WebPublicaPress » MEDIA WATCH

Interview Mirsada Čolaković

erolavdo — Fri, 28 Dec 2012 17:11:25 +0000

Zgrada UN-a na East Riveru (Photo by Hajat Avdovic – Webpublicapress 2012)

Piše: Maša Durkalić — DANI: Nedavno ste imenovani novom predstavnicom BiH pri Ujedinjenim nacijama. Kako komentirate novi angažman, kakvi su Vaši planovi u narednom periodu i koji će biti Vaši glavni zadaci?

ČOLAKOVIĆ: Za mene kao karijernog diplomatu ovo nesumnjivo predstavlja izuzetnu čast ali ujedno i veliku obavezu i izazov da predstavljam svoju zemlju u najvećoj multilateralnoj organizaciji svijeta, i to u njenom sjedištu u New Yorku. Kao što je poznato, BiH je u protekle dvije godine bila nestalna članica najvažnijeg UN tijela – Vijeća sigurnosti. Nakon tog perioda, fokus aktivnosti Stalne misije BiH se sada mijenja i bit će više okrenut ka radu Generalne skupštine UN-a, njenim komitetima, podkomitetima i ostalim tijelima UN-a. BiH se namjerava aktivnije uključiti u kandidature kako na nivou države-kandidata za ECOSOC (Ekonomsko i socijalno vijeće – Economic and Social Council), tako i njenih predstavnika za pojedine komitete ljudskih prava, zaštite djece, i sl. Također nastavljamo sa redovnim aktivnostima, npr. uspostave diplomatskih odnosa sa zemljama sa kojima to još uvijek nismo učinili, učešće na konferencijama, forumima i panel diskusijama…

DANI: Smatrate li da će Vaše prisustvo u UN-u poboljšati poziciju BiH u ovoj instituciji, i kako komentirate dosadašnju poziciju?

ČOLAKOVIĆ: BiH je imala aktivnu ulogu u radu UN sistema, ne samo kroz misiju u New Yorku, nego i kroz rad bh. misija u Ženevi i Beču. Mi smo se trasformirali iz zemlje primaoca UN pomoći u zemlju koja je aktivni učesnik u međunarodnim procesima. Učestvujemo u mirovnim operacijama kroz prisustvo naših vojnih i policijskih snaga, od Kipra do Konga. U Južnom Sudanu smo nedavno imali primjer dvojice policajaca koji su za iskazanu hrabrost u spašavanju ljudskih života dobili i nagradu/priznanje UN-a. U tom kontekstu razmatra se mogućnost eventualnog dodatnog povećanja vojnog učešća BiH u mirovnim operacijama, za što smo dobili pozitivne signale iz UN-a. Moje dosadašnje diplomatsko iskustvo, a posebno rad u Stalnoj misiji u New Yorku, kao i angažmani u pojedinim tijelima Vijeća sigurnosti i UN-a, sigurno predstavljaju osnovu za razvijanje široke lepeze aktivnosti. Ako se tome doda i činjenica da sam u tom periodu ostvarila veliki broj kontakata i uspostavila profesionalne, a u pojedinim slučajevima i prijateljske odnose, sa članovima misija drugih država u UN-u i predstavnicima Sekretarijata, to će doprinijeti mom aktivnom angažmanu u sjedištu UN-a, ovog puta u svojstvu stalne predstavnice BiH. Također treba naglasiti da je BiH bila članica najvažnijih tijela UN sistema – bila je članica Vijeća za ljudska prava, sa sjedištem u Ženevi i članica Vijeća sigurnosti UN-a, što za svaku državu predstavlja najveći vanjsko-politički izazov, ali i priznanje.

DANI: Kako je funkcionirala Misija u vrijeme dok je BiH bila nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a?

ČOLAKOVIĆ: Misija u New Yorku je bila značajan dio jednog uspješnog sistema u predstavljanju BiH u Vijeću sigurnosti UN-a. Tim diplomata koje su u to vrijeme bile u New Yorku, a i ja sam bila jedna od njih, je pokrivao širok spektar pitanja vezanih za problematiku svjetskog mira i sigurnosti, i to od Južnog Sudana, preko Arapskog proljeća, Libije, Palestine, Kosova, do specifičnih pitanja koja proizlaze iz pravnih obaveza u primjeni rezolucija Vijeća sigurnosti, pitanja razoružanja, ljudskih prava, zaštite civila, izgradnje postkonfliktnih institucija i dr. Način donošenja odluka i stavova BiH po pitanjima koja su bila na rasporedu Vijeća sigurnosti UN-a funkcionirao je po liniji: Predsjedništvo BiH, Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Koordinacioni tim za saradnju sa Vijećem sigurnosti UN-a, i Misija u New Yorku. Radilo se o svakodnevnoj dvosmjernoj komunikaciji i kontinuiranoj suradnji. Članovi Misije su bili najvidljiviji u tom interaktivnom procesu, jer su bili na licu mjesta i učestvovali u otvorenim debatama, zatvorenim konsultacijama i pregovorima, bili u stalnim kontaktima sa diplomatama članica Vijeća sigurnosti, kao i sa Sekretarijatom UN-a. Ali, želim podvući da bez pune koordinacije i neumornog rada svih pomenutih učesnika u ovom procesu rezultat ne bi bio isti. Naime, naše dvogodišnje članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a je, od relevantnih činilaca, ocijenjeno kao izuzetno uspješno. BiH jednostavno treba biti ponosna na ovu činjenicu.

DANI: Šta je za BiH značilo nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a?

ČOLAKOVIĆ: Na međunarodnom planu, BiH je bila ravnopravan partner među 15 članica Vijeća sigurnosti u donošenju svih, pa i najosjetljivijih odluka koje su se za te dvije godine našle na dnevnom redu Vijeća sigurnosti. Mi smo posebno insistirali na pitanjima za koja smatramo da su od posebnog značaja (i koja kod nas imaju visoku vrijednost), i u kojima smo imali vlastita iskustva, kao što su izgradnja institucija u postkonfliktnim društvima, zaštita prava izbjeglih i raseljenih lica, zaštita civila u konfliktnim situacijama, borba protiv terorizma i sl. Na unutrašnjem političkom planu to je imalo pozitivnu dimenziju koja se ogledala u donošenju važnih vanjskopolitičkih odluka, u najvećem broju konsenzusom. To je pojačalo pozitivnu klimu, rezultirajući znatno većim stepenom povjerenja i razumijevanja među donosiocima odluka i stavova unutar BiH, nadležnih institucija i organa. Dalje, stvorena je značajna baza iskustva, znanja unutar institucija i među izvršiocima, diplomatama, koja će sigurno biti korisna i vrijedna u daljem vanjskopolitičkom, bilateralnom i multilateralnom predstavljanju BiH. O našem članstvu najbolje govore uspješne ocjene iznesene sa više strana, a navest ću samo neke – one od Generalnog sekretara Ban Ki-moona, preko državnog sekretara Hillary Clinton do predstavnika Rusije i drugih.

DANI: Iza Vas je dugogodišnja diplomatska karijera. Možete li reći nešto više o tome kako je biti žena u diplomatiji?

ČOLAKOVIĆ: Pitanje ravnopravnosti spolova je veoma važno pitanje unutar UN-a, a posebnu pažnju mu posvećuje generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon. Može se pouzdano kazati da je, insistirajući na ovom pitanju, Ban Ki-moon u organizaciji UN-a uradio više od svih prethodnih generalnih sekretara. To se ogleda i kroz davanje povjerenja i imenovanje velikog broja žena na najodgovornije dužnosti u UN sistemu. Upravo prilikom moje predaje akreditivnih pisama, generalni sekretar Ban Ki-moon je u prigodnom razgovoru istakao da trenutno 25 žena obavlja funkciju ambasadora u sjedištu UN-a, a da je npr. u Ženevi taj broj manji za oko pedeset posto. Bila sam ponosna kada je istakao da ga osobno raduje da je BiH imenovala ženu na tako važno mjesto. U našoj diplomatskoj službi ima znatan broj žena diplomata, a u bh. misiji u New Yorku je trenutno veći broj žena diplomata nego njihovih muških kolega. Držim da je to najbolji dokaz da su u bh. diplomatiji žene pokazale da mogu na ravnopravan, ali i visokoprofesionalan i odgovoran način obavljati zadatke koji proizlaze iz ovog zahtjevnog posla. Moram dodati da je biti žena diplomata, posebno sa čestim mijenjanjem mjesta boravka, dugim radnim vremenom i brojnim zadacima koji iskrsavaju u zadnji tren, veoma naporno, a posebno za moje koleginice koje pored toga trebaju biti dobre majke, i brinuti i o svojoj porodici.

DANI: Diplomatija se dugo smatrala muškim poslom, i iako je danas sve više žena u diplomatiji, kako Vi ocjenjujete pozicije žena u ovoj iznimno važnoj branši?

ČOLAKOVIĆ: Npr. velike zemlje poput Brazila, Sjedinjenih Američkih Država, kao i nordijske zemlje imaju veliki broj žena ambasadora i diplomata, a afričke zemlje također nastavljaju taj trend. Ne smatram da je diplomatija isključivo muški posao. To je stvar prošlosti, kao što su npr. i ratni izvještači u novinarstvu bili isključivo muškarci, a više nisu. Žene su se pokazale kao izvrsne diplomate, i u mnogim slučajevima se pokazuju kao strpljiviji, a u isto vrijeme uporniji pregovarači nego muškarci.

DANI: Kako komentirate pritužbe na rad bh. diplomatske mreže? Da li je 20 godina njenog postojanja bilo dovoljno da se educira adekvatan broj diplomata?

ČOLAKOVIĆ: Smatram da uvijek može bolje. Nastojimo učiti na greškama, ali ne možemo prihvatiti neutemeljene kritike koje polaze od sistemskih grešaka, a za koje je Ministarstvo vanjskih poslova najmanje krivo. Poznato je da tri verzije zakona o vanjskim poslovima BiH, koje je Ministarstvo vanjskih poslova BiH pripremilo u posljednjih 10-15 godina, do sada nisu dobile političku podršku. Neke stvari, dakle, nisu adekvatno normirane, a zemlje u okruženju, poređenja radi, do sada su i po nekoliko puta mijenjale i unapređivale svoje zakonske okvire u domenu vanjskih poslova, dok ga mi nismo uspjeli ni napraviti. Riječ je o veoma aktuelnom pitanju kome bez daljnjeg odlaganja treba posvetiti dužnu pažnju. Želim istaći da smo u proteklih 20 godina ipak puno uložili u obrazovanje i profesionalno osposobljavanje djelatnika u diplomatskoj službi. Riječ je o osobama koje su stekle zavidno iskustvo službujući u Ministarstvu vanjskih poslova i diplomatsko-konzularnim predstavništvima na različitim destinacijama, prolazeći kroz razne, često vrlo izazovne i nimalo jednostavne situacije. Ukratko, služba u Ministarstvu vanjskih poslova bila je, a i danas je, svojevrstan odraz vanjskopolitičke pozicije BiH i njenih često složenih odnosa sa međunarodnim partnerima.

DANI: Kako gledate na nedavnu posjetu regionu generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona? Šta ona znači u kontekstu BiH?

ČOLAKOVIĆ: Za svaku državu je posebno zadovoljstvo i priznanje posjeta generalnog sekretara UN-a, jer on stoji na čelu univerzalne organizacije koja ima 193 države članice. Dolazak Ban Ki-moona u BiH koincidirao je sa obilježavanjem 20. godišnjice prijema BiH u UN. Prema njegovim riječima, svojom posjetom BiH i regionu želio je pokazati da vjeruje da su zemlje koje posjećuje izašle ili izlaze iz jednog teškog perioda nedavne historije i krenule ka putu unutarnje stabilizacije, demokratizacije, uspostavljanja funkcionalnih institucija, poštovanja ljudskih prava. Sve su to oblasti u kojima postoji intenzivna suradnja sa UN-om i agencijama iz sistema UN-a. Neke od država u regionu u tom procesu su otišle dalje od drugih, ali im je svima zajednički cilj razvijanje regionalne suradnje i aktivno učešće u međunarodnim odnosima. Međutim, ne treba zaboraviti da postoje otvorena pitanja unutar samog regiona, u čijem su rješavanju i dalje važni prisustvo i uloga UN-a. Stabilnost našeg regiona je važan faktor za evropsku i svjetsku stabilnost u cjelini.

DANI: S obzirom da je općeprihvaćena teza da se međunarodna zajednica umorila od političkih kriza i tenzija u BiH koje ne prestaju od rata, kakav je u tom kontekstu odnos UN-a prema BiH? Da li je BiH na dnevnom redu samo kada glavni tužitelj Haškog tužiteljstva podnosi izvještaje?

ČOLAKOVIĆ: BiH nije samo na dnevnom redu Vijeća sigurnosti kada se podnosi izvještaj Glavnog tužitelja. Svakih šest mjeseci BiH je na rasporedu Vijeća sigurnosti, kada visoki predstavnik za BiH, u skladu sa mandatom dobivenim od Vijeća sigurnosti, podnosi svoj izvještaj. Dok ovaj mandat traje, o BiH će se razgovarati i u Vijeću sigurnosti. Zbog toga moramo svi u BiH učiniti dodatne napore na rješavanju kritičnih pitanja čime će ova vrsta pozornosti oko BiH prestati. To je jedini put da od zemlje-slučaja definitivno postanemo zemlja koja će sama odlučivati o vlastitim problemima.

Kraj Parazitskog “Copy-Paste” Novinarstva?

erolavdo — Mon, 12 Nov 2012 13:12:09 +0000

Journalist Garfield (Courtesy photo)

(The Economist) – S obzirom da su dnevne novine u sve većim problemima, mnogi lobiraju kod političara da donesu zakon koji će natjerati Google da plati za vijesti koje objavljuje. Rupert Murdoch je 2009.godine nazvao Google i ostale pretraživače „kleptomanima koji samo gutaju sadržaje“. Sada dnevne novine koje imaju sve manje novčanih sredstava namjeravaju izvršiti pravni pritisak na pretraživače koje smatraju parazirskim sakupljačima vijesti.

Njemački političari razmatraju donošenje zakona kojim bi se zaštitila autorskih prava izvadaka iz novinskih članaka koji se pojavljuju u rezultatima pretraživanja, čime bi se omogućilo izdavačima da ih naplate.

Google je glavna meta. Izvršni direktori mnogih njemačkih dnevnih novina kažu da Google zarađuje od prikazivanja njihovih članaka u rezultatima pretraživanja na svom sakupljaču vijesti Google News. Sličan zakon je predložen i u Italiji. Francuske novine žele isto. Predsjednik Francois Hollande je 29.oktobra je upozorio Erica Schmidta, predsjednika Googla da će, ukoliko zahtjevi francuskih novina ne budu ispunjeni do kraja godine, Francuska donijeti zakon sličan onom u Njemačkoj. Austrijski i švicarski izdavači razmišljaju na isti način.

Odavanje naslova i prve rečenice članka navodno odvraća čitatelje da kliknu na stranicu novina kako bi pročitali cijelu priču. Kritičari također tvrde da čak i uz pomoć kratkih isječaka iz članaka Google može zaraditi od reklama koje stavljaju odmah uz njih.

Međutim, koristi imaju i oni drugi. Iz Googla kažu da mjesečno usmjere četiri miliona klikova na web stranice dnevnih novina, s obzirom da gotovo tri četvrtine korisnika želi pročitati cijeli članak. Isto tako, novine mogu označiti svoje stranice kako se one ne bi pojavljivale na Google News.

Njemački zastupnici će ovog mjeseca raspravljati o donošenju pomenutog zakona koji bi mogao stupiti na snagu u proljeće. Novine će do tada vjerovatno udružiti snage i oformiti društvo za prikupljanje naknada, isto kao što muzička industrija prikuplja autorske naknade od pjesama.

Iz Googla kažu da bi plaćanje članaka moglo „ugroziti njihovo postojanje“. No najvjerojatniji ishod će biti uklanjane sadržaja novinskih stranica u pomenutim državama. Čak i g.Murdoch koji je uklonio sadržaj svojih novina s Google pretraživača još 2010.godine je u septembru odlučio da se naslovi i najave članaka trebaju pojavljivati.

Novi modeli poslovanja

Google News nema univerzalni značaj. U oktobru se više od 150 brazilskih novina isključilo iz njega (iako se njihovi članci još uvijek pojavljuju u Googlovoj glavnoj tražilici), tražeći da budu plaćeni za svoj rad. Promet je opao za samo pet posto.
Novine također tvrde da je zakon o autorskim pravima na njihovoj strani. Američki zakoni su mnogo manje strogi od većine europskih te se korištenje određenih materijala iz članaka smatra „dozvoljenom upotrebom“. Međutim, u Belgiji je nekoliko dnevnih novina tužilo Google za kršenje autorskih prava i dobili su spor. Kompanija se žalila na odluku, ali je vrlo vjerovatno da će morati platiti odštetu.

Stvarni problem u svemu tome je pad tradicionalnih medija. U Francuskoj nijedne dnevne novine više nisu profitabilne, bez obzira što dobivaju 1.2 milijarde eura direktnih i indirektnih državnih subvencija, kako navodi Olivier Fleurot, šef firme za komunikacije MSL Group i bivši izvršni direktor Financial Times-a, djelimičnog vlasnika The Economista.

Teško da se Google može okriviti za recesiju, za smanjen broj čitatelja i prihoda od oglašavanja. Online oglašavanje nije nadoknadilo gubitak prihoda od printanih oglasa u novinama. Zarada od novinskog oglašavanja je u 2011.godini iznosila 76 milijardi dolara, što je 41 posto manje nego 2007, kako navodi Svjetska novinska asocijacija.

Čak i ako neke zemlje natjeraju Google da plati za korištenje naslova i isječaka iz članaka, teško da će to zakrpiti rupe u njihovim prihodima ili ubrzati njihovo restrukturiranje. Jan Malinowski, ekpert za medije pri Vijeću Europe kaže da je natjerati Google da plaća za članke isto kao i „pokušati zabraniti Gutenbergovu tiskaru kako bi se zaštitili pisari“.

Pravni pritisak se u svakom slučaju može prevazići promjenom modela poslovanja. Novine uglavnom izbjegavaju naplaćivati korisnicima čitanje članaka, u nadi da će se povećati broj posjetitelja njihovih web stranica. Međutim, misliti znači mijenjati.
Mnoge brazilske dnevne novine koje su se isključile s Google News će se od iduće godine plaćati, rekao je Carlos Fernando Lindenberg Neto, predsjednik Brazilske novinske asocijacije.

Novi poslovni model se sada zasniva na umjerenim naknadama za korištenje web stranica: nekoliko besplatnih članaka ima za cilj da privuče čitatelje, ali ako žele pročitati više, moraju platiti. Takav model, između ostalih koriste The Economist i New York Times. Ove godine su naknade u Americi udvostručene. Ostale kompanije se udružuju kako bi naplaćivale pristup. Slovačka firma Piano Media, omogućava korisnicima pristup na nekoliko web stranica, TV kanala i radio postaja u određenoj državi za jedinstvenu pretplatu. Firma plaća izdavačima onoliko koliko vremena korisnik provede na njihovoj stranici. Ovakve ideje bi mogle biti efikasnije nego nadati se čeku od Googla.

Al-Jazeera Journalists etc.

erolavdo — Tue, 02 Oct 2012 13:41:22 +0000

Al-Jazeera (Courtesy photo - Poslovnipuls.com)

(Webpublicapress/New York) – Accordingt to the British newspaper Gurdian, not for the first time – the Al-Jazeera‘s “editorial independence has been called into question after its director of news stepped in to ensure a speech made by Qatar‘s emir to the UN led its English channel’s coverage of the debate on Syrian intervention”.

Guardian’s author – Dan Sabbagh, (guardian.co.uk), wrote — Al-Jazeera’s journalists “had produced a package of the UN debate, topped with excerpts of President Obama’s speech, last Tuesday when a last-minute instruction came from Salah Negm, the Qatar-based news director, who ordered the video to be re-edited to lead with the comments from Sheikh Hamad bin Khalifa al-Thani”.

Webpublicapress is delivering whole article here: “Despite protests from staff that the emir’s comments – a repetition of previous calls for Arab intervention in Syria – were not the most important aspect of the UN debate, the two-minute video was re-edited and Obama’s speech was relegated to the end of the package.

There are hints at staff dissatisfaction within the film, available for viewing on al-Jazeera’s website and YouTube, which notes that the emir “represents one of the smallest countries in the Arab world … but Qatar has been one of the loudest voices condemning Syria”.

The episode left a bitter taste among staff amid complaints that this was the most heavy-handed editorial intervention at the global broadcaster, which has long described itself as operating independent of its Qatari ownership.

An al-Jazeera spokesman said the emir’s speech was “a significant development” that day and the broadcaster “consequently gave it prominence”.

Obama’s speech had been carried live, the spokesman added, and the emir’s comments were balanced with disagreement from the Egyptian president, Mohammed Morsi.

However, insiders said Morsi’s contribution had to be taken from an interview with another broadcaster, because none of the world leaders speaking at the UN had, or was, intending to take notice of the emir’s comments.

Al-Jazeera English was set up in 2006 by the Arabic broadcaster of the same name and both are owned by the Qatari state. The network, founded in 1996, gained credibility with audiences in the region for its seemingly independent coverage in the post 9/11 period. Its English channel was launched to offer an alternative, non-western-centric worldview.

However, in recent years, Qatar has taken steps to consolidate its control over the channel as the country seeks greater political influence in the Gulf.

In September 2011, Wadah Khanfar, a Palestinian widely seen as independent, suddenly left as director-general after eight years in the post and was replaced by a member of the royal family, Sheikh Ahmed bin Jassim al-Thani, a man with no background in journalism.

In his resignation letter, Khanfar said, after noting that the channel had been criticised by Donald Rumsfeld and hailed by Hillary Clinton, that “al-Jazeera is still independent and its integral coverage has not changed”.

He added: “When we launched in 1996, media independence was a contradiction in terms”, but al-Jazeera had managed “to pleasantly surprise” its critics by “exceeding all expectations”, and Guardian wrote.

(Source: The Guardian)

Lojalnost i Nostalgija

erolavdo — Wed, 18 Apr 2012 09:01:40 +0000

Iranski Jevreji u Teheranu (Courtesy photo RFE - EU Times)

Piše: Beth Ryder (BBC) — Prema službenim procjenama, oko 250.000 Jevreja iranskog porijekla živi u Izraelu, većina njih u gradu Holon, malo izvan Tel Aviva. Kako se osjećaju, pritisnuti prijetnjom da bi Izrael mogao napasti Iran zbog njegovog spornog nulernog programa, tema je kojom se bavio BBC. Uri Nisani gotovo da nema ni najmanju želju da se vrati u zemlju svog rođenja.

“Doselio sam se ovdje 1959.i nikad se nijesam vratio. Ja sam rođen u Iranu, ali ja se osjećam kao Izraelac“, kaže Uri.

Sada u svojim 60-im, Uri pomaže u vođenju jedne od tri sinagoge u Holonu, koje uglavnom posjećuju Jevreji iranskog porijekla, a razgovorima u toj zajednici dominira jedna tema: “ratni bubnjevi”

“Mi volimo narod Irana, ali ne volimo režim“, kaže Uri.

“Niko ne želi rat, ali ako se dogodi vojna akcija, ja ću je podržati“, dodaje.

Na talasima uživo

U predgrađu Holona, u jednom šoping centru, Parviz Barhourder radi u radio stanici čiji se cjelodnevni program emituje na njegovom maternjem – persijskom jeziku.

Svakog dana u sedmici iranska poezija, muzika i politika može se čuti direktno sa talasa Radio RadisIN, ali primarni cilj stanice je zagovarati mir.

“Kroz istoriju, sve dok aktuelni režim nije došao na vlast, postojali su konstantno dobri odnosi između Irana i Izraela. Cilj naše radio stanice je obnavljanje tih odnosa“, objašnjava Parviz.

Otkako je radio stanica počela sa radom prije tri godine, tim od 38 iransko-izraelskih volontera održava RadisIN prenos programa preko interneta, kabla i satelita velikom domaćem i stranom auditorijumu na persijskom jeziku. U kontakt programu radio stanice, putem sms poruka i e-mailova sa slušaocima u Iranu, jedna od najčešćih tema, prema riječima Parviza, jeste uticaj koji sankcije Zapada imaju na Iran.

“Ljudi govore o svojim strahovima zbog aktuelne situacije, o tome kako pokušavaju da naprave zalihe hrane i ostalih neophodnih stvari za preživljavanje u svojim domovima“.

Parviz je zabrinut kakav bi uticaj izraelska vojna akcija mogla imati na njegove prijatelje Jevreje koji su ostali u Iranu.

“Zabrinut sam za njih. Ako se bilo šta dogodi režim će ih uzeti kao taoce“, objašnjava Parviz Barhourder, koji procjenjuje da njegova radio stanica ima oko 6.000 slušalaca u Iranu.

Iran je dom za najveću jevrejsku zajednicu na Bliskom istoku van Izraela. Broj se smanjio od uspostavljanja Izraela 1948. i revolucije koja je uslijedila nakon zbacivanja šaha Reze Pahlavija sa vlasti 1979., ali kako se procjenjuje, oko 25.000 Jevreja još uvjek živi u Iranu.

“Moramo ubijediti aktuleni režim u Teheranu da odustanu od svog atomskog projekta i postanu normalna država“, kaže Parviz.

“Čim im pođe za rukom da naprave atomsku bombu, počeće treći svjetski rat”, strahuje.

Parviz kaže da ne želi da vidi rat u svojoj rodnoj zemlji, ali – kao i mnogi u ovoj zajednici – on će bez odlaganja podržati vojnu intervenciju kao posljednju opciju.

“Ako se bude biralo između čekića i nakovnja, šta ćemo odabrati? Prilike da se nešto promijeni sve su manje i manje izgledne svakog dana“, dodaje.

Centar zajednice

Nedaleko od radijskog studija je Beit Koresh Centar za iransku populaciju u Halonu koji je zatvoren i nedovršen. U njemu postoji persijska biblioteka, ali knjige su dostupne samo kada je zgrada otvorena, a to je veoma rijetko.

Posmatrajući taj centar izvana, Kemal Penhasi, urednik jedinog izraelskog magazina na persijskom jeziku Šahjad – sjeća se uloge koju je taj Centar imao u njegovom životu kada je stigao u Holon, kao 16-ogodišnjak, 1979. godine.

“Centar je tada izgledao tako lijepo, dolazili bismo tu svake sedmice – bio je zaista veoma važan”, kaže Kemal Penhasi.

Najvažnija jevrejska sinagoga u Iranu

Ali kako su Iranci bivali sve više integrisani u izraelsko društvo, mnoge mlade generacije izgubile su interesovanje – ni zajednica se više ne okuplja oko Centra, pojašanjava Kemal.

“Svaki Iranac u Holonu zna za Beit Koresh –da smo jedinstveni mogli bismo završiti projekat “, kaže i dodaje ”ali mi smo imućni ljudi i svako želi biti menadžer”.

Danas su iranski Izraelci integrisani u jednu ekonomski veoma uspješnu grupu. Šaul Mofaz, novoizabrani lider opzicione Kadima partije, je rođeni Iranac, na primjer.

Izgradnja Beit Koresha počela je prije 30 godina uz finasijsku pomoć iranskog šaha – u vrijeme kada su odnosi prozapadnog Irana i Izraela bili veoma bliski. U današnje vrijeme, pak, nezakonito je da bilo ko sa izraelskim pasošem posjeti Iran. Kemal čezne da vidi uklanjanje postojećeg režima u Teheranu, ali misli da je najlogičniji put da se to dogodi – promjenama koje dolaze iznutra.

“Iranski narod, naročito mladi, sposobni su da donesu političke promjene, kao što smo vidjeli nakon predsjedničkih izbora 2009. Mi i Zapad treba da budemo spremni da uskočimo sa finasijskom, logističkom, informacionom i medijskom podrškom”, kaže Kamal.

Iranski korijeni

Pored redakcije magazina, u maloj radnji na uglu glavne ulice u Holonu, Kemalova 22-godišnja bratična Roza Penhasi kaže da je veoma zabrinuta za iranske civile.

“Bojim se za studente kao što sam ja u Iranu. Ovdje u Izraelu slobodni smo da kažemo sve što želimo, ali znam da su oni u Teheranu uplašeni.“

Iako je rođena u Izraelu, Roza je naučila prvo persijski kod kuće, prije nego što je počela govoriti hebrejski, i još uvjek pokušava da održava veze sa zemljom svojih roditelja.

“Ranije sam bila u prilici da razgovaram sa osobama mojih godina u Teheranu preko interneta i socijalnih mreža, ali je sada iranska vlada to blokirala i uspostavljanje kontakata postalo je izuzetno teško“, kaže.

Njen interes za Iran je neobičan među njenim vršnjacima.

“Kada sam kući sa roditeljima, djedovima i bakama, osjećam se kao 100 % Iranka, ali kada sam vani sa prijateljima, ja sam Izraelka”, navodi Roza.

“Većina pripadnika druge generacije Iranaca zaboravili su svoje korijene“, kaže Roza.

Važno je, prema njenom mišljenju, da ljudi znaju da prave razliku između iranskog naroda i režima.

”Civili u Iranu nijesu kao vlast i mi se moramo postarati da oni znaju da ih Izraelci vole i podržavaju“, navodi.

Roza se nada da će jednog dana posjetiti Teheran, da vidi porodičnu kuću u Amir Abadu o kojoj je čula tako mnogo priča, ali imajući u vidu današnju situaciju ta opcija za sada ne dolazi u obzir.

Izvor: Radio Slobodna Evropa - prevela: Biljana Jovićević

Hadžifejzović – Kusturica

erolavdo — Wed, 11 Apr 2012 04:04:57 +0000

TV polemica na Face TV (Face TV photo)

(Webpublicapress) — U rijetko vidjenom TV intervju što je zapravo odavno trademark TV novinara br. 1 u BiH, a vjerojatno i u širem regionu – Senada Hadžifejzovića sa anatemisanim sarajevskim rediteljem svjetskog glasa Emirom Kusturicom — sve je iskrilo od obostrane žestoke polemike – “lucida intervale” dvojice žestokokih intelektualaca i maestra u svom poslu.

Nisu se štedjeli u pitanjima i odgovorima, ali su se uvažavali, i svakako podigli razinu dijaloga – često svedenu na žovijalni, ali isprazni sarajevski “šatro” model. I prije su ljudi kritikovali Sarajevo, posebno rodjene Sarajlije. No, Kusturica je najistrajniji, pa i najbezobrazniji u tome. Ipak spreman je po svmu sudeći odgovarati pred “Sudom svoje raje”, jer drugi sud ne priznaje. Dobar povod, koji je Hadžifejzović u 28 minuta otvorenog razgovora maestralno iskoristio.

Ah to Sarajevo

Sjećam se kad je i Miljenko Jergović jednom iz Zagreba poručio kako je Sarajevo “grad za ljenčuge”. Sjećam se i drugih kojima je (uostalom kao često i meni) teško padala sarajevska dodvorljivost dok im trebaš. A nezainteresiranost – kad iste sitne šičarždije pomisle da su našli “novog lipicanera za jahanje”. Problem Sarajeva je doista ponekad u sitnom duhu koji povjeruje, kako je onog šutljivog, ipak uspio zajebuniti. Uostalom Sarajevo je uvjek imalo više sreće sa svojim velikanima, nego oni sa svojim gradom.

Valja reći da je Senad po prvi put, prije svih nas (koji se ovim novinarskim poslom bavimo) uspio, od – tog “crnog djavola” zvanog Emir Kusturica, dakle od Kuste, naizgled “sarajevskog jalijaša” koji se “sa dva smješna trna, kao ruža” brani – ipak izvući sve ljudsko što je u njemu.

Lucidni odgovori

I sve ga uspio ga pitati! Kao – pa šta ti je bolan, što nikad ne kritikuješ Srbiju ili Beograd na taj način na koji to radiš sa Sarajevom? I dobio odgovor, koji nekako “pije vode”. Ili: Zašto pjevaš o Karadžiću i “Dabić Raši”…? I opet dobio neočekivano priznanje, pa i kontemplaciju o kojoj treba razmisliti, kako se krivica za ratove ne može reducirati samo na nazlokobnije pojedince, jer u konceptu raspada stare Jugoslavije bio je “zacrtan” je rat kao sredstvo kojim se došlo do (nečijeg) cilja.

Sve je to Senad uspio sa Kustom. Kusturica doista razmišlja o planetarnim problemima zadržavajući namjerno to surovo balkansko agregatno stanje duha.

“Koliko si bio iskren u svojim javljanjima iz Pariza u aprilu 1992.?,“ „Gdje je puklo između tebe i Sarajeva?“, „Da li si se odrekao Sarajeva?“ „Zašto provociraš Sarajevo i Sarajlije“ samo su neka od pitanja koja je Emiru Kusturici postavio Senad Hadžifejzović u intervjuu koji je emitovan u programu FACE tv. POGLEDAJTE INTERVJU, koga preuzimamo sa Depo portala!

Odškrinuta sarajevska kapija

Jedno je sasvim sigurno: Senad je s ovim intervjuem odškrinuo sarajevsku kapiju Kusturici. Sada ovaj naturalizovani “Beogradjanin” ima sve tanji albi da svoj rodni grad namjerno zaobilazi, bez obzira što je kako sam kaže “počasni gradjanin u 45 svjetskih gradova”, pa se sarajevo valljda mora ponizno njemu pokloniti, a ne obrnuto. Kad pošteno razmisliš – tako mu i dodje!.

No, nakon intervjua sa Senadom – Emir kao da ne može to više pravdati odsustvom poziva od strane gradskih vlasti. A Sarajevo se mora vratiti civilizacijskom kodu po kojem u njemu mora biti mjesta i za (intelektualnu) koegzistenciju sa svima onima koji drugačije misle. Tolerancija se sastoji i u tome! Antologijski intervju u svakom slučaju (Erol Avdović)

Izvor: DEPO PORTAL – BLIN/a.k.