propecia yahoo answers

Home » BALKANS, COMMENTARY » Dnevnik – Temelji UN-a

Dnevnik – Temelji UN-a

Erol Avdovic (Webpublicapress photo January 2020)

Erol Avdovic graphic photo 2020 (Webpublicapress)

Erol Avdović (Author's photo by Webpublicapress 2020)

Erol Avdović (Author’s photo by Webpublicapress 2020)

Piše Erol Avdović (Ujedinjeni narodi – New York) — Ono što se moglo čuti u Vijeću sigurnosti  na posebnoj debati o poštivanju Povelje Ujedinjenih naroda koja ove godine kao i sama organizacija slavi jubilarnu 75 godišnjicu, ponajviše kad su se o tome izjasnile najmoćnije zemlje svijeta na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama prava je muzika za uši za nekog ko dolazi iz Istočne Evrope. Jer, ne zaboravimo Istočna Evropa, uključujući znači i Zapdni Balkan gotovo pola stoljeća je bila iz Gvozdene zavjese sve do pada Berlinskog zida 1989. i tretirana je kao izravna zona utjecaja tadašnjeg Sovjetskog Saveza (SSSR) – zapravo Rusije i ostalih zemalja Varšavskog pakta. Bile su to velike i moćne države koje su vojno i politički bile uz Moskvu – uključujući danas čini se oper superaktuelnu Ukrajinu, za koju se kaže da je sa njom Rusija – imperija, a bez nje tek obična zemlja – država kao i sve ostale.

Slobode i ljudska prava – temelji UN-a

 

I, kako se o tzv. „Istočnom lageru“ sve zna (sve je već pohranjeno kao najsveobuhvatniji povijesni arhiv – na Internetu), posebno kad su ljudska prava u pitanju koja su bila stalno nadzirana od Rusije ii njenih satelita, uz saznanja o gulazima do tretiranja disidenata, onda su Ujedinjeni narodi istinski hram slobode i načela koja se ovdje kao na svetom mjestu trebaju uvjek svečano, ozbiljno i prikladno, dakle bez pretjerivanja ili geostrtrateškog instrumentaliziranja trebaju pominjati.

Kelly Craft January 2020 UN photo erol

US ambassador to the UN New York Kelly Craft (Photo by Erol Avdović, Webpublicapress, UN Security Council, New York 21 January 2020)

Govoreći o tome, a na temu održivosti, jer malo je ko govorio šta treba mijenjati nabolje, znajući kako kilavo ide s reformama UN-a. promatrajući to kroz prizmu Povelje Ujedinjenih naroda (UN Charter), bilo je iznimno važno čuti šta nakon svega kažu Sjedinjene Američke Države (SAD). Očito iz riječi koje su došle iz Washingtona, a koje je izgovorila američka ambasadorica u UN-u Kelly Craft – eto razloga za veselje, novi moral, pa i dostojanstveno šepurenje svih nas koji konzistentnu, iako se ponekad čini donkihotovski istrajavamo na tom konceptu prava i sloboda. Ali, naravno ne odustajemo od toga, čak i kad se pomalo razočaramo u učitelje.

Sjedinjene Dražve nisu samo glavni osnivač, usput ii domaćin – sjedište glavnog dijela Organizacije UN-a, već onomad bile medju prvima koje su reafirmirale svoj – dakako inspirativni stav, da je ovaj dokument (UN Charter) praktično još nezamjenjiv i da je izdržao test vremena – ćitavih 75 godina. Tri četvrtine stoljeća od kako je UN osnovan (24.oktobra 1945. u San Francisku) nakon što je Povelja Ujedinjeih naroda dizajnirana, ispisana i svijetu predstavljena kao jedna vrsta svjetskog “ustava”, dakako najvažnija zbirka pravila i obaveza od osnutka Svjetske organizacije pa do danas – ta mala knjižica je jedna od najutjecajnijih u koju ovaj zavadjeni svijet s pravom polaže svoje nade.

