propecia yahoo answers

Home » ARCHIVE, COLUMN, COMMENTARY » Gojko Berić o Novinarstvu i Politici

Gojko Berić o Novinarstvu i Politici

Gojko Berić (Courtesy photo)

Piše: Gojko Berić – Ima više od stotinu osamdeset godina kako je engleski istoričar Thomas Macaulay u časopisu Edinburgh Review, jednom od najznačajnijih u evropskoj kulturi, nazvao štampu “sedmom silom”. Evropskim velesilama su u to vrijeme smatrane Velika Britanija, Francuska, Austrija, Pruska, Rusko i Otomansko carstvo, a u državama u kojima je bila nezavisna, štampa je važila za sedmu silu.

Ova sintagma označava ideal medija koji služe kao svojevrsni korektiv državne vlasti, uspostavljajući ravnotežu među raznim centrima moći u modernom društvu. O značaju novinarstva u SAD-u govori čuvena misao predsjednika Thomasa Jeffersona: “Ukoliko bih morao da biram između vlade bez novina i novina bez vlade, bez oklijevanja bih odabrao ovo drugo”. Odmjeravanje snaga između novinara i institucija vlasti u Evropi traje više od dva stoljeća. Ispostavilo se pritom da je novinarstvo samo relativno nezavisno, i da je u odmjeravanju snaga sa državnom vlašću bilo češće “sedma” nego “sila”. Ipak, popriličan broj političkih lidera u svijetu “poginuo” je od novinarske ruke, ali je neuporedivo veći broj novinara platio glavom ili robijao boreći se za istinu. Bilo je, dakle, i pobjeda i poraza.

Najsvjetliji trenutak svjetskog novinarstva u drugoj polovini prošlog stoljeća desio se u Americi i poznat je kao afera Watergate, kada su dvojica novinara Washington Posta Bob Woodward i Carl Berstein otkrili povezanost tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona sa provalom u izborni štab Demokratske stranke 17. juna 1972. godine. U zajedničkom tekstu objavljenom 40 godina kasnije, Woodward i Bernstein su istakli da je ključni momenat u čitavoj priči bio prikrivanje afere, koju je Bijela kuća u prvi mah odbacila kao trećerazredni incident. Međutim, Nixon je, pod pritiskom činjenica, podnio ostavku. Bio je prvi i jedini predsjednik Sjedinjenih Država koji je to učinio. Pao je kada je zaratio sa novinarima i demokratijom. Nije čudno što je Georg Bush stariji jednom prilikom, listajući jutarnje izdanje vodećeg američkog dnevnika, rekao šefu svog kabineta: “Ja se bojim ovih iz New York Timesa”.

U Njemačkoj i Francuskoj novinari tradicionalno imaju veliki utjecaj na političare i politiku. Prije gotovo pola stoljeća, u medijski život Velike Britanije stupio je čovjek po imenu Rupert Murdoch, danas 81-godišnjak. “Političari su uvijek umirali od straha pred Rupertom Murdochom i svi su pronalazili načina da ga pridobiju na svoju stranu, što je uključivalo i prekomjerno ulizivanje, tvrdi jedan od njegovih bivših saradnika. Murdochov favorit gotovo sigurno pobjeđuje na izborima, jer njegov The Sun svakodnevno čita gotovo deset miliona Britanaca. U maju 1997. godine, kad je Tony Blair i njegova stranka New Labour odnijela veliku izbornu pobjedu, na naslovnoj strani najtiražnijeg britanskog dnevnika osvanuo je krupni naslov: ‘The Sun je dobio izbore’.”

Pismenost nikada nije bila jača strana stanovnika Balkana, pa je razumljivo što su tiraži novina i magazina oduvijek bili relativno skromni, a tu i tamo i mizerni. Poznata je misao o novinama kao “jutarnjoj molitvi” savremenog čovjeka. Ali, savremeni čovjek ne stanuje ovdje. A ako i stanuje, šta mu se nudi? A evo kako jedna hrvatska novinarka opisuje medijske čari Pariza: “Mogu sjesti, kupiti novine, kvalitetne da bolje ne mogu biti. Ovdje ljudi kupuju novine jer se u njima ima što pročitati. Nitko ih ne uzme, prolista, odloži nakon tri minute i prezirno konstatira – evo, pročitao sam novine. Kad francuske novine odložiš na stol, stvarno si pametniji, i žao ti ih je baciti jer još ima tekstova koji zaslužuju naše vrijeme. Mediji su ovdje utjecajni jer su nezavisni i pismeni i time pokazuju da cijene svoje čitatelje i čitatelji njih”. U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, gdje je polovina stanovništva polupismena ili nepismena, niti novine cijene svoje čitaoce, niti čitaoci njih.

Vladajuće strukture bivšeg režima, od lokalnih do saveznih, mahom nisu čitale novine, jer nikada nisu stekle tu građansku naviku. Kad god sam prisustvovao nekom partijskom ili skupštinskom zasjedanju, mogao sam primijetiti kako tek svaki deseti čovjek ima pred sobom dnevne novine. Međutim, dežurni ideolozi su i te kako motrili na sve što je u novinama pisalo. Pretežno bahate i primitivne, vlasti su na novinare gledale kao na nužno zlo, a ponekad i kao na obična spadala. Biti novinar u nekoj bosanskohercegovačkoj provinciji nije bilo nimalo privlačno. U centru je situacija bila nešto drukčija. Tu je svaki iz kruga vodećih političara imao svoga novinara, koji je uživao poseban status u redakciji, pratio “odgovornog druga” prilikom njegovih “obilazaka terena”, i bio dobro plaćen.

Provincijskog porijekla i skorojevićevskog duha, današnje vladajuće oligarhije takođe ne čitaju novine, niti mnogo mare za ono što u njima piše. Da li ste, recimo, ikada čuli da neki parlamentarac, entitetski ili državni, neki ministar policije ili stranački lider ustane i kaže: “Gospodo, jeste li čitali današnje novine? Ako je tačno ono što u njima piše, onda među nama ima korumpiranih ljudi i pokrovitelja organizovanog kriminala. To su teške optužbe i moramo ih hitno razmotriti”. Naravno da ništa slično niste čuli. Zamišljam šefa kabineta nekog ovdašnjeg predsjednika, premijera ili ministra policije kako obavještava svog nadređenog: “Šefe, stigle novine!” Šef odmahuje rukom i nastavlja da ispija svoju prvu jutarnju kafu. Ne mislim da su najbolji novinari pametniji od svakog političara, niti da su uvijek u pravu, ali gospoda predsjednici, premijeri, ministri… moraju shvatiti da su novine, sviđalo se to njima ili ne, slika države kojom upravljaju, preciznije – slika njih samih. A to je slika političkog, ekonomskog, socijalnog i moralnog raspadanja.

Poznato je da se Mark Twain, po mnogima prvi istinski američki pisac, strastveno bavio novinarstvom. Twain je pisao da su američki senatori “nesposobni da shvate razliku između zločina, zakona i ljudskog dostojanstva, pošto su moralno slijepi”. Baš kao da je riječ o našim stranačkim liderima i narodnim deputatima. A čovjek je umro prije 102 godine.

 

(Izvor: Oslobodjenje 13. decembar 2012)

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=17023

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2018 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes