smo raditi od kuće, koristeći – do iznemoglosti komjuterske sprave i čari moderne tehnologije; internet nam je ponudio Skype, Zoom, Viber i druge aplikacije koji su se kod mene odmah užarili od potražnje. Postali smo čaki i produktivniji, dostupniji i brži. A brzina se oduvijek cijenila u novinarstvu.

 

I kako je New York ostao u epicentru svjetskih zbivanja, ovaj put zbog rekordnog stradanja nas Newyorčana od opakog virusa (nažalost to je još tako i ove zime 2021.godine) interes medija za koje sam godinama radio – što u stalnom, što u free-lance aranžmanu je porastao skoro. Izgledalo je to kao da sam se vratio u rane 90-te, tokom rata protiv Bosne i ostalih balkanskih ratova. Samo je jedno bilo drugačije – centrala Ujedinjenih naroda ostala je tu pod noso, nadomak moji prozora – preko puta East Rivera, ipak tako daleko kao da je preko okeana. Zatvorena kapija UN-a dugo je na to podsjećala.

Poput ratnih godina

Doista, meni su se na čas vratile bosanske ratne godine  kada sam se svakodnevno javljao iz UN-a, a nerijetko i iz Washingtona u koga sam odlazio rano ujutro i vraćao se kasno navečer po obavljenom poslu. Ali, i Washington je ovaj put ostajao zatvoren; predaleko, iako su odtuda dolazili najvažniji naputci, prešesto iz tragigomične Trumpove Bijele kuće.

Uglavnom javljao onim medijima kojima je bilo najpotrebnije, a potrebno je (opet) bilo svima. I opet sam krenuo pro-bono (zadugo) – šta ću valja prvo liječiti, a onda sve ostalo; tako je s liječnicima i novinarima.

. Doduše, ovaj put su tražili moje analize, procjene, moje mišljenje (Op-Ed), pa čak i predviđanja. I mogu reći da od početka pandemija CIVID-19, skoro pa da nisam nikog odbio; čak i kad sam bio na granici iznemoglosti i kad sam radio pro-bono. Smatrao sam tada kao i sada da je moj novinarski posao popt liječničkog, da ne smijete odbiti angažman, ako to ljudima znači.

I tako sam proveo nekoliko mjeseci – pokrivajući američke događaje bez prestanka.  Kad sam se osvrnu, zamnom je bilo već proljeće, ljeto i vrela politička jesen u Americi. Naravno, cijela 2020 već je bila u znaku američkih predsjedničkih izbora i inventure protekle Trumpove četiri godine. Njegov, kako sada možemo zaključiti prilično šarlatanski mandat koga je obilježio nikad tannji multilateralizam, što posebno nije pogodovalo UN-u dodatno nam je zabiberio teško pandemijsko vrijeme.

Ujedinjeni narodi, zgrada u kojoj sam proveo proteklih 28 godina kao

Stephane Dujarric, chief UN spokesperson and Secretary General Antonio Guterres at virtual press conference 28 January 2021 (Computer image by Erol Avdovic)

Stephane Dujarric, chief UN spokesperson and Secretary General Antonio Guterres at virtual press conference 28 January 2021 (Computer image by Erol Avdovic)

novinar, već u aprilu (2020) su zatvorili svoje kapije. I ja više nisam mogao odlaziti na posao svakodnevno, ili kad god je to potrebno. Onaj omiljeni, zapravo za moju profesiju – neminovni koridor od trećeg  - do (jedan sprat niže) Vijeća sigurnosti gdje smo (pre)sretali najvažnije svjetske diplomate i državnike, tako lagano kao da se radi o promenadi na lokalnom čaršijskom korzou gdje se svi znaju - ostao je pust. Bez ljudi; bez diplomata i novinara, koji su jedno od drugi krili tajne, ali zapravo živjeli u istom eko-sistemu u kojem su se tajne otkrivale ili su (namjerno) curile prema medijskim izvještačima da bi doprle do javnosti – postala je prava pustinja.

Joe tužnije je bilo na spratu gdje je uvjek vladala uobičajena poslovična žurba jer su tu smješteni uredi najvažmnijih svjetskih novinskih agencija i TV mreža, AP, Reuters, AFP, DPA, CNN, Al-Jazeera i ostali; taj hodnik je odavno prazan. U istoj liniji na trećem spratu je  i moj ured koga dijelim s dopisnikom uglednog britanskog dnevnika “The Times” of London. I on je sada prazan i zaključan. Kolega i ja svoje poslove evo preko 10 mjeseci obavljamo iz kuće.

 

Virtuelno novinarstvo i nevidljiva diplomatija

 

I što je najvažnije svakodnevno možemo virtuelno prisustvovati dnevnom press briefingu glasnogovornika generalnog sekratara, ili na isti način nazočni drugim press konferencija; onako iz papuča. Što. dakako i činimo. Sve je isto, samo ništa više isto nije, kad je UN u pitanju.

Razvili smo brzo druga sredstva komunikacija preko gore pomenutih tehnoloških pomagala. I, čak i ako ona više nisu tako diskretna, kao kad smo to radili oči u oči, gledajući jedni drugima u lice, prihvatili smo nekako to kao znak novog vremena. Ali, nije da ne fali ono u čemu smo mi reporteri najviše uživali razvijajući svoje profesionalno samopuzdanje – naučeni da čitamo neizgovorene riječi i govor tijela diplomata, koji po defaultu često jedno govore, a drugo misle. A dobar reporter sve zapaža. Ipak, učinak (recimo broj mojih pojavljivanja na TV) nije bio manji. Dapače. Uvećan je. I mi smo otkrili, da su neki od nas čak i produktivniji od kuće. Svijet se preselio na internet.

Nisam ni osjetio kako mi je UN otet iz svakodnevne rutine. Od onih nekoliko hiljada koraka koje bih svaki dan napravio od Vijeća sigurnosti do grandiozno velike delegatske sale (Delegate Lounge) gdje su se mješali diplomati, UN birokrati, razni gosti, državnici i nevladini aktivisti i mi novinari. To je mjesto američki tabloidni tisak svojedobno opisao kao leglo šijuna (naravno, ne baš kao u filmovima o James Bondu – čuvenom britanskom agentu “007″) u kojem su oni pravi vjerovatno znali kako i sa čime da trguju.

Ali, šalu na stranu: tu veliku UN arenu – pokriveni atrij – prostor između Vijeća sigurnosti do

Delegate Loungea i velik hodnik sa zastavama svih 193 zemlje članice Ujedinjenih nacija – sve do

UN General Assembly, almost empty on 22 September 2020 during 75. anniversary session (Photo by Erol Avdovic through UN TV; WebPublicaPress)

UN General Assembly, almost empty on 22 September 2020 during 75. anniversary session (Photo by Erol Avdovic through UN TV; WebPublicaPress)

ulaza u halu Generalne skupštine UN-a ne može zamjeniti nikakav virtuelni svijet. Čak i uz sve gore pomenute posljedice profesionalne netransparentnosti. Taj (UN) svijet je naprosto nezamjenjiv.

Pandemic je u UN-u tako proizvela nevidljivu diplomatiju i virtuelno novinarsvo. Nisam jedini koji vjeruje, da što se prije vratimo na klasično – lice-u-lice komuniciranje, tim bolje. U protivnom postavlja se pitanje treba li nam ova zgrada UN-a na East Riveru za čije je ponajviše kozmetičko renoviranje  2017 godine, prema podacima UN-a potrošeno preko 2,3 milijardi dolara. Čemu, kad sada zjapi prazna?! A bila je to renovacija moderne ikone New Yorka.

Osobno, veoma mi fale ti dugački UN koridori u zgradi koju čovječanstvo, psebno sa drugih merdijana – ne ovih sjevernoameričkih doživljava kao najvažnije mjesto svjetske diplomatije u 20 stoljeću. Da li će tako ostati i u ovom dvadesetiprvom, iz ove pandemijske perspektive teško je prosuditi u januaru 2021.

Jubilarno 75. zasjedanje Generalne skupštine UN-a u septembru 2020 proteklo je u virtuelnom izdanju; šefovi država i vlada javljali su se putem interneta (zapravo ranije snimljenim porukama). U salo Generalne skupštine UN-a bili prisutni samo njihovi lokalno ekreditovani diplomati u UN-u u New Yorku. Onaj znani diplomatski metež u sali, prije i nakon otvaranja svake nove sesije Generalne skupštine je izostao je. Ostala su nam samo sjećanja sa prethodnih zasjedanja. I danima prije 2020. Ali ove 2021 godine.

Svakodnevno, ili bolje rečeno u danima kad bih radio iz UN-a odlazio bih tamo da sretnem važne ljude, diplomate, ili bolje rečeno i bez pretjerivanja – gromade svjetske diplomatije. Dovoljno je bilo biti u njihovom društvu i razaznati zašto njihove riječi imaju toliki globalni eho. Opet – bez pretjerivanja i bez patetike: onaj ko nije imao tu priliku ne može to shvatiti “iz prve”. U tom ambijentu bilo važno je susresti i druge kolege novinare – biti na istom spratu, jer većina njih je uvijek imala neku važnu priču, “background” (News Behind Headlines), ili tragali za ekstra informacijom. Mogli se razmjeniti misli s njima. Ovako, s pandemijom svuda oko vas – vi ste sami u svoja četiri zida.