Ili, kako je to nedvojbeno ponovila ambasadorica Craft, važnost Povelje UN-a proizlazi iz činjenice da je ona ” izgrađena na našoj vjeri u temeljne slobode i ljudska prava, dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca i jednaka prava za sve”.  Američka ambasadorica Kelly Craft kazala je to u Vijeću sigurnosti UN-a, čast izuzetcima punom, punom „kavezu“ kršioca ljudskih prava koji su se tu kao ii druga tijela UN-a, uključujući Vijeće za ljudska prava – uvukli zahvaljujći političkoj mimikriji, petrodolarima ii atributima koji bi ih trebali diskvalifikovati, a ne učiniti članicama ovih UN tijela. Inače, da ne bude zabune, generalni sekretar Antonio Guterres je Vijeće sigurnosti UN-a pežorativno je opisao upravo „kavez“ govoreći dakako ironičnim ezopovskim govorom o svojoj frustraciji u radu sa članicama ovog tijela, koje mnogi još nazivaju „zvjerinjakom“. Tako je to rekao Guterres na gala većeri UNCA-e početkom decembra 2019, ali nije izazvao smijeh, već dodatnu dozu prilično gorkog očajanja.

 

Povelja UN-a kao inspiracija

 

Zato su riječi američke ambasadorice o Poverlji UN-a kao zbirci koja se bavi pravima ljudi (jer

Wide view of voting during the Security Council meeting on the situation in Venezuela. Miguel Vargas Maldonado, Minister for Foreign Affairs of the Dominican Republic and President of the Security Council for the month of January, chairs the Council meeting on the situation in Venezuela. 26 January 2019 United Nations, New York (UN Photo by Manuel Elias)

Wide view of voting during the Security Council meeting  (UN Photo by Manuel Elias)

Povelja počinje riječima „We the peoples – mi narodi“) ohrabrujuće, pa odatle valja krenuti. Gospodja Craft je u pravu što je u prvi plan stavila svima znanu činjenicu, ali donekle pomućeno u magli autokratskih tendencija i borbi za demokratke vrijednosti (balans izvršne i zakonodavne – narodne vlasti) koja se ovih dana vodi u Washingtonu — da su glavne ideje Povelje UN-a „temeljne za američku demokratiju, (i da su) s vremenom široko prihvaćene“. Vjerujem da je mislila je na nas koji smo tada bili van, ili one koji danas ne žive u Americi, ali kojima te američke vrijednosti – uklesane kao u kamen i Povelju UN-a znače toliko mnogo da bez njih ne bi smo mogli živjeti. Nasuprot toga je svijet u haosu i bez poredka.

Značajno je to, da upravo Amerika stoji iza tih te UN zbirke pravilno posloženih prava i obaveza stavljenih pred čovječanstvo kojem, bez obzira na sve kritike još treba organizacija poput Ujedinjenih naroda. Povelja UN-a medjutim znaći mnogo i najmoćnijiom državama na svijetu, upravo velikim zemljama poput SAD. Ruku na srce Povelja UN-a je i inspiracija.

A značit će nam još više u neposrednoj budućnosti, ako SAD nastave biti uz demokratske vrijednosti za koje se izborila ii koje je kao medjunarodni poredak uzdržavala više od sedam dekada. Uostalom, neki su od nas položili u zalog sve što imaju – uključujući i bivše domovine, o kojima još uvjek mašatamo na način, da bi od njih željeli stvoriti demokratske zemlje (govorim ovdje o Balkanu) koje ne žele više jedna s drugom ratovati već suradjivati. Da bi nam to uspjelo moramo se pridržavati Povelje UN-a.

„Ponosni smo što smo odigrali temeljnu ulogu u rođenju ove institucije (Ujedinjenih naroda) i podržavamo vrjednosti koje održavaju njene centralne principe,“ rekla je američka mabasadorka Craft u UN-u.

Ponosni su i mnogi drugi, uključujući i male zemlje nastale rasturanjem bivše Jugoslavije (SFRJ – Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) od kojih je nastalo sedam neovisnih država od kojih su šest, počevši od 1992 punopravne članice UN-a; Kosovo se još bori da udje u članstvo Ujedinjenih naroda, ali je njegova sudbina potpuno u rukama moćnika u trokutu izmedju New Yorka (UN) – Washingtona i Moskve.

 

Da nije bosanskog iskustva

 

Govoreći iznova o američkim vrijednostima na temelju kojih je uz znana civilizacijska pravna

Valentin Inzko, High Representative for Bosnia and Herzegovina, briefs the Security Council on the situation in that country., UN, New York (UN Photo by Manuel Elias)

Valentin Inzko, High Representative for Bosnia and Herzegovina, briefs the Security Council on the situation in that country., UN, New York (UN Photo by Manuel Elias)

dostignuića koja pripadaju svim nacijama – ljudi u cijelom svijetu doista su vjerovali u te vrijednosti, nadajući se da će ih čuvati moćne i bogate zemlje poput Sjedinjenih Država. Kao što se to mnogi nadaju i danas u to vjeruju, pod uvjetom da američki način demokratije uznapreduje, iako je „pun je rizika i izazova“. Uostalom takve su vrijednosti (sadršana u Povelji UN-a) dobra nada za čovječanstvo.

Do pada Berlinskog zida (1989), čijem je obaranju najviše doprinjela Reganova Amerika, iako je Gorbačovljeva Rusija tada bila instrumentalna Istočna Evropa je već bila dovljno pretrpjela, pa je svaka pomisao vraćanja na staro samoubilačka. Dakako, neki dijelovi Evrope, poput bivše Jugoslavije propatili su još više: Država se krvavo raspala u brutalnom sukobu, nevidjenom od Drugog svjetskog rata na ovamo; uspomene su još svježe, rane još bole, pomirenje nije dovršeno niti 25 godina poslije završenih ratova u Hrvatskoj i Bosni, pri čemu i službeno Sarajevo i službeni Zagreb uglavnom za sve krive službeni Beograd. Ne bez razloga.

Mnogi ratni zločinci krivi za genocid u Bosni, u Srebrenici, 1995. su još u bijegu, unatoč ogromnom naporu koga je uložio UN Tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), osudivši za 25 godina svog postojanja 161 optuženika za počinjena nedjela protiv čovječnosti, Svi su izgledi da se bjegunci kriju u Republici Srbiji, jer tamo izuzev nekih „sitnih riba“, oni glavni počinioci nisu sudski gonjenji. Uzimajući u obzir krajnje negativno iskustvo iz Bosne i Hercegovine uz priznanje o udjelu UN-a u seriji katastrofalnih grešaka koje su dovele do Srebrenice, za šta se generalni tajnik Kofi Annan u posebnom izvješću (UN Report on Srebrenica) 1999 izvinuo, te iste godine, NATO je vojnom spriječio egzodus Albanaca na Kosovu i vjerovatno ponavljanje „bosanskog“ genocida nad kosovskim Albancima.

Onako kako su 20 godina kasnije, onomad, ovdje u centrali UN-a, na pomenutoj debati govorili ambasadorka SAD Craft i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, čak i bez pominjanja Bosne, i onih najgnusnijih zločina od kad se u Evropi dogodio Holocaust – daje nade da su lekcije naučene. Jer diplomatama takvog kalibra – državama i instituciji koju zastupaju mora vjerovati, bar na početku. A to koliko bi medjunarodna zajednica na čelu sa UN-om uspjela odbraniti neku zemlju koja bi se našla u sličnim problemima kao Bosna i Hercegovina (1992-1995) zasad je pitanje bez sigurnog odgovora.

Naravno, oprez je potreban, jer ni koncept UN-a „Odgovrnost o zaštiti“ R2P (Responsibility to protect) nije zaživio, osim kao lijepo sročena teorija puna tačnih akademskih sintagmi, ali teško, teško izvodivih na terenu zbog koncepta državne suverenosti, koga uz Rusiju i Kinu ii veliki broj njihovih sljedbenika od skora u prvi plan stavlja i Trumpova dministracija. Upravo je taj UN koncept R2P kada je 2005. na Svjetskom samitu (World Summit at the UN) usvojen zastupao stav da kada su masivna kršenja ljudskih prava u pitanju, a za koja se pokaže da iza njih stoji državni aparat neke zemlje ili njihovi plaćenici (proxi forces), pa zbog toga ne štite svoje gradjane što im je primarna odgovornost – suverenost zemlje ne smije biti prepreka za humanitarnu intervenciju – spriječavanja zločina koji bi kao u Bosni (1995) ili u Rwandi (1994) moga da se pretvori u genocid.

 

Evropa mora učiniti više od riječi

 

Taj oprez je dale neminovan, jer svijet se upravo preko Bosne naslušao velikh riječi, ovdje u

Olof Skoog (Credit UN photo Nick Bajronas)

Olof Skoog (Credit UN photo Nick Bajronas)

sjedištu UN-a. Dugo je ovo magično mjesto na East Riveru za Bosance bilo toliko veliko, toliko glamurozno, toliko obećavajuće, da su potrošili nekoliko godina nadajući se da će Svijet riješiti bosansku krvavu dramu. Ali to se nije dogodilo sve do kraja 1995 kada je Klintonova administracija, u novembru na nekoj tada za nas nepoznatoj američkoj periferiji – u Daytonu (Ohio) za 20 dana, opet uz posmatračku, krajnje pasivnu ulogu UN-a, ipak dovela mir u Bosnu i Hercegovinu. Srećom taj mir još u Bosni traje iako uz brojne političke blokade i gotovo endemsku korupciju i nepotizam.

Zato je važno čuti afirmaciju predansti temeljnim principima zbog kojih je napisana Povelja UN-a, uz podsjećanje da su tri bazična stuba Organizacije Ujedinjenih naroda – upravo ljudska prava, mir i sigurnost i razvoj. Na sve to su se izravno ponovo pozvale zemlje članice UN-a u diskusiji koja je potrajala nekoliko dana – jer svi su se željeli deklerativno upisati na onu stranu za koju obišno tvrdimo da je prava strana historije.

„Ponovno potvrđujujemo predanost i riječju i djelom“, rekla je američka ambasadorica Kelly Craft.

No, završetkom debate o Povelji UN-a sigurno nije prestala diskusija i o tome će se sigurno razgovarati još dugo. Uostalom i Evropska unija (EU) je zauzela snažnu poziciju da će bez ikakvih preduvjeta podržati principe državnog suvereniteta na kojima insistiraju Washington, Moskva i Peking. Ali, Evropa je takodjer naglasila, da će „biti čuvar multilateralizma, zalažući se za međunarodni poredak utemeljen na pravilima, uključujući zaštitu ljudskih prava.” Tako je rekao njihov ambasador u Ujedinjenim narodima Olaf Skoog.

Ali, Evropa mora učiniti više od riječi, znajuči kako se, upravo kad je masovno kršenje ljudskih prava u pitanju obrukala u Bosni prije četvrt stoljeća. A dobro bi bilo ii da generalni tajnik UN-a Antonio gutereš, osim što lijepo priča ii uvjek precizno ističe istinska humanistička načela pokaže više konkretnog interesa za Balkan, jer radi se o primjeru iz koga mogu učiti drugi. Pa, da recimo bude nazočan na centralnoj manifestaciji u Potočarima,  povodom obilježavanja tužnih 25 godinja od genocida u Srebrenici, da o tome osobno progovori, a ne da tiska priopćenja reciklirana od razbijenog mozaika povijesti.

 

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=31851

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2020 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes