Historija Je Učiteljica Života

Posted by erolavdo ARCHIVE, BALKANS, Home Tuesday, May 8th, 2012

Razgovarao: Erol Avdović– Historičar, publicista i novinar, još uvjek veoma angažovani Mensur Seferović je vjerovatno

najstariji živi i jedan od najaktivnijih bh. pisaca koji još stvara. Rođen je 1925 u Mostaru. Bio je učesnik NOB-a, te jedan od onih koji je učestvovao u pripremanju ZAVNOBIH-a. Do minulog rata živio je u Beogradu, gdje je penzionisan kao pukovnik bivše JNA. Bio je jedan od urednika i načelnika u Vojnohistorijskog instituta u bivšoj jugoslovenskoj prijestolnici zadužen da učestvuje u redakturi brojnih tomova jugoslovenske historije. Seferović je čini se prava adresa za sastanak s poviješću na kojem se – iz prve ruke daju provjeriti neke historijske činjenice.

 

Naš sugovornik je u egzilu, u Čikagu od januara 1995, nakon dvije godine provedene u Pragu. I kako to kaže u ekskluzivnom intervju za “Dnevni avaz” – u Ameriku je “stigao sa deset kofera knjiga”, dodajući da je više hiljada knjiga i ogromna lična biblioteka ostala iza njega u Beogradu, za čime i danas žali. Od ukupno 23 objavljene knjige, u Čikagu je napisao i objavio šest knjiga. Na tome mu, a to nIkad ne propušta reći – pomažu njegove dvije kčeri Selena i Sanja, uz stalnu podršku supruge Šefike, s kojom je već proslavio 60 godina braka. I ovaj medijski prostor je naravno premalen da bi smo pobrojali sve društvene aktivnosti gospodina Seferovića, njegovih čerki, sve do unuka. Pored redovnih zanimanja Sanja Drnovšek voluntarno vodi Institut za istraživanje genocida u BiH BAGI sa ograncima u Čikagu i Torontu; Selena Seferović je direktorica u Bosanskoj biblioteci u kojoj je sakupljeno više hiljada naslova knjiga o Balkanu i sa Balkana i mnogih svjetskih merdijana. To je mjesto gdje se uz razne prigodne povode okupljaju ljubitelji dobre literature, ali dogadjaju i podsječanja na nezaobilazne bosanske historijske lekcije. Sanja je ujedno i članica Državne komisije Illinoisa za holokaust.

 

Čovjekovo bogatsvo je njegovo znanje

 

Napisali ste 23 knjige. Ne posustajete i u ovim poznim godinama zivota (87). Otkud crpite tu intelektualnu energiju? Što vam je najveći motiv u pisanju?

Motiv za moje pisanje koje svjedoči od Drugog svjetskog rata do naših dana je u iskustvenim porukama da čovjekovo bogatstvo čini njegovo znanje i humanost, da stvarna vrijednost nije što je čovjek skupio za sebe, već šta je drugima dao i ostavio, to se pamti i ne zastarjeva, ne zaboravlja, da to ne mogu  otpuhati orkanski vjetrovi ni morske struje. Moji prvi ozbiljniji zapisi o drugima pojavili su sa sa knjigom  “Drugovi iz bataljona”, koja je objavljena 1955. godine, pod uredništvom pjesnika Maka Dizdara, a dvije godine kasnije  promovisane su i druge knjige “Tajna partijske ćelije” i “Bataljon u okupiranom gradu”. Od tada pa do danas, dokument je temelj u mom radu, u tim i u sljedećim knjigama, crvena nit pripovijedanja. Tako bilježim doživljaj, dopisujem nove i istražene činjenice, upečatljive pojedinosti, pišem o životu s lica i naličja, dajem sliku ljudskih sudbina, bez mistifikacija i retuširanja, ostajući stalno sumnjičav i kritički usmjeren ako imam samo jedan izvor informisanja, u želji da se izbjegne jednostranost i neobjektivnost.

Sve to što opisujete nije bilo lako postići u minulom sistemu vrijednosti, jer bilo je kao što znate  prilično jednostranih tumačenju. Kako ste se, zapravo, tome odupirali?

Biće da su moje profesionalno angažovanje prvo prepoznali mnogi književni kritičari, među njima i osam akademika, koji su mi podarili povoljne prikaze, poput istaknutog kolumniste u Elija Fincija. On je u svom književnom ogledu povodom knjige “Pred očima grada”, u “Politici” – napisao da se knjiga odlikuje autentičnom atmosferom “što se neda postići bez temeljnog ličnog poznavanja ljudi, ideja, ciljeva, uslova, onoga što istinu o sebi čini punom životnom istinom”. A, istina je kao što i Vi dobro znate – najubojitije oružje pisca.

Moram Vas pitati – koju temu u ovim poznim godinama života još kanite obraditi, zapravo – koja je vaša knjiga još nenapisana?

U mojoj  najnovijoj knjizi “Život piše svoju priču” biće četrdesetak dokumentarnih pripovjesti koje čine isto toliko životnih istina i bez partijskih, vjerskih, državnih i ideoloških programa, jer svaki događaj je jedan bljesak života i vremena, glas pojedinca ili kolektiva, svijet za sebe. U njima su i moja familija i neki prijatelji. Tekstove moje nove knjige u pripremi za štampu prihvataju kao aktuelne spisateljske spoznaje i iskustvene životne priče, ispisane kako ih je život nanosio i obilježavao.

To su i zapisi o generacijama koje su “boljele  tuđe rane”, sazvježđa o običnim ljudima za sva vremena”, polemike, suprotstavljanja i podrške, prepuštajuči poslijednju stranicu čitaocima. Ukratko, u pitanju je  istraživačko novinarstvo, za koje je potrebno dosta znanja, vremena i upornosti.

Kako, kao historičar gledate na noviju historiju BiH? S ove kratke distance, kako recimo ocjenjujete historijsku ulogu Alije Izetbegovića? Znam da je on čitao Vaše knjige; jeste li se lično upoznali?

Nisam imao ni jedan neposredan susret i razgovor s njim, ali smo se intelektualno prepoznali kada je Izetbegović bio u fočanskom zatvoru i u svojoj knjizi “Moj put u sobodu”, izlozio zabilješke o pročitanim  knjigama i novinskim feljtonima, pa je pomenuo  i moju knjigu “Šestorica osuđenih”, o sudbini bilećkih komunista  1942. godine,  koji nisu htjeli da izvrše odluku da likvidiraju ‘kafanske stratege’ i izvrše zločin, bez suda i dokaza. Na toj osnovi međusobnog povjerenja tokom bosanskog rata gradio sam svoj odnos prema prvom ratnom predsjedniku slobodne i samostalne države Republike Bosne i Hercegovine, članice Ujedinjenih nacija. Dok su ratovodje sa Pala jedni drugima prebacivali krivicu za neispunjene i osujećene ratne želje, i planove, u njemačkom udruženju za vanjsku politiku u Bonu 17. marta 1995. Izetbegović je izlagao je svoje viđenje ratnih zbivanja navodeći snažnu moralnu komponentu odbrane BiH.

Govorio je o “tri čuda”. Tri stvari koje ostaju bez logičnog i racionalnog objašnjenja. Količina zla koja se izlila na Bosnu, ravnodušnost svijeta prema toj erupciji zla, i “čudo našeg otpora…” Alija je tada rekao kako je upravo Sarajevo  svjedok da ljudi raznih vjera, nacija i kultura mogu da žive zajedno. Kazao je kako postoji samo jedan uvjet za to – “da budu ljudi, jer neljudi to ne mogu”. Kroz te riječi ja doživljavam Alijinu historijsku ulogu.

 

Bosna mora pripasti Bosancima

 

Dobro, ali što je Vama kao historičaru – kroničaru zbivanja “posebno” u tome? To bi vjerojatno uočio svaki državnik na Izetbegovićevom mjestu?

Ipak, Alija Izetbegović je to rekao jasno, glasno i na vrijeme: “Ja se zalažem za cjelovitu Bosnu”,  jer je ona višenacionalna i ne može biti islamska država. Takva (jednonacionalna – op.a) bi mogla biti samo podijeljena Bosna, “a  za podijeljenu  Bosnu rade upravo neke evropske  vlade”, rekao je tada Alija, i poslao poruku poruku članstvu SDA da ispitaju žalbe katoličkih velikodostojnika, pitajuči se ‘hoće li tjeskoba pojedinaca rušiti ono za šta su ginuli naši vojnici’. Eto tako ga doživljavam, kao čovjeka koji istaknuo da nema cjelovite Bosne bez Hrvata i Srba, i da je “ko to ne vidi, politički slijepac”.

Po čemu historičari, naravno i uz očekivane kritike mogu još pamtiti Aliju Izetbegovića?  Vi kao da ste se i ideološki pomirili sa Izetbegovićem koji naravno nije nikad bio komunista?

Vidite, Izetbegović je polaznicima seminara uprave za moral (Štaba vrhovne komande Armije BiH – op.a.) u Sarajevu, 9. decembra 1993. govorio: “Ja kažem našim vojnicima – budite kao partizani u prošlome ratu…” I bilo mu je prigovoreno zbog toga, pa je Alija odgovorio, “ima pomalo tijesnih ljudi medju nama”. Neki su mu odmah rekli:  “Nemoj predsjedniče navoditi  njih, partizani su, ipak, nosili komunizam”. On im je uzvratio: “Mi smo neki dan obilježili godišnjicu ZAVNOBiH-a, zašto ne… narod ne voli  puno da filozofira, narod razmišlja dosta jednostavno. Dolaze četnici, narod bježi, dolaze ustaše, narod bježi, dolaze partizani, narod ne bježi… Vi idete odavde da vojsci govorite neke stvari. Govorite im upravo to”.

A šta kažete na to da se bez pučkog konsensusa, praktično uz “blagoslov” državnog vodstva u Sarajevu, 1995. upravo istopila za mnoge najvažnija odrednica za BiH, “Republika”? A to je i najvažnija tekovina ZAVNOBIH-a, na kojem ste Vi učestvovali? Umjesto toga dobili smo drugu – nacionalno ekskluzivnu “republiku”; kome to pripisujete?

Prvo je bilo je važno zaustaviti rat. Strane sile su na to pritiskale, na čelu sa Amerikom. Dakle odgovornost prvenstveno treba izmjestiti na to polje. Pa ko bi se mogao suprotstavit tom pritisku? I sam Izetbegović je to najbolje objasnio – da mir nije pravedan, ali da je zaustavio dalja stradanja ljudi. Pristalo se na američke uslove za zaustavljanje rata, jer se vjerovalo da će se u miru mnogo toga nadoknaditi. Vjerovalo se da će se “rat dobiti u miru”.

Mensur Seferović (Courtesy of Selena Seferović)

Mnogi sada kroz aktualnu politiku žele revidirati historiju, i ulogu Alije Izetbegovića, pripisujući mu što šta poput Milorada Dodika: Šta Vi kažete na to?

Istaknuti književnik Mirko Kovač izložio je jednu upečatljivu misao, kad je rekao da je njemu – Alija Izetbegović  “zanimljiviji kao sudbina nego kao političar, kao netko ko se našao između neljudskih bića ili ti šejtana, pa se morao dovijati na sve moguće načine i odbraniti se od napasti”. Sjećam se bio je  27. januar , 2003. kada  je porodica Seferović preko interneta dobila pismo  od Alije Izetbegovića preko njegove ćerke, u kome nas obavještava da je bolestan, da su mu dobro poznate naše društvene aktivnosti  u Čikagu, pa i to da mu je naš zajednički prijatelj Jovan Divjak donio moje dvije knjige na kojima se zahvaljuje. Kada je moja kćerka Selena potom posjetila Bakira Izetbegovića 2006. u Sarajevu, on joj je u prostorijama SDA pokazao očevu radnu sobu i na njegovom  stolu, kao poslijednja knjiga koju je čitao, bila je “Preboli zla”.

 

Nedovršeni konflikt

 

Je li taj naslov, te Vaše knjige, poruka za budućnost ili nešto treće, u situaciji u kojoj mnogi govore, da je minuli rat – tek samo “nedovršeni” konflikt?

U svemu tome ima i dosta simbolike, jer je to i Izetbegovićeva i moja  poruka da  se mora preboljeti zlo i nastaviti zajednički život u BiH od strane svih poštenih ljudi. Oni ostali su u Hagu i po drugim zatvorima.

Bili ste u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu i kroz ruke  Vam je prolazilo dosta građe koja sigurno nije objavljena ili dovoljno obrađena od naših historičara . Šta o tome možete reći? Zašto se o nečemu još uglavnom šuti?

Pazite, imao sam svojevremeno objavljenu knjigu o Titu – „Prvi vojnik revolucije“, kada sam pozvan da iz centralnog armijskog lista pređem u Vojnoistorijski Institut i radim na pripremi dokumenata za pripremanje ratnih memoara maršala Tita, da pored trojice pukovnika historičara budem urednik za 1941. godinu. Bila je to afirmisana kulturna institucija, koja je tokom godina, pored ostalih izdanja, objavila 180 Zbornika dokumenata i podataka o NOB-u, i to u 16 tomova, gdje o BiH govori u IV. tomu sa 35 knjiga. U  14. tomu su objavljena četnička dokumenta u nekoliko knjiga, zatim partijska dokumenta, razni dokumenti Vrhovnog  štaba i drugih tematskih područja, što je jedinstven slučaj izdavačkog naučnog poduhvata u vojnoj historiji svijeta. Nakon dvije godine rada moj izvještaj o tome šta sam istražio i saznao i prijedlog da se dostavi maršalu nije usvojen. A tražio sam da  Tito odgovori na naznačena i obrazložena pitanja, jer to može samo on. Nadobudno rukovodstvo se radije odlučilo da se Titu prepusti o čemu će da govori.

Hoćete reći da odvajkada postoji organizirani napor da se dio zajedničke historije posebno one bosanske – adaktira? Šta se nakon tog odbijanja Vašeg rada dogodilo?

Ja sam tada zatražio da se vratim u svoju raniju redakciju. Ali, u godinama koje su nadolazile bilo je očito da je interes u Beogradu za Titove ratne i poratne memoare potisnut i gurnut u stranu, u zabrav. I onda su se historičari počeli javljati u štampi sa svojim prilozima. Za istraženu i prikupljenu dokumentarnu građu, za Titove memoare ne zna se gdje je zalutala, u čijim je rukama.

Kako onda saznati dio istine koja se za vrijeme Titove vladavine događala svima nama? Kako recimo zaokružiti brojke stradalih? Imate li neku konkretnu primjedbu na dosad prikupljenu historijsku građu?

U čikaškoj Bosanskoj biblioteci jednoj ženi diskutantu odgovorio sam  da su je njena neupućenost i neznanje odveli u stranputicu, kad kaže da je „tek u Americi saznala šta se stvarno dogodilo u vrijeme ratno u njenoj Hercegovini”. A molim vas, objavljeno je 70 knjiga, među kojima su se isticale četiri knjige „Hercegovina u NOB-u“ ( 3400 strana) o tome. Susreli smo često puta i kritičke prigovore; javljaju se i u štampi, recimo – zašto se ne otvaraju zabetonirane jame u kojima su nevine žrtve rata, velikom većinom srpske nacionalnosti.

Zvučite polemično, kao da prizivate raspravu o tome?

Pa eto, neki opet ukazuju da se „od jednog kostura stvara deset žrtava“, poput jame Čavkarice. Mislim i na tvrdnje mr. Seada Ćupine (2006.) u njegovoj knjizi da je u jamu u Čavkaricu bačeno gotovo 1700 Bošnjaka, žena i djece, a u sudskim procesima zločincima, kao i u drugim knjigama, dokazano je da je bačeno 375. Tu je poginulo sedam članova  porodice partizana i generala Asima Pervana: otac i majka, dvije sestre i tri brata. Pisao sam o tome mostarskoj “Novoj slobodi” i tražio i spravku, ali odgovora nisam dobio.

 Znaju li naši historičari za sve adrese gdje tražiti autentičnu građu? Je li ta građa uopće dostupna danas?

Kada je Tito umro maja 1980. pojavilo se prvo izdanje ilustrovane publikacije o maršalu Titu na šest jezika, našem, engleskom, francuskom, ruskom, njemačkom i arapskom, koju sam napisao u koautorstvu sa Vladimirom Hlaićem. Nažalost, historičarima koji dolaze iz svih krajeva države u Vojnoistorijski insititut – nije dostupna  arhiva  presonalnog karaktera, odluke i kazne za ratne i druge  prestupe. I moji intervjui sa Titovim saradnicima u ratu i kasnije na 1618 strana takođe su u Insitutu i ne znam kakva je njihova sudbina. Ja, nažalost, nemam niti jedan primjerak, osim pitanja sa komentarima od kojih se može objaviti cijela knjiga.

 

Ko želi rehabilitirati Dražu

 

Govoreći o rehabilitaciji Draže Mihailovića, koliko je to samo “unutrašnje” pitanje Srbije kako insistiraju u Beogradu?

Naravno da rehabilitacija Dragoslava Mihailovića nije samo unutrašnje pitanje Srbije, jer njegova vojska je činila teror i zločine i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i čitavom regionu. Nakon trogodišnjih žestokih okršaja partizanske i četničke vojske, koja je poražena u borbama na Neretvi, Ministarstvo inostranih poslova Velike Britanije  je 7. decembra 1943. obavijestilo  svog ambasadora u Vašingtonu “da Mihailović ne samo da nije ni od kakve vojne pomoći za saveznike, već je postao izražena prepreka bilo kakvom obliku jugoslovenskog jedinstva”.

I da je Mihailović toliko “opsjednut opasnošću od komunizma da je otvoreno priznao da više voli da brani Nedića i Nijemce nego da se potčini partizanima”.

Mensur Seferović (Čikago 2012 — Webpublicapress photo archive – courtesy of S.Seferović)

Draža očito nije bio sam; imao je neke “neočekivane” saradnike. Šta još ne znamo ili malo znamo oko toga?

Pa recimo, da je u to vrijeme u propagandnom centru ravnogorskog pokreta bio i predstavnik beogradskog muslimanskog  jezgra – Mustafa Mulalić. Draža Mihailović ga je novembra 1943. povukao u Štab Vrhovne komande jugoslovenske vojske u otadžbini. Mustafa je bio publicist između dva posljednja  svjetska rata, Livnjak i Hercegovac, narodni poslanik Jugoslovenske nacionalne stranke, pisac knjige  “Orijent na Zapadu”, talentovani govornik i autor, urednik lista “ISTOK- Masrik”, “glasila jugoslovenskih muslimana u slobodnim jugoslovenskim planinama”.

No, ubrzo je postao i potpredsjednik srpskog nacionalnog komiteta i bliski Dražin saradnik. Služio mu je vjerno do kraja rata, a po izdržavanju zatvorske kazne radio je do svoje  88 godine života. Mulalić je svoje zapise o ratnim zbivanjima predao u Gazi Husref begovu biblioteku u Sarajevu, više većih i manjih rukopisa  (pripovjetke, romane, hronike i druge zanimljive tekstove, značajan prilog kulturnom i političkom životu BiH). No, Mulalićeva promišljanja kako su se prikupila i rastočila, uz svetosavsku lampu, nevelika muslimanska ravnogorska – više politička nego vojna jezgra u istočnoj Bosni 1944-45 godine, gdje se u sunovratu cjelokupne četničke vojske Draže Mihailovića zagubio  general ‘Đerzelez’, usamljen sa barjaktarom Vojske za jedno ljeto. O tome sam napisao i objavio knjigu pod istim nazivom, a koja je izašla 1999. u izdanju Bosanskog kulturnog Centra.

 

Kralj Petar na koncu priznao partizane

 

Zašto u Beogradu recimo nisu tako “bolećivi” prema kralju Petru kao prema Draži. Pisali ste o tome kako su Petrove kosti ostale ukopane u Čikagu, a da niko ne govori o njihovom izmještanju u Srbiju; zašto?

Istraživao sam to pitanje odavno, a nedavno se samo po sebi aktueliziralo. Na pravoslavnom groblju, udaljenom tridesetak kilometara od Čikaga, u Libertivilu, saveznoj drzavi Ilinois, godine 1980. podignuta je nova crkva i velika zgrada Srpske pravoslavne bogoslovije ‘Sveti Sava’. Tu sam saznao da je spomenik Draži Mihailoviću podignut desetak kilometara bliže gradu na starom pravoslavnom groblju. Pored spomenika susreo sam Crnogorca koji je posječivao oba groblja, jer su u nijima sahranjeni članovi porodice. Posvađali su se svojevremeno federalisti, koji su podržavali zvaničnu crkvu u Jugoslaviji, i raskolnici, koji su bili na suprotnoj strani. Vodili su, godinama, i sudski spor oko podjele crkvene imovine, pa su tako groblja podjeljena, kao i živi i mrtvi. Moju pažnju privukla je veća zatvorena kapela, a niko da kaže da je u njoj sahranjen posljednji srpski kralj Petar II Karađorđević.

Šutnjom o kralju Petru, ovdje i posebno u Srbiji, kao da se želi potisnuti u zaborav njegov život i rad i njegov antifašizam.

Stranice iz Seferovičevih knjiga: autentični dokumenti i fotografije

 

U čemu se ispoljavao taj njegov antifašizam i da li mu se zapravo to spočitava u Srbiji?

On je svojim ukazom smijenio Dražu Mihailovića, dakle – komandanta vojske u okupiranoj otadžbini. Desetak dana kasnije,12. septembra 1944, kralj Petar II se na londonskoj radio stanici obratio Srbima, Hrvatima i Slovencima govoreći o ‘sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima, kada pobedonosne armije Sovjetskog Saveza stoje na našoj granici s jedne strane, a američke i engleske s druge strane’, pozivajući  ‘da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom”, jer je s njegovim  punim znanjem i odobrenjem kraljevska “vlada dr. Ivana Subašića zaključila važne i korisne sporazume sa tom našom narodnom vojskom, koja je jednodušno priznata od naših velikih saveznika”.

Znači li to da naučna i politička misao u Srbiji doista izbjegava izreći vjerodostojni sud o svom poslijednjem kralju, dok se oko Draže sve ispolitiziralo?

Slušajte, kad je već Skupština Srbije donijela, najblaže rečeno nelogičnu  odluku o izjednačavanju partizana i četnika kao antifašista Drugog svjetskog rata, onda bi bilo isto tako logično da zvanična Srbija i narod  prihvate i kralja Petra II kao antifašistu, Srbina koji je krajem rata podržao partizansku vojsku. Ne postoji crni lug kojim se sve to može zasuti. Ili gumom izbrisati. Vjerodostojne historijske činjenice, kao i gradjansko pravo nalažu da se kralj Petar II sahrani u porodičnu grobnicu u Oplencu. Uostalom, posmrtni ostaci pjesnika Jovana Dučića sa ovog groblja u Čikagu  preneseni su i sahranjeni u trebinjskom kraju, rodnom mjestu ovog srpskog pjesnika i diplomate. Meni, kao posmatraču zbivanja oko nas, sudbina posljednjeg srpskog kralja ostaje nedovršena priča.

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=11719