 

UN i mojih 5000 koraka 

 

Često bih shvratio i do “podzemlja” – velikih sala za konferencije. Do njih se također dolazilo kroz duge hodnike u kojima sretnete neku poznatu facu, poznanika, prijatelja. A onda i zagrizete važnu i ozbiljnu temu, čiji krešendo ulovite tek na trećem ili četvrtom spratu. Tamo su su dva restorana za finu UN “raju” – diplomate i njihove goste, dakako i neke novinare. Uostalom na četvrtom spratu su redovno bili organizirani informativni prijemi, slavili se nacionalni praznici – degustirala razna nacionalna jela i slatkiši, dakako za one koji nemaju dijabetes ili ne prakticiraju neku drugu dijetu.

Na koncu, često sam, upravo u podzemlju svraćao u “Vienna Caffeu” gdje se pio možda najbolji  cappuccino u New Yorku. Rijetko ste tu mogli kafu degustirati sami, jer uvijek se tražila stolica više; uvijek se pilo sa kolegama. Meni su dolazili i gosti iz vanjskog svijeta, uglavnom iz Sarajeva. Njih bih onda kao dobar domaćin u svojstvu vodića odveo do Generalne skupštine, u Delegate Lounge i ako je ljeto na veliku terasu – verandu UN-a s koje se pruža divan pogled na njujorško okruženju i Augustinčićev spomenik konjaniku, postavljen ispred UN-a još 1954 kad je Titova Jugoslavija postajala svjetska velesila. Meni je to bilo važno mjesto kontemplacije. No, “bečki kafe” bio je skoro nezaobilazna destinacija; naprosto kao da ste na čas bili u Evropi i u omiljenom gradu. Na svako to mjesto u UN-u se svraćalo po neku informaciju – dodatni kamenčić za mozaik vaše medijske priče. O kakvo divno mjesto da budete medijski ekskluzivni i da stalno učite na tom UN univerzitetu.

United Nations on East River  - empty until the end of June 2020 (Photo by Erol Avdović, WebPublicaDress -14 May 2020).

United Nations on East River – empty until the end of June 2020 (Photo by Erol Avdović, WebPublicaDress -14 May 2020).

Često bih produžio, istim hodnikom (u podzemlju) i do velike knjižare gdje su se održavale promocije knjiga. Nekad su te knjige pisali i tu promovisali disidenti iz zemalja čiji su predstavnici šetali okolo, ali se nisu mogli pobuniti protiv te slobode koja se prakticirala u UN-u. Egzotično mjesto gdje istina pobjeđuje zato jer ste u relativno sigurnom egzilu.

Tik uz prodavnicu za suvenira bio je također mali restorančić u kojem bi ste na brzinu mogli pojesti sendvič i okrijepiti se raznim čajevima i opet kafom. A onda, vraćajući se opet do svog ureda, kada bi ste prošli tu rutu od nekoliko spratova – srećući važne ljude, ili odlazeći na specijalno postavljena mjesta za mikrofone (stake-out) da postavite neko pitanje diplomatama koji su se na tim mjestima željeli obratiti novinarima u nekom posebnom trenutku – vrlo je vjerovatno, da bi ste uknjižili oko 5000 koraka. Bila je to istinska blagotvorna vježba za držanje dijabetesa (2) pod kontrolom.

Moram evo bar malo lamentirati zato što je ta praksa prekinuta. Zapravo istinski sam tužan jer  svoje poslove obavljam virtuelno ne odlazeći u UN, što zbog toga što UN još nije u potpunosti proradio i jer se nisu vratili svi, koje bi volio vidjeti, a  što zbog toga jer su dijabetičari jedna od naranjivijih skupina kad je COVID-19 u pitanju. Nije baš ptreporučljivo mješati se s ljudima, dok ne vidimo kako to hoda.

 

UN kao sveučilište

 

Kako, dakle sada prekinuti ovu novu rutinu? Sad kad smo “otkrili” da UN možeš pokrivati iz kuće i to veoma produktivno, ne izlažući se potencijalnoj infekciji. I, u isto vrijeme – ostajući svjestan da je to samo mrvica onih aktivnosti koju smo imali u punom kapacitetu, prije pandemije.

Pitao sam nekoliko puta glasnogovornika UN-a Stephanea Dujarrica koliko ljudi zapravo dolazi u

Stephane Dujarric, photo from virtual briefing By Erol Avdovic, WebPublicPress 2021.

Stephane Dujarric, photo from virtual briefing By Erol Avdovic, WebPublicPress 2021.

UN. Odgovorio mi je da ih je najviše bilo oko 1300 u jednom danu, a da ih sada u prosjeku dođe između 600 i 700 svakodnevno (od ponedjeljka do petka). Znaju to, rekao mi je, jer čitaju koliko je elektronskih kartica (akreditacija) za ulazak u zgradu UN-a prošlo kroz sigurnosne sprave UN osiguranja na otvorenim kapijama za ulazak u Kristalnu palaću. Ali, još nije izvjesno kad će UN stvarno u punoj mjesri proraditi; oni koji su na startu pandemije bili optimisti (sjećam se da je to bio i ovaj glasnogovornik UN-a, sada više nisu, jer i generalni sekretar UN-a je opravdano pokazao veliku skepsu, da će se to dogoditi ove godine. Teško je dakle zamisliti, da će naredno 76. Zasjedanje Generalne skupštine UN-a bito održano kao ona prijajašnja, do 2019.

Ili, drugim riječima, centrala UN-a u New Yorku još dugo neće biti normalno okupljalište ili će postati onaj stari konglomerat – mix svakodnevnih UN posjetilaca. Bar ne dok svi, ili najveća većina onih koji u tu zgradu budu dolazili budu vakcinisani i sve što uz to ide.

Tužno je bilo posmatrati i prvu Guterresovu press-konferenciju 28 januara 2021 sa samo 10 pozvanih novinara u sali (Room S-227). Sala s generalnim sekretarom i njegovim glasnogovornikom Dujarricem, koja bi ranije, u takvim prilikama bila krcata od novinara, snimatelja, čak i diplomata i UN birokrata koji su sve posmatrali iz prve ruke – ovaj put je bila prazna. Fotografisao sam to virtuelno i svaki put se naježim kad pogledam tu “fotografiju”. Ta prostorija izgleda kao pusti ambijent. Ljudi su sada ono što najviše fali UN-u.

Kada i kako ćemo se vratiti, u kojoj formi – maskirani, ili ponovo “naoružani” samo našim licima – pitanje je svih pitanja. Doći ćemo mi do odgovora, jer UN je oduvijek bio univerzitet za one koji žele učiti i saznati istinu.

UN Secretary General Antonio Guterres talking to our editor Erol Avdovic (left) while touring UN Press offices (Photo by Luiz Rampletto for Webpublicapress - January 2017)

UN Secretary General Antonio Guterres talking to our editor Erol Avdovic (left) while touring UN Press offices (Photo by Luiz Rampletto for Webpublicapress – January 2017)

Spasonosna vakcina za Vrh svijeta

 

Generalni sekretar Guterreš rekao nam je da se može pohvaliti – kako u proteklim mjesecima zgrada u koju on i njegovi suradnici već odavno dolaze svaki dan na posao – ostaje jedno od najsigurnijih mjesta u New Yorku, jer tu se ne žiri infekcija.

Naglasio je da svako jutro na svoj radni sto dobije informacije o broju zaraženih virusom COVID-19 ne samo u New Yorku, nego i sa svih merdijana gdje UN ima svoja predstavištva, agencije, mirovnjake i uposlenike.

To je naravno za svaku pohvalu i uljeva povjerenje, da ćemo se vratiti u sigurnu sredinu – u svoj UN. Dakako i kad “proradi” vakcina. Ili, boilje rečeno kad dođemo na red da je dobijemo. Što zbog naših godina, što zbog hroničnih bolesti koje nosimo kao certifikat profesije – poput dijabetesa koji je pečat za adernalin bez koga nema novinarstva – to možda neće biti potpuna zaštita, ali će vjerovatno biti dovoljno za adekvatan – novi početak. Jedva čekan da dođem na red do svoju dozu Pfizera, Moderne, Johnson and Johnson, jer tog dana ću kupiti kartu za svoj ponovni ulazak u UN.

A to naravno znači da se u zgradi UN-a ponovo susrećemo sa državnicima i diplomatama, da imamo prilike sresti generalnog sekretara Antonia Guterresa i s njim porazgovarati – i to bez mikrofona. I da i on čuje nas, jer bez toga nema diplomatije i novinarstva na ovom mjesu, na vrhu svijeta u New Yorku. Vjerujte mi na riječ, na ovom mjestu ponajviše vam se dogodi razumjevanje svih nijansi svijeta u kojem živimo i o kome odlučuje toliko mnogo pametnih ljudi. Prava je blagodet da se oni okupljaju na East Riveru.

Da sam ne govorim više šta to znači za držanje mog dijabetesa – poput đina u boci. Umjesto što on drži mene zarobljenog u pidžami. Plašim se da je u ovakvoj situaciji virtuelnog novinarstva i diplomatije – svaka bolest, a ne samo dijabetes u prednosti.

 

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=33160

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2021 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes