propecia yahoo answers

Home » ARCHIVE, COMMENTARY » Čeka Nas Opet Prošlost

Čeka Nas Opet Prošlost

Pisac na meti Beograda - Andrej Nikoladis (Photo archive WPP)

Pisac na meti Beograda – Andrej Nikoladis (Photo archive WPP)

Piše: Andrej Nikoladis - Već dugo živimo u našoj verziji loše beskonačnosti. Stoga budućnost nema moć iznenađenja: sve se već desilo i ponavlja se u sve banalnijem i ciničnijem obliku.

Naša prošlost, naprosto, odbija proći.

Stoga mi nećete zamjeriti na autocitatu: tamo gdje je na snazi loša beskonačnost, proriče se pogledom u arhive.

No prije najavljenog autocitata, koji stiže u posljednjem trenutku, čas prije nego što će kazna za ono što sam vam naumio reći, za taj napad na službenu istinu, biti auto-da-fé, pozvaću vas da se prisjetimo “Istoričarske polemike” iz 1986/87.

Tu, kako se danas smatra, “posljednju veliku polemiku u Saveznoj republici Njemačkoj prije pada Berlinskog zida”, započeo je istoričar – o sebi je volio misliti kao o misliocu povijesti – Ernst Nolte.

On se, u eseju objavljenom u Frankturter Allgemeine Zeitungu, zapitao: “Jesu li nacionalsocijalisti ‘azijatski’ čin možda izveli samo zato što su sebe i sebi slične vidjeli kao potencijalne ili stvarne žrtve jednog ‘azijatskog’ čina? Nije li ‘Arhipelag Gulag’ bio izvorniji od Auschwitza? Nije li ‘klasno istrebljenje’ boljševika bilo logički i faktički prius ‘rasnoga istrebljenja’ nacionalsocijalista?”

Preventivni genocid

Nolte se, dakle, retorički pitao je li holokaust bio preventivni odgovor na potencijalni genocid koji bi Sovjetski savez sproveo nad Njemcima i njemačkom srednjom i višom klasom.

Odnosno, kako je to formulisao Martin Kindnater: “Mjerodavni kauzalni uzrok šoe bio je prema Nolteu prevladavajući antiboljševički refleks straha: na prijetnju istrebljenjem (“klasnim istrebljenjem”), koja je dolazila od boljševizma, Hitler i njemačko građanstvo reagirali su gotovo zrcalno konstruiranom protureakcijom (“rasnim istrebljenjem”), kojom se trebalo preduhitriti vlastito istrebljenje od strane protivnika”.

U tekstovima koje će pisati tokom polemike u kojoj je sa druge strane, između ostalih, stajao i Jürgen Habermas, Nolte je dodatno zaoštri svoj stav. U razgovoru za Die Welt je saopštio: “Da bi se velike istrebiteljske akcije nacionalsocijalista, dakle, kraće rečeno, Auschwitz, mogle nekome oprostiti, to je meni nezamislivo. Samo: da ih izvuče iz svakog odnosa prema istrebiteljskim akcijama boljševizma, da ih izolira i time postavi kao apsolutne, to se povjesničaru ne smije dogoditi”.

Nolte je insistirao na tome da holokaust nije singularan zločin: po njemu, sa izuzetkom plinskih komora, sve ono što su počinili nacisti već su bili počinili boljševici.

U pomenutom intervjuu za Die Welt, on još kaže: “Kad bih pred sobom imao samo deset godina, ja bih se intenzivno bavio islamizmom. Islamizmom kao negacijom američkog, liberalističkog društva. To bi bilo okončanje jednog životnog djela, nakon komunizma i fašizma sad, dakle, treći, premda i najslabiji, ali u isti mah i najčudniji fenomen otpora protiv tog razvoja koji se ocrtava, protiv individualističke uniformnosti čovječanstva”.

Na pitanje novinara “Je li islam novi fašizam?” Nolte odgovara: “Ja ne bih koristio taj termin. Ali ipak bih rekao da islamizam, dakle, islam koji naginje ekstremnoj politizaciji, pokazuje vrlo snažne obrambene reakcije, koje su u njemačkom nacionalsocijalizmu i boljševizmu postojale protiv nadirućega kapitalizma. Na toj razini moguće su usporedbe, ali treba izbjegavati izjednačenja”.

O svemu tome više možete čitati u Europskom glasniku, bez premca najboljoj publikaciji koja izlazi na našim jezicima, u njegovom broju 21/2016.

Noltea pominjem jer u njegovom slučaju nalazimo na precizno artikulisanu ideju odbrambenog, preventivnog genocida, kakav će, ako je vjerovati tumačenju po kojoj je Srebrenica bila reakcija na iskustvo Jasenovca i mogućnost uključenja Bosne u takozvanu Zelenu transferzalu, dakle odgovor na iminentnu opasnost koju je, tvrdilo se, predstavljao islamizam, biti počinjen u Bosni.

Mrtvi kao ulog 

Sada, kada je odbijanjem zahtjeva za reviziju - koji je na način koji ga diskvalifikuje i kao kompetentnog menadžera piljare, a kamoli kao političkog predstavnika jednog naroda, podnio Bakir Izetbegović – konačno dovršen proces revizije naše prošlosti, pa se nadalje ono što ja tvrdim ima smatrati revizionističkim stavom, a do juče tek šuplja, neuvjerljiva teza o neučešću Srbije u ratu u Bosni istorijskom istinom, meni preostaje tek da ponovim:

“Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati”, kaže Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi.

U svom pesimizmu, ova misao nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a kaže: “Samo mrtvi su doživjeli kraj rata”. Po Benjaminu, vanredno stanje je permanentno i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.

U znamenitoj 9. tezi, onoj koja počinje pominjanjem Kleeove slike Angelus Novus, Benjamin piše: “Anđeo povijesti zasigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor”.

Da bi iluzija napretka bila održana, nužno je brutalno, pješadijsko-artiljerijsko-avijacijsko dejstvovanje ideologije. Bombardovanje tolerancijom, suočavanjem sa prošlošću i nadom u budućnost odvija se bez predaha. Svjetsku politiku čija je ideologija napredak, Benjamin međutim smatra nihilističkom.

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. Dobro zdravlje i loše pamćenje – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Nema nikog, nema ničeg što bi moglo zaustaviti naše pomirenje. Kao što nije bilo nikoga ko je mogao zaustaviti naš sukob. Ili je arhitekta našeg rata ujedno i arhitekta našeg mira? Suočavanje sa prošlošću samo što nije gotovo: čitav je region nestrpljiv da se okrene zajedničkoj budućnosti.

Krešendo dvostruke agresije

A šta nas, osim prošlosti, čeka u budućnosti?

U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o “istini” i “suočavanju sa istinom”. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice.

Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, “Istina o Srebrenici”, sa ili bez revizije, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza “nikada više”, “never more”, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. “Nikada više” genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga “nikada više” koje ne povlači političke i praktične  posljedice znači samo jedno: “ponovo”. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje…

Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski i američki glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?

Srebrenica – Kafkin cvijet na boku Bosne

Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8.000 ljudi nije preživjelo.

Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.

Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, mnogo je manja nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.

Nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva. Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: “Jadni mladiću, tebi nema leka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cveta na svom boku ćeš propasti”.

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, nastavljena presudama suda u Haagu, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.

A tamo, rekosmo, stoji samo jedno: prošlost.

 

Izvor: Al Jazeera

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=27671

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2017 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes