propecia yahoo answers

Home » BALKANS, COMMENTARY » Katapult Sarajevo

Katapult Sarajevo

Erol Avdovic author's courtesy photo for public domain 2020

Erol Avdovic author’s courtesy photo for public domain 2020

Piše Erol Avdović (New York) - Postoje naravno izuzetci, ali mnogi su zahvaljujući Bosni i njenm stradanju postali znani, pa čak i popularni, ne samo na lokalnoj, već i na medjunarodnoj pozornici. Za neke je olakšavajuća okolnost u tome što to nikad nisu željeli, bar ne na taj način. Bosanska tragedija bila je toliko pod lupom, da je bilo nemoguće ne biti, bar neko vrijeme pod svjetlom medijskih reflektora. Isključiti se iz tog bosanskog portfolija i raditi nešto drugo, “pametnije”, isplativije bila je logika samo moralnih dezertera, iako poznajem i takve novinare. Ruku na srce, Bosna je profitirala od profesionalaca, ili onih koji su uz nju ostali do kraja, pa to na neki način i postali.

Ni oni mega-slavni nisu se štedjeli. Nije to bilo tako davno, kada je američka spisateljica Suzan Zontag (Susan Sontag) 1993. godine došla u Sarajevo da režira “Čekajući Godoa”. Jer, zaboga, i ova slavna intelektualka shvatila je da je bosanska prijestolnica tada bio glavni grad polumrtve Evrope. I da su bosanski, na samom vrhu balkanskih kulturnih gena, možda čak najvitalniji za neko zdravo pulsiranje Zapada od Granade do Sibira; posebno kada se osjeti zadah dekadence. Kad god počne Sarajevski filmski festival (SFF), koji ovaj grad opet pretvori u koloseum čiste umjetnosti i rimske pameti sjetim se njenih riječi. Napisala ih je 21. oktobra 1993. godine u njujorškoj književnoj reviji (New York Book Review) kad je već uveliko krenula opsada Sarajeva.

Pobuna urbane gerile: “Puno odličnih stranih novinara, većina njih za (NATO) intervenciju, kao što sam i ja javlja o (političkim) lažima i klanju od početka opsade, dok odluka zapadnih sila i Sjedinjenih Država da se ne intervenira ostaje na snazi, čime se omogučava pobjeda srpskom fašizmu”, napisala je doslovice Zontagova dok je u Sarajevu još trajala pobuna zdravog uma. Onog što smo nekad zvali stavovima urbane gerile. Vremena su se nakon toga skoro naglo promjenila. U medjuvremenu, fašizam i to ne samo “srpski”, već i ostali – upakovani u drugačiju ambalažu doista ponegdje pobjeđuju, jer se Balkan, a posebno Srbija nije denacificirala, kao Njemačka poslije Drugog svjetskog rata; taj proces traje predugo, jer ratni lideri su još na vlasti, posebno s one strane Drine. To zato, jer nije ni krenuo.

U Sarajevu je drugačije, iz ovog se grada još daleko putuje, ali se ovdje i iz daleka dolazi. Uz još jedno izdanje SFF-a – osjeća se to u zraku, dobra, svakodnevna, britka duhovna pobuna još nije ugušena, jer ni dobri duh Sarajeva nije poražen. Taj duh jednakosti, kosmopolitizma i poletnih mladalačkih stremljenja dodje mu kao neki dobri virus spasa protiv smrtonosne balkanske zlobe i toksičnog ljudskog patosa.  Ima tu još štošta što mnoge tjera na razna priznanja. Samo valja biti iskren i ne zaboravljati zasluge drugih; kao i dugovanja prema Sarajevu. U pomenutom članku, Zontagova priznaje da nikad nije bila posebno “luda” da režira Beketovog (Samuel Beckett) Godoa. Kad je ugledala tu globalnu pozornicu, u toj lokalnoj mrvici – sarajevskog mikrokosmosa, gdje se priznaju i “zasluge” stvaraocima – umjetnicima, novinarima ili po kojem agilnom političaru – promjenila je svoje mišljenje. Nije joj to trebalo, ali je došla u Sarajevo ii neko vrijeme bila pokretna meta kao i drugi spremnih na žrtvovanje. Da nije bilo Sarajeva, a kasnije Srebrenice i drugih krvavih kutaka Bosne, zar bi svijet u takvoj svjetlosti vidio Kristijanu Amanpur (Christiane Amanpour), Samantu Pauer (Samantha Power) ili mnoge bosanske vitezove riječi i pera.

Pantomima umjesto politike: Zar bi Miljenko Jergović postao svjetski poznati Jergović bez “Sarajevskog Marlbora”? Zbog te svoje knjige nije smio ni pomisliti da ambivalentno tumači Petera Handkea. Zar bi Aleksandar Hemon dobio istu šansu i dosegao zvjezdano nebo književne Amerike, da nije startao s onim predznakom Made in Sarajevo? Saša je bez greške smjestio Handkea na pravo mjesto i to na stranicama New York Timesa. 

Ali, lokalna popularnost se ponegdje loše politički troši kad je Bosna u pitanju. Biti popularan nije dovoljna, nije uopće garancija, da neko postane dobar političar. Ipak, neko se upravo zaleti sa te skakaonice. Svojevremeno su me tako iznenadili kandidati – pjesnici Abdulah Sidran i Mile Stojić; šta će oni u tom društvu i u toj kući bez krova? Umjesto da nastavi pričati “Zašto tone Venecija”, Sidran bi u parlamentarne klupe! Tamo želi i stari drug Mile, valjda da prosipa baršunastu liriku epskim vukovima?! Da je sreće po njihovom bi scenariju, već bio snimljen neki film o bosanskim gladijatorima. Ne moramo biti samo slijepi putnici u čekaonici za Godoa, kad na to pažnju skrene tamo neka hrabra Amerikanka.

Naravno, kapa dole Sidranu da “nemili sukob u BiH” – dobije pravo ime – Rat protiv Bosne. Ima tu još identitetskih i pitanja pogrešnog (fiktivnog) narativa na koja bi trebali odgovoriti oni koje je Sarajevo katapultiralo. I oni koji su, što bi rekao Zuko Džumhur pojedinačno “talentovani za petoricu”, pa su im zato i obaveze peterostruke. Drugi, zaokupljeni svakodnevnim brigama, mogu se bar zapitati, kako je moguće, da im redovno stigne račun za struju, a toliko dugo kasni listić papira na kome piše ko su, šta su i kamo su svi ti Bosanci krenuli. Problem je i u tome što smo skupa na granici političke pantomime, najveća većina šuti i još uvjek čeka[1] nekog novog Godoa! Tužno je da se to stanje ponavlja.



[1] “Čekajući Godoa” Samuela Becketta (1906 – 1989; dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1969) nazivaju antidramom, jer se u njoj u suštini ništa ne dogadja. Dramski dijalozi su veoma zbunjujući, puno se šuti i sve je na granici pantomime. Osnovni motiv djela je čekanje da se glavnim junacima (skitnicama Vladimiru i Estraganu) nešto dogodi, jer njihov je život ispunjen ničim. Njihovo pesimistično čekanje na granici suicida ukazuje na besmislenost i apsurd nekih ljudskih života, posebno u bezizlaznim situacijama, kakav je bio i ambijent Sarajeva za vrijeme 44.mjesečne opsade (1992-1995) / E.A..

 

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=31634

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2020 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes