Cathryn Bolovac – otkrila korupciju u UN-u (Courtesy of K.B. – moralheroes.org)

je kao članica UN misije međunarodnih policijskih snaga  (IPTF) u BiH 1999. godine otkrila umiješanost visokih dužnosnika UN-a u skandal s lancem prostitucije i trgovine ljudima. Tada je na 50 najvažnijih adresa u sjedište UN-a uputila poruku u kojoj je naznačila: “Otvorite samo ako imate dobar stomak”, a u prilogu poslala dokaze o kriminalnim poslovima za koje je UN u BiH znao ili čak bio umiješan.

Prema njenoj istinitoj priči, 2010. snimljen je film “Zviždač” (The Whistleblower). Nakon tog filma generalni sekretar UN-a Ban Ki-mun (Ki-moon) otvorio je veliku diskusiju o seksualnoj eksploataciji žena i djece u postkonfliktnim zonama. Početkom godine Bolkovac je objavila knjigu zajedno s novinarkom Keri Lin (Cari Lynn) o istoj temi (“The Whistleblower: Sex Trafficking, Military Contractors and One Woman’s Fight For Justice”).

Izgubljena generacija

U ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Bolkovac govori o svom viđenju BiH i međunarodne zajednice u njoj, iznoseći uvjerenje da je rat u BiH mogao biti završen mnogo prije 1995., ali i da BiH ima svoju bolju budućnost.

Jeste li bili u Bosni nakon Vašeg posla u Misiji policijskih snaga?

- Jesam, išla sam prošle godine. To je moj treći boravak u Sarajevu otkad sam napustila Misiju UN-a 2001. Još dva puta sam bila u Bosni, jer sam pravila dokumentarne filmove. Prošle godine sam zbog snimanja dokumentarnog filma putovala između Zenice i Sarajeva. Premda se Bosanci prilično žale, postoji velika, bar vizuelna razlika nabolje između onoga što se moglo vidjeti 2001. i sada. Vidi se veliki napredak lokalnog biznisa, a ljudi uživaju u životu, kafei su puni, djevojke su vrlo lijepo obučene u Sarajevu…

A u ostatku Bosne? Kako biste složili svoj izvještaj o tome?

- Da, mi smo hodali i po periferiji. Kad smo s asfalta prošetali malo po brdima, bilo mi je jasno da je siromaštvo još problem. Vidjeli smo i dosta siromašnih Roma. Jasno je i da je za ljude dobi između 40 i 50 godina i starije, posebno za muškarce, vrlo teško i da su oni postali izgubljena generacija. Jedino ako ste mladi, a imate iskustva s kompjuterima, za vas ima šanse…

Bolkovac s vojnikom tadašnjeg SFOR-a u turskoj vojnoj bazi u Zenici

Je li UN naučio svoje lekcije u BiH pa da može progovoriti jedinstvenim glasom kao što je to prošlog ljeta iz Srebrenice apelirao generalni sekretar Ban Ki-mun tražeći akciju u vezi sa Sirijom?

- Pa i ja mislim da UN nije naučio svoje lekcije u Bosni. A i da jeste, te se lekcije ne bi mogle primijeniti drugdje, jer Bosna je bila unikatna. Bosna je bila jedinstvena i po tome jer je predugo trajalo, kao i zbog ličnosti i tih karaktera koji su u ratu učestvovali. To nije bio rat religija ili etničkih skupina, već je tu bilo upetljano crno tržište i mafija koja je vodila razne frakcije, onako kako se ja mogu toga sjetiti. Da, taj se rat nepotrebno predugo otegao. Upetljanost UN-a i međunarodne zajednice taj je rat učinila dužim.

Je li Vi to kažete da su dužnosnici UN-a i međunarodne zajednice mogli taj rat zaustaviti ranije, ali pošto su imali lične motive ili interese, oni su dozvolili da rat bude nastavljen?

- Ne znam da li su ga mogli zaustaviti ranije, ali mislim da je međunarodno prisustvo kreiralo profitabilno crno tržište s raznim igračima uključenim u to. A to je, pored ostalog, doprinijelo da rat bude nastavljen. Mnogi ljudi pravili su profit od tog rata puno, puno godina. Da li je međunarodna zajednica imala uloge u tome kroz način kako je dostavljala hranu i pomoć preko “air-lifta”, održavajući lanac snabdijevanja koji je u datoj situaciji produžio trajanje rata, ne mogu decidirano odgovoriti. Ali, znam i to da nije bilo međunarodne zajednice, taj rat je, očito, mogao biti završen s drugačijim ishodom!

Oružje i hrana

Kako? U korist koga? O kojoj historijskoj perspektivi govorite?

Bolkovac 1999. na svom radnom mjestu na Ilidži u Sarajevu

- Sve se i mora staviti u historijsku perspektivu. Mislim da je rat mogao biti završen mnogo prije, ali onda bi Sarajevo bilo kompletno pod srpskom kontrolom. Ali, da se to ne bi dogodilo, mnogo crnoberzijanskih aktivnosti se moralo odvijati, uključujući dobavljanje oružja, municije i hrane, što je bilo kontrolirano od crnog tržišta u i oko Sarajeva. Neki su u tome postali ratni heroji iako su bili gangsteri prije rata. Naravno da je rat mogao biti okončan ranije, možda čak preko noći, da su Sarajlije, muslimansko stanovništvo, bili naoružani kao što su to bili agresori.

Mislite da je podignut embargo na oružje i NATO bombardirao Mladićeve položaje?

- Nisam vojni ekspert niti historičar, povrh svega nisam bila za vrijeme rata u Bosni, pa nemam stručno izgrađeno mišljenje o tome, ali zna se ko je imao vojnu premoć.

Kao glavni krivac za stradanje žena u lancu nelegalne trgovine u BiH u filmu o Vama prikazan je šef tadašnje UN misije u BiH američki general Žak Pol Klajn (Jacques Paul Klein). Kako je moguće da on nije snosio više pravnih posljedica za svoje ponašanje?

- Na to pitanje treba odgovoriti Stejt department ili Ujedinjeni narodi. Znam da je on (Žak Klajn) kasnije uklonjen iz UN misije, ne zbog Bosne, već zbog onoga što se dogodilo u Liberiji. No, nakon svega, on nije bio previše pogođen time, jer je išao na razne druge poslove, predavao je na Princeton univerzitetu, a dobio je i dosta međunarodnih angažmana – držao govore vjerovatno za veoma dobro plaćene honorare. Eto to se dešava s tim diplomatima, život teče dalje, a oni se premještaju s jednog na drugo mjesto.

Misija UN-a u Bosni zaradila je veliku modricu ispod oka (“black eye”). Na bazi tog iskustva u svojim javnim nastupima sada zahtijevam odgovornost za sve one koji se ogriješe o zakon bez obzira na visoke pozicije na kojima se nalaze.

Bosanci su iskorišteni i izigrani

Da li bi Bosanci danas reagirali drugačije na strance, znajući da su oni, također, kršili zakone?

- Nadam se da bi. Znate, ljudi u Bosni su u međuvremenu shvatili da su na neki način iskorišteni i izigrani u cijeloj ovoj situaciji. Vjerujem da bi lokalne vlasti i zvaničnici danas bolje reagirali, u najmanju ruku na ono što se događalo oko trgovine ljudima. Sigurna sam da su lokalni dužnosnici u BiH tada znali vrlo dobro šta se dešava, ali uz postojanje mafije i neobavljeni posao UN misije oni su ostali po strani. To je zaista teška situacija. Naš posao je bio da imamo monitoring lokalne policije i dužnosnika, a ne da se umrežavamo s njima.

Vi kažete da se UN upleo s lokalcima u sve to?

- Da! Načisto jeste. Naravno da jesu! I to je lekcija koja će se učiti ponovljeno mnogo puta. A hoće li biti korigirana? Ne znam da li uopće može! To zavisi od osoba koje se stavljaju na visoke pozicije i njihovim moralnim i etičkim standardima.

Stvari se trebaju promijeniti ovdje u SAD-u

- Moj glavni fokus sada nije više na trgovini ljudima, već na pokušaj da se povrati više odgovornosti u UN misije, posebno od Sjedinjenih Država. Sve to kroz odgovornost prema podugovaračima (privatnim kompanijama koje angažiraju ljude za rad u misijama, op. a.) i upotrebu vladinih ugovarača koji idu na teren. Mislim na policijske, zakonodavne i sigurnosne radnike. Stvari se trebaju promijeniti ovdje u SAD-u. Trebamo se upitati kako mi regrutiramo policijske snage i druge sigurnosne radnike, jer mi u Americi moramo poslati primjer ostatku svijeta – kaže Bolkovac.

Profesor Charles Kupchan (Courtesy photo – C.Kupchan)

Razgovarao: Erol Avdović – Autor Čarls Kapčan (Charles Kupchan), bivši dužnosnik Klintonove administracije, ugledni je profesor Džordžtaun (Georgetown) univerziteta u Vašingtonu i član Savjeta za međunarodne odnose (Council for Foreign Relations), najvažnije američke udruge za promišljanje američke vanjske politike.

U ekskluzivnom razgovoru za “Avaz”, kaže kako bi međunarodna zajednica trebala organizirati “Ustavnu konvenciju” za BiH”. Naš sagovornik, inače autor kapitalne knjige “Kako neprijatelji postaju prijatelji” (“How Enimies Become Friends”), kaže da je Bosna suviše opterećena prošlošću i trenutno u najgoroj situaciji od svih bivših jugoslovenskih republika. Tvrdi i da bi budućnost BiH mogla biti po uzoru na Švicarsku, ali sve zavisi od unutrašnjih dogovora.

Kakvo bi moglo izgledati postdejtonsko uređenje BiH, a da politički, ekonomski i socijalno funkcioniše?

- Postoje mnogobrojni modeli koje bi Bosanci mogli izvući. Jedan bi bio model Švicarske gdje kantoni operiraju komotno unutar federalne strukture. Švicarska je posebno koristan primjer jer su njeni kantoni bili, historijski podijeljeni po religijskim linijama. Doista, mnogo puta rat je izbijao između katoličkih i protestanatskih kantona. Švicarska je čak i lingvistički diverzificirana. I pored toga ona funkcionira efektivno kao stabilna unitarna politička tvorevina. Federalni sistemi kao što su oni u Sjedinjenim Državama ili Njemačkoj isto tako osiguravaju dobre modele da bi se centralna vlast izbalansirala sa značajnim mjerama autonomije za zasebne jedinice koje čine federalni entitet.

Treba li organizirati “Dayton 2” da bi se stiglo do funkcionalnih rješenja i kakvu ulogu treba imati OHR?

- Dayton dva ili neka vrsta “Ustavne konvencije” je potreba. Sve strane trebaju da se kolektivno slobodno izjasne oko reformi vladajućih institucija u Bosni i modificiraju sistem koji pomaže ublažavanju komunalnih podjela. Ured Visokog predstavnika treba ostati u BiH sve dok se takav novi sistem uzdigne i bude proradio.

Napisali ste knjigu o tome kako su se Nijemci i Francuzi i drugi Evropljani pomirili iako je to izgledalo moguće. Je li samo vrijeme u pitanju kada će i Balkanci doći do te evropske katarze?

- To je na Balkanu različito od slučaja do slučaja. Rekao bih da sam oko Bosne malo više skeptičan, da bih rekao, kako je sve što nam treba, vrijeme. To je zato jer država na ustavnoj razini ostaje nefunkcionalna. I zato trebate jednu frstu političkog finala u Bosni. To bi omogućilo put za razrješenje preostalih animoziteta. Ako pogledate Hrvatsku, Sloveniju, možda čak Kosovo i Srbiju, tamo su dijelovi mozaika na mjestu i tamo sada treba kupiti još malo vremena do integracije koja će uz generacijske promjene zauzeti svoj kurs.

Znači li to da su dijelovi bosanskog mozaika još razbacani?

- Moj je osjećaj da je struktura vlade i produžena podjela države po komunalnim linijama čini teškim da se pretpostavi kako je Bosna na jednoj samoodrživoj stazi stabilnosti.

Pokojni Holbruk nazvao je Dejtonski sporazum “luđačkom košuljom”, a priznao je terminološke i ustavne greške. Je li onda “Dayton” postao glavna prepreka i opstanku BiH?

- Vrlo kredibilan argument je da je Dejtonski sporazum bio najbolje što se moglo dobiti u datim uvjetima. U to vrijeme, pored zaustavljanja rata, “Dayton” je solicitirao i konsolidovao politički sistem koji nastavlja da funkcionira po linijama razdvojenosti (komunalnim linijama). Mislim da pitanje nije toliko je li “Dayton” bio prevara od početka, a ljudi o tome mogu govoriti još mnogo dolazećih godina, ali mislim da je važno pitanje: Šta trebamo uraditi sada? Koje vrste političkih popravki treba uraditi da bi se osiguralo bolje funkcionisanje državnog aparatusa?

I koje su to popravke?

- Ne znam! (smijeh). Znate, ima dovoljno prijedloga oko ustavnih promjena, ali oni treba da budu uvedeni i sa njima treba krenuti.

Ipak, stiče se dojam da i Obamina administracija čuva Dejtonski sporazum kao “sveto slovo”, važnu američku diplomatsku legaciju i da nije sklona prihvatiti promjene “Daytona”. Hoće li Džon Keri (John Kerry) biti malo fleksibilniji od gospođe Klinton (Hillary Clinton)?

- Nemam privilegiju informacija šta novi državni tajnik namjerava oko svega učiniti. Ali, mogu osjetiti kako u vladi i među ekspertima raste uvjerenje da je strukturalna reforma neophodna u Bosni. A, to znači da je politički sistem koji je ostavljen od “Daytona” zahtijeva opravku. Kada i kako će to biti napravljeni je kritično pitanje. Jasno je, međutim, da se mora iskoristiti dinamika koja sadrži auru o primamljivosti ulaska u euroatlanske integracije, što se pokazalo vrlo efektnim prema Srbiji. Pokretanje Srba u pravcu rješavanja pitanja Kosova direktni je rezultat pritiska EU.

U slučaju Srbije se dodatno aktivirala njemačka diplomatija. Ima li neke konkurencije između Vašingtona i Berlina oko balkanskih pitanja?

- Ne. Ja ne bih to nazvao konkurencijom. To vidim kao dobro došlu evropsku spremnost da preuzme vodstvo. Obamina administracija traži da smanji teret i troškove svog liderstva vani. Vašington gleda sa naklonošću na primjere kao što je Balkan, Libija, Mali, gdje EU, kolektivno ili pojedinačne evropske zemlje ostaju spremne da preuzmu vodstvo ili pruže ruku oko odgovornosti za diplomatsku i drugu uključenost.

Ako će Srbija kao što ste predvidjeli priznati Kosovo, zašto onda to ne bi uradila ii BiH? Je li to znak da je BiH jedini taoc srbijanske politike na Balkanu?

- Znate, ja mislim da će jednom Bosna priznati Kosovo. Mislim da je nepriznavanje bio rezultate manje zbog Kosova, a više zbog unutrašnjih podjela. Te unutarnje podjele u Bosni utječu i na njene vanjske odnose čak i one sa Sjedinjenim Državama i euroatlanskom zajednicom.

Da li vidite generacijsku smjenu političara na vlasti u BiH? Neki vladaju već 20 godina, (a gospodin Dodik od 1997.)?

- Pa, ja bih rekao, generacijske promjene su dio procesa normalizacije. Generacija koja je proživjela kroz rat i konflikt često ima više problema da se nosi sa pomirenjem. Kao što imate prirodno kruženje novih generacija do pozicija utjecaja i kreatora mišljenja, tako imate i one koji dolaze s novim stavom, recimo oko EU.

Kako bi onda trebala da bude poruka koju bi novi tip političara na strani bosanskih Srba, kako bi bez emocija objasnio građanima koje zastupa da će cijela BiH imati koristi od priznavanja Kosova?

- Glavna poruka je – gledajte naprijed, a ne nazad. Ja sam relativno uvjeren da će u dogledno vrijeme, prije ili kasnije cijeli balkanski poluotok biti u potpunosti integriran u euroatlanske integracije. Mislim da će i Srbija jednom postati dio NATO-a. Treba odslikati takvu sliku da bi se osigurala “mapa puta” kako da stignemo odavde do tamo i koje su koristi od ulaska u EU i NATO; šta će to značiti za sigurnost, za prosperitet i za zapošljavanje. Treba imati i u vidu da proces pregovora izmedju Beograda i Prištine ustvari ide bolje nego što su mnogi očekivali.

Kako napraviti prijatelje od neprijatelja na Balkanu i je li Bosna doista najteži problem u regiji, znajući da je bosanska paradigma, ipak, prijateljstvo?

- Na neki način na Balkanu ljudi nemaju puno izbora. Tako reći, Bošnjaci – bosanski muslimani, Srbi i Hrvati nemaju luksuz da odluče hoće li biti prijatelji ili ne, a to je zato jer oni moraju biti prijatelji. To je zato što žive zajedno. U tom smislu postoji hladna realnost o geografiji i demografiji. I ta hladna realnost pruža podsticaj da se gleda naprijed, a ne nazad. Da, Bosna je jedno od najtežih pitanja preostalih na Balkanu.

Znači li to da bi se u Bosni opet mogao dogoditi rat? Vidite li uopće takav scenario, ako bi neko recimo pokušao da se izdvoji iz BiH?

- Pa, Bosna ostaje jedno od najtežih pitanja na balkanskom poluotoku zbog toga, jer, evo dok mi diskutujemo, osnovi jedne vrste stabilne, funkcionalne vladine strukture još nisu jasni. Što se rata tiče, rekao bih da je to udaljena mogućnost. I nadam se da će biti još udaljenija.

 Ali, nije sasvim nemoguća?

- Nije van “realma” (realpolitike – op.a.) mogućeg. I zbog toga mislim da je važno adresirati političke reforme u BiH.

Radi li adminstracija u Vašingtonu dovoljno na tom pitanju?

- U prve četiri godine Obamine administracije, česti odlasci dužnosnika u Sarajevo, putovanje podpredsjednika Bajdena (Joe Biden), odlasci pomoćnika državne tajnice Filipa Gordona (Philip) – sve su to čisti znaci da to pitanje nije nestalo sa radara. Očito, Balkan ne dobija pažnju koju je imao 90-tih godina, hvala Bogu! Ali, je sigurno pitanje na kojem američka administracija ostaje fokusirana.

Šta ljudi na Balkanu trebaju učiniti da bi se spasili od ponavljanja historije?

- Mislim da je važno da odustanu, naprave korak nazad od dnevne politike i pogledaju šta se dogodilo drugdje. Pogledajte na stepen do koga su prijašnji neprijatelji postali prijatelji. Postoje primjeri u cijelom svijetu, a sve što treba je snaga volje. Mislim da ti primjeri trebaju osigurati nadu i optimizam, čak i u regiji koja je upoznala više od uobičajenog konflikta.

(Izvor: Avaz.ba)

Mirza Teletovic (left) with C.J Watson (Photo by Hajat Avdovic – Webpublicapress 2012)

By Mirza Avdovic (Webpublicapress/New York) – It was a distinct pleasure to attend Brooklyn Nets practice at the Training Facilities in East Rutherford, New Jersey. Webpublicapress focused on one player in particular  – Bosnian born, Mirza Teletovic, number 33. This is a first insight viewing of Mr. Teletovic, who was marked by US media as a “Nets’ early-season growing pains”, as he is figuring things out, and “in danger of becoming a forgotten man on coach Avery Johnson’s bench”.

Starting all over again

But, unlike most rookies coming into the NBA, Mirza Teletovic has had a lot of experience playing in high caliber teams overseas in Europe. He is regarded as one of the best big men shooters while playing in Spain as well as Europe. Webpublicapress will share the exclusive interview with Mr. Teletovic, for Bosnian daily “Dnevni avaz” (www.avaz.ba). You can reed full interview in “Dnevni avaz” here (in Bosnian language).

European basketball star Teletovic said to “Avaz”, he is ready though to start from the very beginning in the NBA.

It was good to see this talented Bosnian international player in full form at training, shooting three-pointers easily, while his co-player legendary Jerry Stackhouse was telling him: “Come on, show them why you came to this country!”

Indeed, Mirza came from Europe to America to stay great.

Brooklyn Nets’ big plans

Ready to shoot – Mirza Teletovic, Brookly Nets’ number 33 at training in East Rutherford, NJ (Photo by Hajat Avdovic – Webpublicapress)

As a member of the Brooklyn Nets, Teletovic has taken on a new role, primarily enhancing his techniques to adjust to the NBA style of play.  He has been trying to adjust to his role coming off the bench, learning the system coach Avery Johnson is trying to teach the young team, and even dealing with NBA rules such as defensive  three-seconds and basket interference.

Although the transition period may be temporary, the Brooklyn Nets know what Teletovic’s talents are for the long run.  This year, the bench and rotation has quality players, limiting Teletovic’s minutes. However, as we mentioned before — in practice, Teletovic is able to reach his comfort zone and has become both an inside and outside threat.

Mr. Teletovic is a hard worker on and off the court, spending extra time practicing his post moves with veteran Jerry Stackhouse and the coaching staff.

Mentally well prepared

The Nets hope to see Teletovic more involved in the starting rotation as a sophomore in the NBA league. He has a high basketball

Mirza Teletovic (Photo by Hajat Avdovic – Webpublicapress)

IQ, as well as awareness for on the floor placement and spacing.

Teletovic is certainly a big man to watch out for as we see him mentally develop into the NBA league. The expectations are – this Bosnian international star will most definitely provide outside big-men shooting which will force many NBA teams to play their big men on the perimeter.

Ambasador Peter Galbraith (Courtesy photo – The Telegraph)

Razgovarao Erol Avdović (Interview za “Dnevni avaz” 2010) – Prvi američki ambasador u Hrvatskoj, Peter Galbraith, otkriva zašto su Amerikanci pristali na ime “Republika Srpska“, i o tome zašto se Izetbegović nije dovoljno bunio pred američkim pritiscima. U razgovoru za naš list po prvi put izražava neslaganje sa svojim mentorom, nedavno preminulim Richardom Hollbrookom, oko tumačenja postdeytonske BiH ii govori zašto Banja Luka nije “oslobodjena od fašista i masovnih ubica”…

AVAZ – Moram vas na početku upitati, da li u ovoj odlučnosti da se implementira zona zabrane letenja nad Libijom, nalazite neke bosanske refleksije: Je li to Gaddafi sad plaća i Miloševićeve račune?

GALBRAITH – Sasvim jasno, naučili smo nešto iz iskustva u Bosni. I ovo je sada najčistiji mandat UN-a da se zaštite civili od nekog vlastodršca, konkretno, u Libiji, od Gaddafija. Bosanska rezolucija (Vijeća sigurnosti br. 781 – op.a.) bila je u usporedbi sa ovom jedna vrsta torture, jer bilo je puno kočničara da se ona sprovede, posebno oko zaštite sigurnosih zona. Treba se samo prisjetiti Bihaća, koji umalo nije postao Srebrenica, koja kao i Žepa, koja na sramotu nije zaštićena. Ova UN-va rezolucija je vjerojatno i zato mnogo jasnija oko Libije, nego što je bila oko Bosne, iako, to uopće ne znaći da će u Libiji biti drugačije…

AVAZ – Šta to znači: je li ova intervencija u Libiji došla u pravo vrijeme?

GALBRAITH – Čini mi se da je došla suviše kasno. Ne znam, ali čini mi se da je rezolucija donjeta samo prije deset dana, Gaddafi bi možda bio prošlost. Ovako, ostaje nam da sačekamo i da vidimo.

AVAZ – Prije 15 i više godina Amerikanci su tražili odlučnu akciju u BiH, a Evropljani nisu bili entuzijasti. Sad se desilo obrnuto oko Libije! Zašto?

GALBRAITH – Mi u koji smo radili za Clintonovu vladi smo željeli tu akciju u BiH, ali naša vojska je bila protiv nas. Generali su bili protiv nas…

AVAZ – I William Perry, koji je kao šef Pentagona proglasio da su “muslimani izgubili rat u Bosni”?

GALBRAITH -  Ma vjerujte mi Perry nije bio najveći problem. On je bio OK! Ali, uz naše visoke oficire, i Evropljani su nam stalno prigovarali…

EVROPA JE STALNO PRIGOVARALA

AVAZ – Ko najviše medju Evropljanima?

GALBRAITH – Svi oni koji su imali poteškoća da se opredjele “na koju će stranu”. Znate, nije možda čudno što su Rusi bili historijski uz Srbe, ali (Fransoa) Mitterand, koji je prema njima pokazivao otvorenu naklonost, te vlada Johna Majora koja je mislila da su “Srbi visoko” (tend to be tall) –  do prinjeli su da sui Evropljani veoma oklijevali. Oni nisu vjerovali i nisu voljeli Clintona u početku. Oni su voljeli Busha (starijeg) kao američkog lidera, smatrajući da je njegovo medjunarodno iskustvo nedostižno. Imali smo dakle situaciju, u kojoj su za našu administraciju mislili da smo nemarni, što se podudaralo sa mišljenjem naše vojske. Danas, u slučaju Libije, imamo u najmanju ruku – puno deklarativnije evropske lidere. Naravno Libija je na njihovom kućnom pragu, kao što je bila i Bosna, Ali, …

AVAZ – Ali, Bosna nije imala nafte?

GALBRAITH – Naravno, vi imate pravo to reći. Ali, reći kako je nafta uzrok ove intervencije u Libiji, po mom je mišljenju – pogrešno. Jer, poslije ovoga, nafta neće biti jeftinija, nego skuplja. Radi se ipak o ratu opozicije sa libijskom vladom. Naša podrška libijskom narodu ne znači kako mi očekujemo da narod preuzme kontrolu nad eksploatacijom nafte u Libiji. Ne razumijem dakle taj “argument” nafte, osim činjenice da nafta doista postoji tamo.

AVAZ – A šta kažete na to, da neke evropske vlade, kao ona u Velikoj Britaniji nisu željele pomoći Bosni, jer je ona bila dominantno muslimanska?

TUDJMAN PROTIV BOSNE

GALBRAITH – Da, ja mislim da je to bio slučaj. Ja sam imao takvu konverzaciju cijelo vrijeme sa predsjednikom Tudjmanom.

AVAZ – Jeste li bili svjedokom takvih diskusija?

GALBRAITH – Samo sa predsjednikom Tudjmanom … Želim ovdje reći da to nije bilo dominantno razmišljanje u Evropi. Činjenica da je Bosna bila muslimanska bilo je važno samo za neke Evropljane. Ne mislim zapravo da je to tačno za bilo koju od zapadnoevropskih vlada u cjelosti. Jedino je Tudjman pokušavao da me ubjedi kako je Hrvatska istočna granica Zapada, da je Islam u Bosni “vrh islamskog koplja” zabodenog u Evropu. I da se bosanska vlada i bosanski muslimani mogu očuvati kao civilizirani — pomoću krsta. To je prema njegovim riječima – bio krst koga je Hrvatska trebala nositi.

AVAZ – Što ste mu Vi govorili na to?

GALBRAITH – Ja bih mu na to rekao, ustvari, uvjek je to bila veoma smješna konverzacija: Znate gospodine predsjedniće, ja sam ipak samo iz Vermonta, (provincija – op.a.) i nemam vase iskustvo historičara… Doista, uvjek sam morao glumiti lažnu skromnost pred njim, jer on nije bio veliki historičar uopće. Rekao bih mu dakle: Jedino što vam mogu reći je kako američki narod gleda na to. I kad američki ljudi vide Mladića i Karadžića ii Srbe koji bombarduju Sarajevo, mi onda za te ljude mislimo da su Barbari. Naravno, on bi se smijao, jer i on je mislio za njih da su Barbari.  A kada bi mu nastavku rekao, znate kad Amerikanci vide da Mate Boban i Slobodan Praljak bombarduju Mostar, onda mi i za njih mislimo da su Barbari, Tudjman bi postao veoma razočaran u moje izjave. Na kraju bi mu rekao: Kad vidimo ljude u redu za vodu, ili da u kolonama idu na svoj posao, i kako se na njih puca iz snajprea, gospodine predsjedniče, mi mislimo da su ti ljudi kao mi. Da su to zapadnjaci, i da su ti zapadnjaci muslimani. Te riječi Tudjman nikad nije volio. Iako je to bilo sasvim tačno, njemu to nikad nije postalo jasno.

“DEAL” OKO REPUBLIKE SRPSKE

AVAZ –Zbog čega je onda američka administracija odlučila da prizna ime “Republika Srpska”, kada se zna na kojim je temeljima takva “republika” nastala i ko joj je kumovao?

GALBRAITH – Morate razumjeti da smo napravili ovu odluku u kontekstu rata. Kada gledate unazad stvari izgledaju drugačije. Ali u datom trenutku se nadjete pred veoma teškim izborom. A taj izbor se nije ni dogodio u Daytonu, već u Ženevi u septembru 1995. Bio sam tamo kad se to desilo…

AVAZ – I koga treba za tu povijsnu grešku okriviti? Koga najviše?

GALBRAITH – Želim vas podsjetiti šta je bio “deal” (dogovor), jer svi uporno zaboravljaju šta je bio drugi dio tog “deala”. Dakle, “deal” je bio da će Republika Srpska biti priznata kao entitet, i da će će lideri RS-a prihvatiti da budu dio države BiH. A to je bilo za bagatelu (bargain).

AVAZ –  Molim?! Bagatelu?

GALBRAITH – Da! Tačno! RS je priznat kao federalni entitet, u okviru jedinstvene medjunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i njenih medjunarodnih granica! U to vrijeme, računajući da je rat još trajao, to je izgledao kao dobar “deal”. Ili racionalan “deal”. Niko nije bio sretan oko toga. Mi smo načisto razumjeli da su RS vodile masovne ubice, koji su počinili i optuženi za genocid. Nije bilo sumnje oko toga. Znali smo da je stvaranje RS-a utemeljeno na etničkom čišćenju i masovnom ubijanju. Ali, je isto tako jasno, da su oni (Srbi – op.a.) isto tako još uvjek držali teritoriju (BiH), imali vojsku, a mi smo željeli da završimo rat. I to je bila ta bagatela. A oni su pristali da ostanu u jedinstvenoj BiH, te da RS bude samo konstitutivni dio toga.

AVAZ – Kad je to ime RS u pitanju, kolikoje bio otpor prema vama od strane predsjednika Izetbegovića, ambasadora Saširbegovića, ili drugih?

GALBRAITH – Pa, njima se to nije svidjalo. Mislim (ipak – op.a.), da nije postojao jak otpor tome, koliko se ja mogu prisjetiti.

AVAZ – Postojao je ili nije postojao?

GALBRAITH – Nije postojao! Mislim, nije im se to svidjalo, protivili su se, nisu to željeli, ali i RS su imali da prihvate da su oni dio Bosne i Hercegovine. I kao što to često biva sa mirovnim sporazumima, niti jedna strana ne vjeruje u ono što govori. Mislim da Srbi dugo nisu mislili ozbiljno to što su prihvatili BiH, kao suverenu medjunarodno priznatu državu za svoju zemlju. Kao što ni vlada u Sarajevu nije vjerovala da RS treba biti entitet. Ali, obadvije strane su se složile s tim.

AVAZ – Zar niko od vas u američkoj administraciji nije mogao pretpostaviti kako će ti isti Srbi u BiH učiniti sve da sve ove godine blokiraju državu, i da urade sve na afirmaciji RS-a kao posebnog “državotvornog” entiteta? Jeli vam to bilo jasno u Daytonu?

GALžLBRAITH – Jeste! Siguran sam da smo to još onda mogli pretpostaviti. Mi nismo nikada govorili da se dogovaramo sa civiliziranim ljudima. Znali smo da radimo sa masovnim ubicama, ali i bjelosvjetskim lažovima. Ja ne mislim da su s time što su dobili ime (RS – op.a.) i “prihvatili BiH”, oni promjenili svoj karakter. Ali, naš cilj bio da zaustavimo rat koji je odnio 200.000 života.

USTAV BiH JE KATASTROFALAN

AVAZ – Znaći Daytonski ustav nije dobar…

GALBRAITH – Ma Daytonski ustav je grozan ustav kad je riječ o izgradnji države. Ako govorite o izgradnji civilnog druđtva ili moderne evropske države pomoću njega, to je grozan ustav. Cilj “Daytona” je bio (samo – op.a.) zaustaviti rat! Jer rat je ipak, gori od tog groznog dogovora. Zato su Izetbegovićeve riječi, na potpisivanju sporazuma, kako je “ovo nepravedan mir” sasvim tačne. Ali, nastavak rata je čak nepravedniji od toga!

AVAZ – Kako onda tumačite navode pokojnog ambasadora Holbrookea, koji je rekao da su se u Washingtonu odlučili za ovakvu strukturu BiH, jer da nije bilo tako, “teroristi koji su napali Ameriku, 11. Septembra 2001, umjesto u Avganstanu, spremali bi se za te napade u Bosni?!”

GALBRAITH – Holborooke je to napisao?

AVAZ – Da, u Washington Postu u svojoj kolumni!

GALBRAITH – Znate da gajim veliki respekt prema Dicku Holbrookeu, ali ja izražavam svoje duboko neslaganje oko toga, ako je on to napisao. Ja tu ne vidim nikakvu vezu sa kreiranjem RS-a u BiH. Mislim, možda možete napraviti argument , da bosanski rat nije završen 1995, on bi se vjerojatno produžio možda do ove 2011, i još bi trajao. Onda bi takav zli rat, kao i svako drugo mjesto koje je haotično – moglo biti mjesto u kojem ekstremisti mogu operirati…

AVAZ – To je već druga logika koja se može “progutati”…

GALBRAITH – Ali, to možda ne bi bilo mjesto za ekstremiste medju salafijama. Na drugoj strani, ko zna šta bi ti drugi ljudi uradili, oni su prilični ekstremisti, mislim na srpskoj strani, da je rat produžio preostalih 16 godina. Pitanje imena RS – nema ništa sa zaustavljanjem terorista. Ime RS je samo “cijena” koja je “plaćena” da u ono doba bosanski Srbi odustanu da budu dio Srbije i da postanu dio medjunarodno-priznate države BiH.

BANJA LUKA SE NIJE SMJELA PREDATI TUJMANU

AVAZ – A zašto su SAD zaustavile ofanzivu udruženih bosanskih ii hrvatskih snaga na Banja Luku u ljeto 1995?

GALBRAITH – Dobili smo instrukcije Nacionalnog Vijeća sigurnost (NSC), idite recite Hrvatima da zaustave ofanzivu prema Banja Luci. Toni Lake, koji je bio glavni Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost od prvog je dana imao taj instinkt da treba zaustaviti rat, i u tome je bio podržan od generalštaba naše vojske. Odatle je to došlo… (William) Perry je manje bio odan tome, ali generali su željeli kraj rata (Colin Powell – op.a.). Na koncu, i državni sekretar Warren Christopher, koji se nije trpio sa Holbrookeom, želio je kraj rata odmah.

AVAZ – Kako se to zbilo?

GALBRAITH — Tog dana je Holbrooke rekao generalu Wesly Clarku da ode kod hrvatskog ministra odbrane (Gojko Sušak – op.a.) i zatraži obustavu ofanzive. A onda smo se Holbrooke i ja privatno sreli sa Tudjmanom i Suškom, posebno. U jednu ruku, mislili smo, ako Banja Luka padne, to bi bio značajan poraz za fašiste, masovne ubice, imali bi smo drugačiji mir u kojem ove dvije kategorije ne bi uzele učešće. Nešto slično kao u Njemačkoj, u kojoj nije dozvoljeno nacistima da budu dio mirovnog prcesa! Ali, mučile su nas dvije stvari, koje su krenule drugim putem: Prvo je bio humanitarni razlog; imali ste Srbe iz hrvatske Krajine i Srbe iz zapadne Bosn,e koji su pobjegli u Banja Luku. Treba imati u vidu da ste već imali neke Hrvate koji su sistematski činili zločine u srpskim domovima u (hrvatskoj) Krajini. Niste im mogli vjerovati, šta bi oni činili, ukoliko bi zauzeli Banja Luku. I na koncu imali ste populaciju Banja Luke koja bi se mogla pretvoriti u izbjegličku kolonu od 200 do 300 hiljada izbjeglica. Znači, jedno haotično stanje…

AVAZ – Je li vi to kažete da je nepovjerenje u Tudjmana – uzrokovalo da zatražite prestanak vojnih operacija na Banja Luku i da se odlučite za gore opisani mir “po svaku cijenu”?

GALBRAITH – Znajući već u to doba Tudjmana, njegove opise Banja Luke kao hrvatskog grada, a i vi znate za njegovo crtanje mape BiH na salveti, na kojoj je predložio zamjenu Tuzle i Banja Luke, ja sam se plašio, da ukoliko Hrvatska zauzme Banja Luku, ona je nikada neće vratiti. Kad smo otišli da razgovaramo sa Tudjmanom i Suškom, rekli smo im — da ne zauzimaju Banja Luku, već da oni trebaju zauzeti Kozarac i Prijedor. Iako im je general Clark rekao da zaustave ofanzivu čak i tamo, no oni su shvatili da trebaju slušati Holbrookea i mene. Na kraju, oni su još malo napredovali, ali nikad nisu zauzeli Prijedor. U medjuvremenu bio je dogovor da oni to prepuste Armiji BiH, ali se Armija BiH nije uspjela organizirati oko toga. To je prava priča šta se dogidlo.

AVAZ – Pa je li vam danas žao zbog toga?

BILO BI BOLJE DA SMO PORAZILI R.S.

GALBRAITH – Danima, čak svih ovih godina, pitam sebe – jesmo li tada napravili pravu odluku?

AVAZ – I koji je odgovor na to pitanje?

GALBRAITH – Čak ni danas nemam odgovor na to pitanje. Mislim da bi “out-come” (krajnji rezultat) u Bosni bio mnogo bolji da su RS, mislim, Karadžić i Mladić bili potpuno poraženi. U drugu ruku, ako bi bilo na desetine hiljada ubijenih ljudi u tome, u toj hrvatskoj ofanzivi, bilo bi to teško opravdati. I kako se to okrenulo, znate već, Tudjman je umro za nekoliko godina, i Hrvatska je otišla u veoma različitom pravcu. Ali zamislite da je Hrvatska osvojila Banja Luku, zamislite da je Tudjman to realizirao kao dio Hrvatske, nacionalistička snaga Hrvatske bila bi jača. Veoma je teško ocjenjivati historiju po principu “šta bi bilo, da je bilo”. Ali mogu vam ovdje priznati, da mi je od svih stvari koje sam radio u životu, taj razgovor izmedju Holbrookea i mene i Tudjmana i Suška najteže pao. Jer, nema sumnje da je taj naš razgovor promjenio tok historije na vrlo značajan način.

AMERIKANCI NISU VJEROVALI TUDJAMNU

AVAZ – Uz sve što dosad znamo od te historije, vi ste u ovom intervju zapravo ispostavili dvije nove teze: da su vas zločini hrvatske vojske u Kninskoj Krajini, a onda i nepredvidiva Tudjmanova narav, te neizvjesnost oko njegovih stvarnih namjera u BiH – natjerala da spriječite pad Banja Luke?

GALBRAITH – Po mom mišljenju to su bili glavni razlozi. Apsolutno! Plus brige oko toga šta će se dogoditi srpskim civilima.

ARMIJA BiH NIJE MOGLA BEZ HRVATSKE VOJSKE

AVAZ – Je li bilo teško ubjediti Izetbegovića da zaustavi napredovanje Armije BiH, i koliko je u to vrijeme, doista bila moćna Armija BiH, i da bi ona osvojila Banja Luku?

GALBRAITH – Ja sam bio u Zagrebu, i to je bio Holbrookev posao da (u Sarajevu) o tome razgovarao sa Izetbegovićem. Redsjednik BiH se protivio obustavi vatre, i mislim da je Holbrooke izvršio veliki pritisak na njega da pristine. Ali, realnost je da Armija BiH nije bila sposobna da nastavi ofanzivu, i trebala joj je doista hrvatska pomoć.

MONTGOMERY ZANEMARUJE ŽRTVE

AVAZ – Na koncu. Šta kažete na tvrdnje ambasadora Montgomeryija, koji tvrdi da Daytonski sporazum samo potvrdjuje da Bosnu treba podjeliti, i da BiH nema nikakve, a kamo li evropsku budućnost?

GALBRAITH – Mislim da su Montgomeryjeve tvrdnej totalno neodgovorne. To je čovjek koji je radio na tim pitanjima 15 godina za američku vladu, i nikada te stavove, koje sad zastupa nije prenio svojim nadredjenima. Te stavove on nije mogao smisliti tek kad je napustio vladu. Očito da je on imao te poglede još dok je radio za američku vladu, i nije o tome govorio, a ambasador ima obavezu, da prikaže svoju otvorenu procjenu situacije. Ja se ne slažem sa njegovim stavovima. Ja mislim da on pokazuje kompletno neznanje o tim pitanjima i da je prošao kroz rat, da je video mrtve i ranjene u BiH, sigurno ne bi tako o tome pričao.

(Source: “Dnevni avaz” – Sarajevo, 2010)

Mersad Berber (1940-2012) “U crvenom” (Albemarle Gallery – London, UK)

Sabina Čabaravdić (RSE) Povodom smrti  velikog bosanskog umjetnika i slikara Mersada Berbera, ponovo objavljujemo intervju koji je za Slobodnu Evropu dao 2005. godine. Rođen u Bosanskom Petrovcu 1940. godine, slikar i grafičar, ljubljanski đak, sarajevski profesor, Mersad Berber oduvijek je vezan uz hrvatski likovni život.

Od samih početaka zaokupljen je tradicijom i povijesnim reminiscencijama kojima dominira ljudska figura i različiti simboli. Uvršten među najveće svjetske neoklasiciste, zauvijek ostaje tijesno vezan za Bosnu, iako je imao i izlete poput Hommage-a Velaskezu ili Vlahu Bukovcu. Mersad Berber dobro stoji na tržištima u Americi, Španiji, Italiji, Njemačkoj, Britaniji, izlaže u Montrealu, Vankuveru, Washingtonu, New Delhiju, Oslu, Trstu, Cairu, Veroni, Firenzi, Dubrovniku, Petrogradu. Poznat je na svjetskom nivou, njegova platna mjere se u hiljadama eura, a on danas, sa svojih 65 godina slika zbog onog unutarnjeg osjećaja i emocije koju mora preliti na platno ili papir. „Da sam mlađi“, kaže, „vjerojatno bih bio oduševljen nekim podacima iz moje novije biografije, ovako, gledam to sa izvjesne distance“.

RSE: U enciklopedijama, u kojima obično ima malo prostora za svaku ličnost, pod jedinicom Mersad Breber moglo bi stajati: rođen u Bosanskom Petrovcu 1940. godine, slikar i grafičar, ljubljanski đak, sarajevski profesor, oduvijek vezan uz hrvatski likovni život. Od samih početaka zaokupljen je tradicijom i povijesnim reminiscencijama kojima dominira ljudska figura i različiti simboli, uvršten među najveće svjetske neoklasiciste. Da li bi ste se složili sa ovim kratkim enciklopedijskim predstavljanjem Mersada Berbera?

Berber: To zvuči dosta, onako, kao komplimentiranje. Ja sam prema sebi puno oštriji. Istina je da sam studirao na Akademiji u Ljubljani i da na neki način – bar kako slikam u zadnjih deset-petnaest godina – pripadam nečemu što se zove postklasicizam. Kad se osamdesetih godina pojavio taj jedan postfigurativni likovni pravac, posebno kod tog rimskog kruga slikara, ja sam nekako spontano u Sarajevu radio nešto što bi se moglo nazvati jednom figurativnom, klasicističkom provenijencijom. Često puta je Edward Lucie Smith, pišući o mojim izlaganjima na tim postklasicističkim i postmodernim izložbama, napomenuo da je moguće da je, čak, riječ i o nekoj vrsti bunta, revolta prema nekim tendencijama koje razaraju klasično slikarstvo, slikarstvo klasicističke provenijencije. Ali, kod mene to nije toliko bio neki bunt, koliko jedno osjećanje da mi taj neki posao u figuraciji moramo završiti zbog jednog mogućeg velikog povijesnog interregnuma na prostorima Bosne i Hercegovine, pošto znamo da je slikarstvo figurativne provenijencije itekako bilo na neki način hendikepirano u nekim povijesnim okvirima, recimo za vrijeme otomanske Turske. Tako da čovjek negdje prosto hereditarno osjeća tu potrebu da u nekom razgovoru sa samim sobom, u nekoj nadoknadi samome sebi, premosti te povijesne interregnume, koje je, nažalost, ta zla politička sudbina Bosne često puta diktirala. Tako da ima dosta istine u onome što ste rekli u vašoj najavi mene.

RSE: Teško je nabrojati sve ono što ste godinama prezentirali publici. Jeste li se ikada bavili time da pobrojite šta ste sve naslikali i uradili?

Berber: Čekam jednu pravu i ozbiljnu retrospektivu. Moguće je da će biti 2007. godine, u prostorima jedne izuzetno značajne institucije u Moskvi – Tetrakovske galerije, gdje bih zapravo prvi put pokušao da ponajbolje sumiram neke stvari. Kod mene postoji jedan povijesni diskontinuitet, kao i kod hiljade drugih bosanskih slikara i drugih umjetnika. Kod mene je došlo do jednog rascjepa, čak i mog slikarstva, nakon mog odlaska iz Sarajeva, kad sam uradio najvjerojatnije jedan od svojih najkapitalnijih ciklusa „Put u Skender Vakuf“, gdje sam htio postaviti neke probleme nečega što bi moglo biti izvorno, duboko, što je endemski vezano za mene i za moje slikarstvo Bosne. Međutim, kažem, taj kontinuitet je prekinut. Ja sam nastavio raditi neke stvari s puno nostalgije. Gdje god otputujem, Bosna me ranjava. Tako da je to u meni ostalo. Zapravo, ja sam stalno u jednom dijalogu s tom temom Bosne. Ne na neki populistički način, da se to kao nekome dopada, nego, jednostavno, neke stvari koje sam osjetio kao zreo slikar pred sam početak rata u Bosni, bile su nasilno prekinute tim surovim ratom. Pa, evo, sad pokušavam te krhotine negdje da povežem i da ih prvi put predstavim. Ovo što sad izlažem, to su samo segmenti onoga ogromnog ciklusa i grafika i crteža.

RSE: Ono što ste u posljednje vrijeme radili, a što je usko vezano i za Bosnu i, nažalost, za jednu od najvećih bosanskohercegovačkih tragedija, bila je Srebrenica.

Berber: Ja sam ljetos imao izložbu koja je od hrvatske kritike popraćena jednim izvanrednim tekstom. Pisao ju je jedan od vodećih likovnih kritičara Hrvatske koji je rekao da je to „Berberov zagrebački epitaf o jednoj himničkoj i uzvišenoj temi kakva je Srebrenica“. Ja mislim da je to u jednom ciklusu mojih radova vjerojatno jedan od ponajboljih ciklusa. Iako, naravno, on nije završen. Tu temu sam radio negdje dvije godine. Zapravo, bio sam potaknut jednom fantastičnom knjigom koju mi je poslala profesorica Senada Kreso, a to je „Grobnice: Srebrenica i Vukovar“ od Erica Stovera. To je jedan od forenzičara, ljudi koji su godinama, maltene heroično, radili na dokazivanju istine o toj velikoj tragediji. Kad sam dobio tu knjigu u ruke, osjetio sam se, moram priznati, malo i posramljen da na tu temu, zapravo, nisam ništa ni pokušao. Naravno, riječ je o jednoj velikoj, antičkoj temi, himničnoj i svetoj. Radio sam spontano dvije godine i moram reći da je to sjajno primljeno na Dubrovačkim ljetnim igrama ove godine. Tema je takva da to nema onaj atraktivni prizvuk kao što su imale neke moje ranije izložbe ove godine, kao što su hommage Vlahu Bukovcu, dakle neke teme koje su „lakše“.

Međutim, ja sam prosto osjetio potrebu da napravim Srebrenicu. To je nešto kao moj intimni dnevnik i nastavlja se. Evo sad u Sarajevu sam završio knjigu „Bosna“ profesora Mahmutčehajića koja je rađena za Bosanski institut. Radim i „Sonete“ Skendera Kulenovića. Mislim da bi se, ili potkraj ove ili početkom iduće godine, to moglo pojaviti. Zapravo nastavljam tu svoju temu Bosne. To je zapravo jedna tema koja je stalno prisutna u mom slikarstvu.

RSE: Vi ste jedan od slikara za kojeg je teško nabrojati u kojim sve galerijama i u kojim sve svjetskim gradovima nije izlagao – Montrealu, Vankuveru, Washingtonu, New Delhiju, Oslu, Trstu, Cairu, Veroni, Firenzi… Dobro stojite na tržištima u Americi, Španiji, Italiji, Njemačkoj i tako dalje. Kako se, gospodine Berber, postaje uspješan slikar?

Berber: Moj sin, kada se vratio u Zagreb sa studija u Švicarskoj, potakao je jedan malo snažniji kontakt. Ti se kontakti ostvaruju, prvo, preko značajnih privatnih galerija. Presudnu ulogu imao je posjet ateljeu unuke Ivana Meštrovića, vrlo ugledne galerije figurativne provenijencije u Londonu. Ona je pokazala veliki interes za moj rad i prije desetak-petnaest godina sam počeo tu izlagati. Referenca Londona je bila presudna da bi kasnije mogao dobiti mjesto u nekim drugim galerijama u svijetu.

RSE: To se, znači, ne planira? Ne kažete sebi – slikam da bih bio uspješan slikar.

Berber: Ne. Ja sam sad u tim godinama da sam zapravo predan slikarstvu. Da sam mlađi, moguće je da bih se nekim stvarima i radovao. Međutim, sad je ostala još samo ta jedna okrenutost, jedna predanost, jedna svećenička predanost poslu koji voliš. Uvijek se spremam za odlazak na teren, prema Bosni, uvijek se spremam za taj susret sa dragim zavičajem. Da sam mlađi, mogu će je da bih nekad uskliknuo zbog toga što izlažem u nekoj od prelijepih galerija ili zbog toga što su mi ljudi dali povjerenje ili, recimo, zbog zadnje izložbe u u Žironi, što je rodno mjesto Salvadora Dalija. Tu izložbu je, recimo, otvorila jedna značajna španjolska kritičarka. Na otvorenju je rekla jednu stvar koja je vrlo zanimljiva – da je šokirana kako, zapravo, malo poznaju tradiciju Istočne Evrope, a kako mi, istočni Evropljani, na drugu stranu, duboko osjećamo tu evropsku tradiciju. Ja sam se, recimo, dugo godina bavio tim hommageima posvećenim španjolskom i moguće kultnom slikaru čovječanstva Diegu Velásquezu. Te stvari me strašno raduju. Kada sam, kao i hiljade drugih Bosanaca, bio deprimiran ovom našom velikom političkom i ljudskom tragedijom, to su bili tako neki tračci svjetla. Naravno, mnogo više bih se radovao da smo svi mi u nekom normalnom našem snu neke normalne Bosne. Ali, nažalost, to nije tako.

RSE: Ako nemate ništa protiv, vratimo se na početak četrdesetih godina. Vi ste prvo dijete iz braka Sadike i Muhameda Berbera. Rođeni ste u Bosanskom Petrovcu. Sjećam se slike iz vašeg obiteljskog albuma – familija Berber u Bosanskom Petrovcu 1941. godine: tata sa fesom, u odjelu, mama u lijepom, modernom kostimiću, do tate je neka nena s maramom na glavi, a vi, beba Berber, u odjelcetu sa kratkim hlačama. Ko je zapravo imao veći uticaj na vas? Od koga ste naslijedili taj umjetnički gen, od mame ili od tate?

Berber: Petrovac je poznat po toj jednoj velikoj tkalačkoj tradiciji. Ta tkalačka tradicija je bila poznata u Otomanskom carstvu, čije je porijeklo iz Anadolije. Petrovac je bio jedan od moćnih tkalačkih centara, zapravo jedna velika manufaktura. Djevojke su do udaje tkale na tim starim tkalačkim razbojima. Moja majka je dio te tradicije. Radila je sve, od farbanja vuna, od tog čudesnog skladanja harmonije boja do tkanja. Tako da mi je vjerojatno ona ulila tu beskrajnu ljubav i prema tom zanatu, a onda, očito, i prema koloritu. U starijim godinama svog života je spontano počela da radi tapiserije po mojim kartonima ili po nekim mojim zabilješkama. To je bio šok u ono doba, osamdesetih godina, za likovne kritičare.

Čak je Bosna napravila, na otvorenju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, u Zimskom olimpijskom muzeju, veliku izložbu tapiserija i na taj način odala počast svim tim anonimnim veziljama i toj velikoj tradiciji tkanja u Bosni. Taj gen je očito od nje. Otac je volio muziku, svirao violinu. Kasnije kad smo prešli u Banjaluku, u „Pelagiću“ je svirao nekoliko instrumenata. Moj brat Omer Berber je također poznati slikar. Njegov sin Tarik je jedan od vodećih mladih slikara. Upravo sada završava Accademia di belle arti u Firenci. Tako da se taj porodični gen nastavlja kroz Tarika Berbera. Mislim da ćete o njemu još mnogo toga čuti. Evo ja ga prvi put ovako premijerno predstavljam. To je, dakle, ta tradicija od moje majke i djeda koji je bio sjajan kaligraf. Očito je da taj neki gen za ovu vrstu vizualne umjetnosti postoji u mojoj familiji.

RSE: Familija Berber početkom Drugog svjetskog rata bježi u Banjaluku i sve ostavlja za sobom. Tamo se rađaju vaša dva brata Suad i Omer. U Banjaluci vi pohađate školu. Od početka se ističete kao izvrstan crtač. To su odmah uočili.

Berber: Jeste. Vrlo rano sam počeo surađivati sa mnogo časopisa. Rahmetli Adi Mulabegović je vidio neke moje karikature i crteže još iz mojih srednjoškolskih dana i to je uvrstio u ondašnji humoristični list „Čičak“ i u „Oslobođenje“. U to vrijeme je u Zagrebu bio jedan list za mlade umjetnike za koji sam radio. Tako da su ti prvi poticaji bili upravo u Banjaluci.

RSE: Iz gimnazije su vas izbacili zbog nekog nestašluka.

Berber: Jeste. Pripadao sam grupi koja je pokrenula časopis „Stršljen“. Tekstove danas uglednog akademika Lukića i mene su smatrali trockističkim. Bili smo privedeni u miliciju, kasnije udaljeni iz gimnazije i kažnjeni oduzimanjem 8. razreda gimnazije. To sam morao naknadno polagati. Nakon skoro sedam godina sam otišao u Ljubljanu i više se skoro nisam vraćao u Banjaluku. Skoro cijelo vrijeme studija sam proveo u Ljubljani. Tamo sam završio akademiju kod eminentnih slikara kao što je Božidar Jakac i drugi. Ta moja politička epizoda me je opredijelila za u ono vrijeme daleku Ljubljanu.

RSE: Da li biste mogli reći da je grafika zapravo vaša vokacija?

Berber: Pa jeste, ona mi je najbliža. Ja sam zapravo na Akademiju u Ljubljani i primljen kao crtač – profesori su vidjeli te moje adolescentne, mladalačke crteže. Prije par godina sam obnovio zanimanje za grafiku u jednom izvanrednom studiju u Udinama, jednom od najboljih studija za klasicističku grafiku u svijetu. Tako da sam se, vjerojatno, vratio tom nekom svom primarnom zanimanju, a to je grafika.

RSE: Jedna od prvih nagrada koju ste dobili, bila je nagrada revije „Mladina“, upravo za crteže.

Berber: Kad nas je Azra Begić, kao kustos Moderne galerije okupila u Sarajevu i kad smo imali prvu veliku izložbu sedamdesetih godina u Briselu, počelo se govoriti o fenomenu bosanske škole grafike. Tada su niz svjetskih nagrada dobili Dževad Hozo, Halil Tikveša i tako dalje. To je bila jedna šokantna izložba za belgijsku javnost. Čak je i Andrić govorio o tom fenomenu kao o nečemu što nije neka velika povijesna tradicija – to bavljenje grafikom – u Bosni.

U jednom razgovoru za „Politiku“ je rekao da se pojavila čitava jedna generacija, jedna eksplozija mladih bosanskohercegovačkih crtača. Ta generacija se opravdala visokom reputacijom i visokim teorijskim radom. Profesor Hozo je napisao neke kapitalne knjige od svjetske važnosti. Drugi su ostali vjerni grafici, kao Tikveša, kao Virgilije Nevjestić u Parizu. Emir Dragulj je, nažalost, umro mlad, a bio je, vjerojatno, jedan od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih crtača. Taj kontinuitet veličanstveno nastavlja Safet Zec i drugi mladi grafičari koji su bili naši učenici na Akademiji u Sarajevu.

RSE: Okupljate li se vi nekad?

Berber: Vrlo rijetko. Kad dođem, uglavnom se viđam sa svojim prijateljima koji ne pripadaju struci. Mnogo prijatelja je, nažalost, nestalo u ratu. Moj školski drug, poznati bosanskohercegovački skulptor Alija Kučukalić,poginuo je u prvim danima rata u Sarajevu. Niz mojih đaka su bili borci Armije BiH i isto tako su poginuli, dali živote za domovinu. Slika onog Sarajeva koje sam napustio odlaskom u Zagreb više nije ista. To više nije Sarajevo onih mojih najprominentnijih godina. To su bile moje najsretnije godine života, dolazak mojih sinova svijet, Azera i Ensara. To je bilo zaista sretno doba. Mislim da je u svakom čovjeku ta kategorija nostalgije moćno prisutna. Sjećam se, kada je veliki ruski redatelj Andrej Tarkovski emigrirao u Italiju, Radio-televizija Italije mu je htjela dati šansu da napravi film, i pitali su ga šta bi radio. On je odovorio: „Ja sam migrant, tako da bih radio film gdje se pojavljuje moja draga velika Rusija kao jedna velika metafora nostalgije“.

RSE: Danas živite u Zagrebu, u ulici koja se zove Bosanska. Slučajno ili namjerno?

Berber: Tako se to desilo. Inače je ta ulica izuzetno poznata, romantična. Jako mnogo hrvatskih slikara je, po tradiciji, nekako valjda i zbog mira te ulice, tu živjelo. Kao veliki Miljenko Stančić, pa Angelije Radovani… To je jedna izuzetno lijepa i romantična zagrebačka ulica.

RSE: Vaša supruga Ada i vi imate dva sina, Azera i Ensara. Je li ijedan umjetnik?

Berber: Nije. Jedan je završio industrijski menadžment u Švicarskoj, a drugi je završio ovdje žurnalistiku. Stariji obavlja jedan lavovski posao za mene. Vodi studio koji se bavi upravo tim vizualnim komunikacijama, dakle grafikom, grafičkim dizajnom. Premda imaju sjajne ukuse, sjajne su estete, nikada nisu studirali nešto što je slično slikarstvu i svemu tome. Ali, evo, moj nećak Tarik je nastavio tim putem. Ti novi bosanski ‘tići rastu na sve strane. Moj brat Omer, koji isto odlično crta, postao je arhitekt, ali, evo, njegov sin je nastavio tu tradiciju naše majke Dike koja ima taj tkalački senzibilitet i instinkt za boju.

RSE: Svojevremeno je u Sarajevu postojala poslovica: „Kako se mjeri uspješan Sarajlija? Mora imati golfa, mora imati CT glave i mora imati Berbera“.

Berber Sarajevo je imalo svoj jedan fantastičan komunikacijski uzlet u doba Zimskih olimpijskih igara. Mi smo kao politički sustav, ipak, bili malo zatvoreni, blindirani, nije baš bilo tih komunikacija sa svijetom. Sarajevo je, sjećam se, za Olimpijadu bilo veliko iznenađenje, i što se tiče izložbi i teatarskih predstava i svih tih kulturnih programa. Vidjelo se da mi, itekako, pratimo sve te trendove koji su tog momenta bili aktualni u svijetu. Evo, i danas, pored teškog stanja u kojem se Bosna nalazi, rade se kapitalni filmovi i sjajno slikarstvo, postoji jedna vrlo uzbudljiva izdavačka djelatnost. Baš sam neki dan završio vizualni identitet čitavog izdanja – osam tomova – od profesora Abdulaha Šarčevića, vjerojatno našeg vodećeg filozofa, dakle njegovih sabranih dijela.

U svom tom siromaštvu i sirotinji Bosne, taj sjajni duh i dalje postoji. Valjda je to i zbog toga što ta komunikacija više nije blindirana nekim ideološkim stvarima. To se vidi i po Hemonu i po Mehmedinoviću i po nekim sjajnim stvarima koje se dešavaju u pjesništvu. To su stvari koje su na visokoj europskoj, odnosno svjetskoj razini u literaturi.

Tako je i sa slikarstvom. Neki dan je ovdje u Zagrebu bila svjetska premijera filma „Go West“. Sjajno je primljen, dugotrajnim ovacijama. Ja duboko vjerujem u tu veliku darovitost naših ljudi. Sjećam se, jednom sam se našao sa Mešom pred njegov odlazak u Beograd i rekao sam mu da bi bilo dobro da napiše jedan nostalgični roman o tome kako Bosnu gleda s one strane Save, iz Beograda. Rekao mi je da je to u njemu ostalo kao velika tema. Međutim, nažalost, došla je bolest i brza smrt, tako da on taj projekt nikad nije realizirao.Francis Jones, profesor, slavista i genijalni prevodioc tih zamršenih stvari sa našeg jezika na engleski, kaže da su to rezultati koji se mogu porediti sa rezultatima bilo kojeg velikog pjesnika suvremene Evrope, od Eliota do ne znam koga. Dakle, ti neki sjajni rezultati koje smo mi postigli u umjetnosti, nastavljaju se u djelima Sidrana, u djelima Dževada Hoze, Safeta Zeca i drugih autora. Moguće je da neki još nisu dobili šansu, ali će je dobiti, njihovo djelo će izboriti taj neki izlazak na evropsku scenu. Naravno, mi smo do jučer bili veliki autsajderi. Međutim, kad se pojavi jedno suvereno djelo kao što je, recimo, „Poetika“ od Sidrana, ono nađe put do jednog svjetskog pijedestala.

RSE: Slikate, radili ste grafiku, radite grafiku, radili ste na crtanom filmu, radili ste na dramama… Ima li nešto što niste radili a htjeli ste?

Berber: Upravo negdje kad se zaratilo, mi smo se skupljali u kafiću kodFikreta Bujkića. Često puta je tu navraćao i jedan moj neprežaljeni prijatelj, koji je prerano umro, Alija Isaković. Ja sam imao veliku želju da s njim napravim „Hasanaginicu“. Napisao je jedno veliko, četverotomno, antologijsko djelo gdje je okupio sve što je o „Hasanaginici“ u pjesništvu napravljeno. Ostala mi je ta jedna želja da u našem Narodnom kazalištu napravim sa Alijom Isakovićem tu predstavu, jednu novu „Hasanaginicu“, dakle „Hasanaginicu“ koja bi bila senzibilitet nekog tog postratnog doba. Svaka generacija ima pravo na neko svoje himnično pjevanje. Htio sam da iz njegovog pera bude napisana ta jedna nova, dorađena verzija, dakle jedna „Hasanaginica“ novih emocija i nekih novih konstelacija. Međutim, iznenadna bolest i nagla smrt Alije Isakovića je to spriječila. Tako da mi je to ostala ovako jedna pusta želja.

RSE: Hvala vam puno što ste se družili jutros sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.

Berber: Velika vala vama što ste me se sjetili. Veliki pozdrav svim našim dragim Bosancima koji su razasuti po svijetu u slušaju Radio Slobodna Evropa.

(Izvor: RSE 2005)

Šarik Tara sa Forbsove liste bogatih i utjecajnih (Courtesy – forbes.com)

Razgovarao: Erol Avdović – Porijeklom Bošnjak, Šarik Tara jedan je od najvećih neimara moderne Turske, a njegova kompanija ENKA, s više od 17.000 zaposlenih, među kojima ima i Bosanaca, gradi autoputeve, mostove, luke, centrale, hotele i građevine koje se ubrajaju u remek-djela arhitekture, od Evrope do Azije,  na najvažnijim svjetskim meridijanima.   

Ovaj rođeni Skopljanac s Forbesove liste najbogatijih ljudi svijeta ponosni je potomak jednog od svojih djedova Isa-bega Ishakovića, koji je postavio temelje današnjem Sarajevu. Kaže da ga i danas najviše raduje kad se Bosna gradi, ali je zabrinut zbog politike koja joj i dalje krade skupo vrijeme progresa.

Izlaz iz krize

Ekskluzivni intervju za “Dnevni avaz” — gospodin Šarik Tara dao je u svom uredu koji gleda na Bosfor i ćupriju koja spaja Evropu i Aziju.

Gospodine Tara, uvažavajući Vaše ogromno životno i profesionalno iskustvo, veze i poznanstvo s najvažnijim političkim liderima današnjice, a znajući i da često prilikom susreta s njima razgovarate o Bosni, usuđujem se upitati postoji li formula za izlazak iz bosanskog ćorsokaka?

- Sasvim je moguć scenarij za vaš izlazak iz krize. Jedne večeri u Sarajevu ili Mostaru, u Dubrovniku ili ovdje u Istanbulu trebaju se za isti sto okupiti i sjesti svi glavni bosanski politički lideri i složiti se oko toga kako u Bosni u biti trebaju dvije velike konsolidirane partije uz one ostale manje, koje bi se, ustvari, pridružile onima koji odlučuju u ime većine. Ili, bolje rečeno, trebate dogovoriti bar konsolidaciju važnijih političkih partija. Znači da se glavne partije udruže. Negdje sam pročitao da je Bosna svjetski šampion u broju partija. Bosna ima oko 200, a jedna Amerika, uz dvije najveće, ukupno oko 20 stranaka. To je, u najmanju ruku, preskupo, a o političkoj i, dalje, ekonomskoj efikasnosti da i ne govorimo.

Ako sam dobro razumio, Vi mislite da bi u BiH sve trebalo reducirati na dvije velike partije? Mislite li da je to moguće ili primjereno? Uostalom, Dodik se ne bi složio.

- Pustite sad Dodika nakratko. Govorim Vam kao praktičan i poslovan čovjek, a ne političar. Dakle, jedna “partija” ili konsolidirani politički blok partija u BiH treba da bude konzervativna opcija, a jedna liberalna ili socijaldemokratska kao u Njemačkoj ili Engleskoj. To je ono što vam sigurno treba. Tako bi se moglo riješiti mnogo toga, uključujući, recimo, i izgradnju puteva. Imam iskustva u tome kako se radi s neistomišljenicima. Svojevremeno sam, radeći na osnivanju Ozalove (Turgut Ozal, bivši predsjednik Turske) Otadžbinske (Anavatan) partije i njegovom angažmanu u vezi s privatizacijom, pomogao i u poboljšanju tursko-grčkih odnosa. Slično sam društvo kasnije napravio s Rusijom. Treba, dakle, napraviti bar atmosferu dijaloga s onima s kojima se najmanje slažete. Nema politike bez kompromisa.

Kako mislite da se tako velike ideje mogu primijeniti na još slabu Bosnu?

- I velike i male ideje imaju univerzalni princip poštivanja minimalnog konsenzusa radi sveopćeg dobra. Najjednostavniji princip, tačnije, prioritet je disciplina. Ko se ne slaže s programskim načelima slobodan je da napusti taj koncept, da ga tako nazovemo, politike “istog pravca” s različitim “igračima”, ali svi moraju da budu za Bosnu i Hercegovinu. Taj isti put vi u Bosni treba da vodite između praktične politike, ekonomske ili domaćinske računice i historijskih lekcija koje ste valjda naučili. Znači, ako neko neće, onda eto vam treća partija, pa radite šta hoćete. Ali, ne smetajte ovima koji hoće naprijed.

Koliko bi u toj političkoj konsolidaciji pomoglo da BiH postane članica NATO-a, da se bar sigurnosne tenzije relaksiraju? Je li važnije da BiH prvo uđe u NATO, jer Evropska unija (EU) je ionako na dugom štapu?

- Važno je da se uđe u sve te institucije. Ali, prvo mora prestati ova svađa u BiH. To neko mora zaustaviti! Najbolje sami Bosanci. Oni trebaju prestati da se svađaju i sa Srbima i sa Hrvatima. Znam da je lakše pozvati na to nego to u potpunosti ostvariti, ali zamislite samo koji su pozitivni efekti kad se svađa prekine. Plus, muslimani u Bosni se užasno svađaju između sebe samo zbog političkih fotelja.

Vaši su savjeti dobrodošli, ipak od Banje Luke do Beograda posebno su osjetljivi kada Turci počnu dijeliti savjete Balkancima?

- Što se tiče te osjetljivosti, to proizlazi iz jakog nacionalizma i antipatije prema Turskoj koja je izražena kroz pogrešno tumačenje historije. O tome sam, recimo, govorio Crnogorcima, a oni itekako osjećaju utjecaj 60-godišnjeg socijalističkog etatizma, jer taj sistem nije postigao nikakav uspjeh. Podsjetio sam ih i da sam ja porijeklom i iz porodice Mekić, koja je pod prisilom bila primorana napustiti Nikšić. U isto vrijeme sam, ako hoćete, i Bosanac i Makedonac, koji su, također, pod sličnim uvjetima napuštali svoja ognjišta. Turska se promijenila i ako se u 21. stoljeću ne oslobodimo ovakvih mišljenja, Balkan i svijet će još teže dosezati mir, koji nam je svima najveći amanet. Nemojte da se oko toga varakamo.

Poznavali ste mnoge američke predsjednike, a bliski ste i s nekim istinskim velikanima svjetske politike. Kad razgovarate s državnicima, šta im kažete i koliko im govorite o Bosni? 

- Poznavao sam Regana (Ronald Reagan) i starog Buša (George H. Bush), znam Klintona (Bill Clinton), a Obamu (Barack) još nisam upoznao. Pa neke državnike sam podsjećao koliko su, recimo, Bosanci muslimani stradali 1943. i 1944. od Draže Mihailovića. A na to treba možda i sad podsjetiti, kad u Beogradu hoće da ga rehabilitiraju. Bar jedno 40 pripadnika moje familije stradalo je od Dražinih četnika. Da spomenem samo Višegrad, a mogao bih redati, naravno, i druga mjesta, nabrajajući druge familije.

Marksova teorija

A šta mislite na one ratne pokliče pod kojima je stradao veliki broj Bošnjaka u Drugom svjetskom i u ovom posljednjem ratu, jer su ih Dražine, a poslije i Mladićeve jedinice nazivale Turcima?

- Ja ne mogu da se načudim da vas oni još tako nazivaju i u tom kontekstu Turcima, ne misleći, naravno, ništa pozitivno o nama. To je pretenciozno tumačenje historije s groznim predrasudama prema Turskoj i Turcima. Ponavljam, tako se ne može u 21. stoljeće. A, Turska je, opet, mnoge dementirala kada je riječ o takvom tumačenju historije.

Tolerancija, pa i kosmopolitizam, koji su posijani za vrijeme Otomana, preživjeli su sve do danas u modernoj Turskoj. Kako to nije više zaživjelo na Balkanu?

- To je tačno, a na Balkanu, nažalost, tolerancija zaista nije u potpunosti preživjela. Vidite, recimo, Ćele-kulu u Nišu (video – ovdje), koja je kao građevina iskorištena da se ispredu priče o turskoj “svireposti” i otomanskoj “netolerantnosti”. A od onoga što se desilo u ratovima u Bosni  napravila bi se ne ćele-kula, već ćele-varoš. Hoću da kažem da smo žrtve pogrešne mitomanske historije. Pa tako Kraljević Marko i Musa Kesedžija, zapravo, uopće ne postoje u našoj historiji. Znate, na Balkanu su i guslari pisali povijest. I priča o ubistvu sultana Murata u bici za Kosovo 1389 (video). nije u potpunosti tačna.

Može li se onda reći da je historija Bosne i Balkana pravilno ispisana?

- Nažalost, velika je greška što historija nije napisana potpuno istinito. Ali nisu samo na Balkanu izostavljane mnoge važne činjenice ili se namjerno ispuštala historijska analiza. Pazite ovo: za vrijeme Turaka, prije Francuske revolucije, imali smo 400 godina mira. Kada su za vrijeme Francuske revolucije počeli nacionalni pokreti, u Evropi smo imali sljedećih 200 godina ratova. Rat nije bio samo na Balkanu već i u Mezopotamiji. Znate, Otomanska imperija bila je “socijalistička” imperija. A ako bismo mjerili prema Karlu Marksu (Marx), bila je to čak “komunistička imperija”.

Šarik Tara s našim novinarom Erolom Avdovićem u istanbulskom uredu ENKE (Photo – Webpublicapress/Istanbul 2012)

Zvuči nevjerovatno?!

- E sad da Vam kažem: Marks kaže da je Atina bila prva komunistička država, a poslije su prvi sultani uzeli te principe i, držeći privredu u svojim rukama, okružili se rajom, dakle proleterima, a bez aristokratije. Nije bilo imovinskih prava niti je, u neku ruku, bilo imovine sve do 1842. godine. Imovina je bila sultanova, a koristila je raja. Dakle, nije bilo nasljednoimovinskih titulara onako kako mi to danas poznajemo, a predsjednici vlade, veliki veziri, među kojima je najčuveniji bio Mehmed-paša Sokolović, bili su dio tog koncepta. Tada nije bilo nikakve razlike između vjere. U Istanbulu je tada bilo bar 300 crkava koje su radile.

Vratimo se današnjici. Gdje Bosna najviše griješi danas na ekonomskom planu, evo, recimo, u vezi s izgradnjom autoputa?

- Vidite, svi se u Bosni sad plaše odluka MMF-a, jer iz Vašingtona im kažu: Ne smiješ  više trošiti od svog budžeta. Ja sam razgovarao sa šeficom MMF-a Kristijan Lagard (Christiane Lagarde). Ona je jasna oko svega, uključujući i činjenicu da se veliki projekti, od elektrana do puteva, ne grade bez koncesije. Dakle, Bosanci kroz tu svoju svađu trebaju odlučiti hoće li ili neće naprijed? Ne može vam tu pomoći više od vas samih ni Rusija ni Amerika. Vi ste na potezu!

Uz Vaše ime veže se epitet najvećeg neimara moderne Turske. Vi poznajete gotovo sve glavne političke lidere u BiH i, povrh svega, veliki ste prijatelj BiH, pa kako onda Bosna to nije iskoristila i ostaje na repu s najmanje kilometara autoputeva u Evropi?

- I ja se to pitam. Ali, to je sigurno i zato što propuštate međusobni dogovor na državnom nivou! Autoputeve mora praviti država! I država se radi toga na pravi način adekvatno treba zadužiti. Prema svim našim istraživanjima koje smo proveli u ENKA-i, pogrešno je i puno neizvjesnije zaduživanje na bazi davanja koncesija, znači investicija koje bi se realizirale privatnim putem.

Znači, kad je izgradnja puteva u pitanju, država mora uzeti sve u svoje ruke ili bar prednjačiti?

- Apsolutno. Sve najjače industrijske zemlje, Njemačka, Francuska, Engleska, izgradile su svoje autoputeve kroz državne investicije. I Turska svoju svima vidljivu ekspanziju izvrsne putne mreže može zahvaliti direktnim državnim ulaganjima. S druge strane, u tome su okasnile zemlje koje nisu uspjele shvatiti da se putem privatnog sektora i uz koncesije mnogo teže stiže do moderne putne mreže. Među tim zemljama su Srbija, Bosna, Crna Gora, Makedonija, ali i Češka, Slovačka i Bugarska.

Brojne prednosti

Jesu li koncesije baš toliko “loše”? I u BiH se svojevremeno uveliko razmatrala ta opcija za bh. dio koridora 5C? 

- Ne kažem da je koncesija loša. Dobra je za elektrane, a ne za autoputeve, jer je za elektrane moguće napraviti fizibiliti studiju, a za autoceste nije moguće. Vidite, kad nekom dajete koncesiju, onda se obično moraju mijenjati ili prilagođavati lokalni zakoni, pa država sebi otvara novi birokratski posao koji zna potrajati nekoliko godina. Hoću da kažem – o putevima se država mora brinuti kao o zdravstvu, obrazovanju ili sigurnosti svojih građana. Da ne nabrajam, brojne su prednosti dobrih puteva za lokalno stanovništvo, od otvaranja novih fabrika ili centara za snabdijevanje do rasta turizma. Bosanci bi se trebali ugledati na Hrvatsku, kojoj su autoputevi donijeli više od 11 miliona turista u 2011. godini U odnosu na manje od četiri miliona turista prije nekoliko godina, to je ogroman priliv deviza. A država je valjda izmišljena da se brine o općem blagostanju svojih građana, zar ne?

Kad bi se bh. lideri nekim čudom dogovorili na političkoj razini, jeste li Vi spremni i koliko bi brzo ENKA bila spremna da uđe u posao izgradnje autoputa u BiH?

- Mi bismo taj posao od ovog časa mogli započeti u roku od dva mjeseca. Svake godine mogli bismo završiti 60 kilometara. Težak je put, u Bosni ima mnogo tunela i mnogo mostova. Bili bi gotovi za nekoliko godina.

ENKA i “Bechtel” izgradili su od Kosova do albanske obale na Jadranu put koji je sveden na nekoliko sati putovanja. Kada bi ENKA izgradila bh. autoput, za koliko bi se stizalo od Sarajeva do mora?

- Da, na Kosovu smo napravili odličan autoput za primjer ostalima. U Bosni bi bilo slično. Do mora bi se stizalo za manje od 90 minuta.

Da sam u Bosni, bio bih najbolji prijatelj s Dodikom

Kako tumačite to što političari iz RS, za razliku od ostatka Bosne, ipak uspijevaju graditi više kilometara autoputeva? 

- Prvo, bilo bi puno dobro kada bi se u Bosni nadmetali baš u tome ko će izgraditi više kilometara autoputeva. Drugo, očito je da iza izgradnje tog dijela bosanskih autoputeva stoji neka državna politika, a ne koncesija. I kad ste već prije spomenuli Dodika, da sam kojim slučajem u Bosni, ja bih već idućeg dana bio najbolji prijatelj s Dodikom.

Ali kako? To se mnogim Bosancima čini nemogućim?

- Ideš i kažeš mu: “Ti moraš da budeš sa mnom prijatelj!” Ja bih mu lično rekao da sam mrzio Miloševića, ali da njega (Dodika, op. a.) volim. Rekao bih mu: “Ti nisi masovni ubica, ponašaj se kao da je cijela Bosna tvoja, a ja tvoj brat. Pa zar različita religija mora da nas dijeli? Ovo je naša, i tvoja i moja Bosna i Hercegovina, hajde da je skupa gradimo. Mora postojati neki zajednički interes koji nas spaja”.

Ja sam tako prijateljevao i povezao Tursku s Grčkom. Znate onaj ugovor koji je u Vašingtonu potpisan između Ismaila Džema (Cem) i Džordž Papandreua (George Papandreou), 2000. godine, prvi takav između ministara vanjskih poslova Grčke i Turske poslije 38 godina raznih diplomatskih neprijateljstava. To sam prvo ja sa svojim grčkim prijateljima pisao u Atini. Neko mora da ima zajednički jezik i s Dodikom.

Pa možete li Vi onda da kažete Dodiku da BiH prihvati kao svoju državu? On je za sada glasnogovornik najgorih antibosanskih opcija?

- Sve dok bude bilo 20 ili 200 partija, ne mogu. Ali, kad bi bile ozbiljne dvije političke opcije, od kojih je jedna istinska socijaldemokratska, mogao bih. Kažem Vam – beskorisno je samo u Dodika upirati prstom.

Želio bih upoznati Fahrudina Radončića, a i Zlatan i Haris su dobri ljudi

Jeste li čuli za Savez za bolju budućnost BiH (SBB BiH) i Fahrudina Radončića?

- Da, čuo sam. Kažu mi da je dobar čovjek. Ja sam ovog ljeta bio na svojoj jahti i bio sam na Jadranu od kraja jula do kraja avgusta. Pozvao sam Mesića (Stjepana), Vujanovića (Filipa), Klausa Švaba (Schwab). Lijepo bi bilo upoznati i Radončića. Poznajem već dobro Zlatana (Zlatko Lagumdžija). Ali, meni je muka, naprimjer, zašto Zlatan i Haris (Silajdžić) mrze jedan drugog. Obojica su dobri ljudi.

Balkanci su najuspješniji van Balkana

Kako objašnjavate uspjeh, pa i drugačije, bolje ponašanje Balkanaca van svoje domovine, od Turske pa do Amerike?

- Da, ovdje u Turskoj Bosanci su među najuspješnijim Turcima. Jednostavno, mnogo su uspješni. A zašto je neko uopće uspješan? Zašto su Jevreji uspješni? Pa zato jer, kad si u manjini, nemaš izbora i moraš više raditi. Moraš se više dokazivati. A kad više radiš, onda više imaš. O tome sam govorio kad sam dobio jednu nagradu u Vašingtonu. I ja sam uspješan, jer sam izbjeglica.

Iskustvo – znanje – porodica

Čuo sam ovdje da imate posebno tumačenje iskustva, prema Vašem mišljenju, iskustvo više “ne važi”?

- Pa na tom predavanju u Vašingtonu sam rekao da ne vjerujem više u iskustvo. Iskustvo je zapravo opasnost. Posebno ne danas, jer sve što se promijenilo u posljednjih deset godina je više nego u posljednih 2.000 godina. Vidite, kad Nijemci kažu “Ich habe Erfahrung” (Imam iskustvo, prev. a.), to je moglo važiti prije 30 godina, dakle prije interneta. Ali, ko može reći da ima iskustvo otprije 10 godina? A to danas najviše važi. Zbog toga generalni direktor ENKA-e ima 29 godina. To je moj unuk i on svakodnevno rukovodi poslom od 5,5 milijardi dolara.

Koliko ste Vi imali godina kada ste Vašem sinu prepustili da vodi kompaniju?

- Imao sam 56, a on 28 godina. Prepustio sam mu kompaniju, jer je već bio bolji od mene.

Je li to u Vama govori otac ili uspješan i pragmatičan biznismen?

- Iskreno, i jedno i drugo. Ali, moj sin je to zaslužio. Završio je, prije svega, bolje škole od mene i više je toga naučio. Ja sam diplomirao i postao građevinski inžinjer, a on je prvo završio kao najbolji u generaciji srednju školu u Istanbulu, a onda i univerzitet u Švicarskoj ETA i zaradio najbolji MBA na čuvenom “Stamfordu” u Americi. Dakle, spreman je potpuno. Prije preuzimanja ENKA-e već je radio tri-četiri godine, oženio se, imao sina. A taj sin je kasnije postao inžinjer i isto tako stekao diplomu u Americi. I on je svoje mjesto u ENKA-i zaslužio. Moja supruga i ja s unučadima i praunučadima danas brojimo 22 člana i veoma sam ponosan i sretan zbog njih.

Izvor: www.avaz.ba

Robert Kaplan (Courtesy photo - channels.com)

(RSE – Prague) – From Iran’s glorious past as the ancient world’s first superpower to Russia’s present and continuing obsession with protecting its territory, acclaimed American journalist and author Robert D. Kaplan’s latest book, “The Revenge of Geography: What the Map Tells Us About Coming Conflicts and the Battle Against Fate” traces the history of the world’s hot spots through their geographic advantages and disadvantages. (Click here for Bosnian language – RSE).

Kaplan looks at how countries’ positions on a map have influenced their fate and explains how the lessons of the past can help prevent conflicts in the future. RFE/RL Washington correspondent Heather Maher interviewed Kaplan of Radio Free Europe on the eve of the book’s September 11 publication.

RFE/RL: You write that “geography is the backdrop to human history itself. . . . A state’s position on the map is the first thing that defines it, more than its governing philosophy even.” Why is geography so important in defining a state?

Robert Kaplan: Because it defines a state’s position on a map. It defines its constraints and its opportunities. For instance, Great Britain is an island, it’s a big island. So it didn’t have to fear land attacks on its borders. Therefore over hundreds of years, it could develop safely, internally, and that’s one of the reasons why democracy developed.

American journalist and author Robert Kaplan

​​
Look at the map of the United States – look how indented and shattered the east coast of the United States is.

The northeast is filled with many, many good natural harbors. That’s one of the reasons why the 13 colonies could take shape. You look at the whole coast of Africa – it’s so vast, but [has] relatively few natural harbors, which hindered development.

Look at Russia. Russia comprises half the lines of longitude of the world. Yet it has very few natural borders. It’s open to invasion from several points. This accounts for Russia’s insecurity and suspicious national character.

RFE/RL: But then you also call maps “a rebuke to the very notions of the equality and unity of humankind, since they remind us of all the different environments of the earth that make men profoundly unequal and disunited in so many ways, leading to conflict, on which realism almost exclusively dwells.” How can a map have so much power?

Kaplan: A map comprises a whole spate of generalizations. Maps can lie. The map of sub-Saharan Africa shows borders where maybe they should not be. Maps show the temperate zones slighter smaller in comparison to the northern latitudes, so that Greenland and Canada and even Europe look much bigger on a map than they actually are. Maps show us how every nation is in a different circumstance. It doesn’t have the same opportunities as every other nation.

Take the Benelux states of northwestern Europe. They have a shattered, protected coastline open to the trade routes of the Atlantic. They’re filled with very rich, loess soil. They have protected forest openings. All these things encouraged development in an age of technologies like movable type, and when you compare it, say, to a landlocked country in Central Africa, you can see why development was quicker in Europe than in this part of Africa. In other words, states are not all born with the same opportunities.

RFE/RL: And that’s one of the harsh realities you say that the end of the Cold War led some people to ignore?

Kaplan: The Cold War blinded Western thinkers to the realities of the map. It artificially divided Berlin. It artificially put Greece in with Western Europe, when in fact Greece was a poor Balkan and Mediterranean country with severe development problems stemming from Turkish and Byzantine despotism.

RFE/RL: You talk about the great historical lesson of “Munich” – what is that?
Kaplan: 

The Munich analogy goes back to the 1938 conference in Munich between [British Prime Minister] Neville Chamberlain and Adolf Hitler, where Chamberlain caved into Hitler’s demands. And that, of course, led to the overrunning of the Sudetenland, to World War II, etc. So the lesson of Munich is: “Stand up to dictators now, because if you don’t stand up to them today, they’ll take more territory and cause more havoc tomorrow.”

Robert Kaplan (Courtesy photo - channels.com)

In other words, intervene in Bosnia before it’s too late, overthrow Saddam Hussein before it’s too late, intervene in Syria before it’s too late.

The problem, as you’re probably aware, is the Munich analogy is one-dimensional.

It tries to fit every major decision into the decision that Chamberlain faced in Munich, and that cannot be correct.

That can only be part of the story.

RFE/RL: You write about how Russia’s lack of natural borders has fostered a national obsession with the need to control territory as a hedge against incursion. You quote historian G. Patrick March as saying Russia’s territorial vulnerability has given rise to a “greater tolerance for tyranny.” Does this help explain some of the hard-line policies of President Vladimir Putin?

Kaplan: The Western media loves to hate Putin because he doesn’t configure to their garden- variety liberal ruler who gets applauded at fancy conferences. But in Putin what they should really see is not a totalitarian – just a normal, run-of-the-mill Russian semi-dictator, whose cynical neo-imperialism are the wages of a deep, deep geographical insecurity.

Putin looks out in Europe and sees what the tsars and commissars saw before him: an invasion route against Russia, a history of invasion against Russia by the Swedes, the Poles, the French, the Germans, the Lithuanians, etc., and therefore, just like the communist rulers before him, he wants buffer states.

​​
He wants overwhelming influence in the Baltic States. He wants buffer states in Eastern Europe; he doesn’t accept the collapse of the Warsaw Pact. He knows he cannot reconstitute the Warsaw Pact, he knows he cannot take over the Baltic States, which are members of NATO. But he will try. He will keep applying pressure in various ways through gas pipelines, crime groups, cyberattacks, etc.

The same applies to his need for buffer states in Belarus and Ukraine. The same reason why he invaded Georgia in 2008 or that he wants influence in Central Asia — although he lacks the military bandwidth to reconstitute the Russian empire there. Putin thinks like a traditional Russian ruler, because Russia is open at most sides to invasion. It is a great land power with no natural borders, and land powers are particularly insecure. They lack the security of sea powers, who are protected by oceans.

RFE/RL: You conclude something similar about Mesopotamia – that its modern tendency toward tyranny could be “geographically determined.” You note that every Iraqi dictator going back to the 1950s “had to be more repressive than the previous one in order to hold together a state with no natural borders composed of Kurds and Sunni and Shi’ite Arabs, seething with a well-articulated degree of ethnic and sectarian consciousness.”

Kaplan: Mesopotamia stands athwart historical invasion routes, whereas Egypt was protected in the north from the Mediterranean by a vast delta, and by deserts on either side of the Nile, so it could develop a cohesive civilization more or less free from outside invasion.

Mesopotamia was on everyone’s invasion route. Because the course of human history flows across the greater Middle East and Mesopotamia is right angled to that – it’s not along that. So this history of invasion, of suppression, has given Mesopotamia — which is the basis for modern day Iraq — a very suspicious national attitude.

It’s given it a tendency to have dictators, harsh dictators, for the need of repression, because Mesopotamia encompasses several ethnic groups that have been in conflict with each other: Kurds in the Kurdish mountains to the north, Sunnis in central Mesopotamia, Shi’ites in South Mesopotamia.

These three warring groups, [and] the fact that it’s right angled to invasion routes, is one of the reasons why we’ve had a string of dictators in Mesopotamia, starting in 1958 [and] leading up to Saddam Hussein in the late 1960s, who have been particularly harsh.

RFE/RL: Explain what you mean when you say that Afghanistan and Pakistan’s geography binds them together?

Kaplan: Afghanistan and Pakistan share the same fate. That’s because there’s no real natural border between Afghanistan and Pakistan. Yes, Afghanistan more or less sits on high desert tableland, Pakistan is home to the steamy lowland Indus River valley. But the descent from the high tableland to the Indus River is so gradual that there is no really hard and fast border.

So borders [are] artificial and because of their artificiality, it’s very hard to police them. And in addition, you have the Pashtuns, a great Indo-Islamic people who live in large numbers on both sides of the border, not just on one side of the border — making the border more artificial still. So the goal to kind of separate Afghanistan from Pakistan and create two well-functioning states has been and will be very hard to achieve.

RFE/RL: How hard? How does the course of events in their shared past inform what you see happening in their shared future, especially after the international forces withdraw from Afghanistan?

Kaplan: If you look at the map of Afghanistan and the Indian subcontinent, what you see is that there is a real border not on the Afghan-Pakistan frontier but in the middle of Afghanistan itself.

And that border is the Hindu Kush Mountains. To the north of the Hindu Kush are the Tajiks and Uzbeks. To the south are the Pashtuns.

In the north, in northern Afghanistan, among Tajiks and Uzbeks and Turkmen, you have more or less peace.  nYou have increasing trade and human contacts with Tajikistan and Uzbekistan to the north.

In other words, a kind of greater Tajikistan, greater Uzbekistan may gradually form in the future, even as the southern and eastern parts of Afghanistan intermingle increasingly with the Pashtuns on the other side of the border inside Pakistan.

So the Afghan and Pakistani states may fade in terms of their identity and we may see like overlapping regions take hold. As the United States leaves, there will have to be some sort of dialogue, or conflict, between India and Pakistan, because India requires a non-hostile Afghanistan. So this area will be in turbulence for many years to come.

RFE/RL: What about America’s geographic position – you say it has benefited immensely from its two oceans.

Kaplan: Americans like to think they’re a great people because of who they are, because they’re a great democracy. But I would argue that Americans are a great people also because of where they happen to live: in the last, large, resource-rich part of the temperate zone. Not only that, but it’s a large swath of the temperate zone, with great inland waterways that,  rather than the rivers in Russia — which divide Russia because they flow north to south, [or] north, rather than east to west.

The waterways in the United States unite the continent from east to west. To the north, the U.S. is protected by the Canadian Arctic. There’s of course, the Atlantic and Pacific Oceans, which make the U.S. a virtual island, give it protection, but also clear pathways to trade with Europe and East Asia.

The only problem the U.S. has with its geography is the threat of Mexican demography to the south. The border with Mexico is fairly artificial. You’re dealing with a border between a First World country and a Third World country. You have Latinos on both sides of the border – many of the cities on the U.S. side of the border have large Hispanic populations — so it’s the future of Mexico, which on the one hand is one of the largest economies in the world, [and] on the other hand, is undermined by drug violence and drug cartels — it’s the future of Mexico that will help determine the future of the United States. The future of the United States may have a north-south orientation rather than the east-west, sea-to-shining-sea of patriotic myth orientation.

RFE/RL: You call Iran “the ancient world’s first super power” because of its locational advantage and its identity. What does that mean?

Kaplan: The Iranian state configures perfectly with the Iranian plateau. This sounds obvious, but actually, it’s not. It’s an unusual circumstance. Saudi Arabia does not configure with the Arabian Peninsula — there are many other states on the Arabian Peninsula, too. Syria is artificial, Libya is artificial. There is nothing artificial about Iran. It’s the state on the Iranian plateau. And that plateau has to its north the Caspian Basin with all the oil and natural gas, and to the south, the Persian Gulf, with all the oil. So that the Iranian state, with the plateau, straddles the two great oil producing regions of the greater Middle East. To Iran’s north and east, all the roads are open to Central Asia — no other Middle East state can say that. And to the west, all roads are open to Mesopotamia, to Iraq. So it’s a formidable geographical position.

And from that formidable and natural geographical position, Iran has developed, over the millennia, a great culture and great civilizations and empires. From the Medes, to the Parthians, to the Achaemenids, to the Sassanids, culminating presently with the Ayatollahs.

The problem with the Ayatollahs [is that] — whereas previous Iranian civilizations have been culturally rich, eclectic, open minded, voluptuous even – this is a very lowering, oppressive, violence-prone reincarnation of former Iranian empires of old. It rules by suicide bombers and terrorists from the Mediterranean to western Afghanistan, and as I write in my book, it’s this lowering quality of the present Iranian regime which both announces its limitations and will signal its eventual downfall.

RFE/RL: What do you want readers of your book to come away with – what should they think about the geographic location of nations and fate, what has already happened because of that, and what might happen next?

Kaplan: The reader should come away [from] reading this book with the idea that geography is extremely important. Geography imposes constraints. It imposes limits to our behavior.

But as formidable as these limits are, there is still more than enough room for self-willed individuals, for human agency, to improve the world, to settle crises. In other words, it’s only by recognizing the limits, and what is arrayed against you, that you can then take action to overcome it.

This book shows you everything we need to overcome, but leaves the reader with hope — that the lessons of geography should ultimately lead leaders to try to achieve a balance of power, and it’s from a proper balance of power that freedom and civil society can be extended.

(Source: Radio Free Europe)

Dr. Hazim ef. Fazlić (Photo by Webpublicapress 2012 New York)

Razgovarao: Erol Avdović – Doktor znanosti Hazim Fazlić rođen je 1975. godine u Tuzli. Na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu desetkom je odbranio diplomski o tefsirskim izvorima Huseina ef. Đoze. Na čuvenom El-Azharu u Kairu usavršavao je arapski jezik i specijalizirao islamsko misionarstvo i islamsku ekonomiju. 

Magistrirao je na Univerzitetu u Birmingemu, a 2009. na istom britanskom sveučilištu odbranio je doktorsku disertaciju pod nazivom “Religijske promjene na prostorima bivše Jugoslavije od 1989. do 2009″. Bio je imam u bh. džematu u Engleskoj. Ima poseban angažman i na Univerzitetu Kembridž na predmetu Islamske studije. Trenutno je direktor Centra za međureligijski dijalog u Birmingemu.

Životni problemi

U razgovoru za “Avaz”, koji smo vodili u Njujorku, dr. Fazlić ustvrdio je kako je Islamska zajednica (IZ) najuspješnija institucija Bošnjaka u BiH i dijaspori. Između ostalog, govori o “duploj lojalnosti” Bošnjaka, strahu Evrope od islama i neminovnosti međukonfesijskog dijaloga.

Dr. Fazliću, jesu li stvari krenule nabolje ili idu nagore kada je riječ o muslimanima Zapada? Jenjava li islamofobija?

- Islamofobija je, nažalost, još prisutna. Jedan istraživački tim s Fakulteta novinarstva u Kardifu analizirao je 974 novinarska izvještaja o islamu i muslimanima u Velikoj Britaniji i našao da su skoro dvije trećine tog pisanja vezane uz terorizam ili skoro 36 procenata. Bilo je skoro 22 posto priča o Šerijatu i svugdje su se potcrtavale kulturalne razlike između britanskih muslimana i ostalih, a dodatno se naglašavao muslimanski ekstremizam po pitanju ličnosti kao što je Ebu Hamza. Svi ovi izvještaji prikazali su muslimane kao izvor problema. Minimalnih pet procenata izvještaja bilo je o stvarnim životnim problemima s kojim se suočavaju i britanski muslimani.

Gdje je ta islamofobija izraženija, u Evropi ili u Americi? I ko se čega više plaši, Evropa islamizacije ili islam evropeizacije?

- Islamofobija postoji na obje obale Atlantika i ona prije svega i još proizlazi iz neznanja i nepoznavanja islamske vjere kod običnih ljudi. Ali i iz rasne i vjerske mržnje ekstremnih pojedinaca ili grupa. Najviše me plaši da trenutna teška finansijska situacija na evropskom kontinentu ne iznjedri jedno okruženje koje će biti plodno tlo za nastanak više radikalnih struja, kojima će prva meta biti stranci, pripadnici manjinskih zajednica i muslimani. Pa vidite samo ko su bili uzori masovnom ubici Brejviku! Mladić i Karadžić! Ili čija slika stoji na zidu jedne legalizirane političke stranke “Zlatne zore” u Grčkoj? Arkanova!

Bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan kaže: “Kad vidim kako tretiraju pušače u Evropi, mi, muslimani, još i dobro prolazimo.” O diskriminaciji je pisao i turski nobelovac Orhan Pamuk. Šta Vi kažete na to?

- Što se tiče pušača, ja sam na strani Evrope. Istina je da muslimani i Zapad imaju dugu tradiciju nerazumijevanja i sučeljavanja, kao što imaju i primjere izuzetne civilizacijske saradnje. Dovoljna je kratka šetnja kroz historiju uz prisjećanje kako je početkom osmog stoljeća Tarik ibn Zijad, osvajajući Pirinejski poluotok, zatresao kapije Pariza. Križari su od 11. do 13. stoljeća harali Srednjim istokom, a Rim je 1683. branio zidine Beča od osmanske najezde.

Cijelo 19. i 20. stoljeće karakterizirali su pohodi kolonijalista na većinu islamskih zemalja. Na kraju, ratovi za prirodne resurse na Srednjem istoku, o kojima je Vilijam Engdahl pisao u svojoj knjizi “Stoljeće rata”, i, na samom koncu, teroristički napadi u Americi i Evropi u minuloj deceniji nisu mali razlozi za podozrenje jednih prema drugima.

Što se tiče religija u ovom kontekstu, ja sam ohrabren historijskim inicijativama Drugog vatikanskog koncila i opće opredijeljenosti crkava na Zapadu za konstruktivnim dijalogom sa muslimanima. I nedavna inicijativa “Zajedničke riječi” 138 muslimanskih vjerodostojnika, učenjaka i intelektualaca širom svijeta veoma je dobro primljena na Zapadu. Za nadati je da će dijalog islama i kršćanstva doprinijeti da 21. stoljeće bude stoljeće mira, a ne rata.

Vlastita tradicija

Ovdje, u Njujorku, govorili ste na jednoj tribini o dva problema s kojima se muslimani na Zapadu suočavaju – s lojalnošću prema novoj domovini, a onda i s kolizijom zbog vlastite tradicije. Može li se to dvoje uopće pomiriti?

- Izazovi s kojima se ne samo Bošnjaci nego i ostali muslimani susreću na Zapadu su mnogostruki i kreću se od individualnog preko porodičnog do nivoa zajednice ili džemata. Muslimani su u jednom rascjepu između asimilacije u kojoj se mogu potpuno utopiti u društvo u kojem se nalaze i, na drugoj strani, začahurenosti u vlastite zajednice, džemate i klubove bez značajnijeg integriranja u društvo u kojem žive. U Americi ili Evropi svi kao da žele “klonirati” vlastito selo iz bivše domovine?! Muhammed, a. s., žudio je za Mekom sve do svoje smrti, ali je, ipak, svojim djelovanjem u Medini potpuno promijenio okolinu. Naravno, vrijeme poslaničkih misija je zapečaćeno, ali pouka koju crpimo iz njegovog života je trajna.

Postoji li, uopće, neki model ili propisana formul za integraciju u zapadno društvo kako bi se efikasno i što manje bolno došljaci uklopili u novu kulturu?

- Pa nema, ali postoje, da tako kažem, signali na putu. Valja naprosto reći kako se integracija koja podrazumijeva učenje i aktivno poznavanje jezika države u kojoj se živi, edukacija i usavršavanje za potrebe rada i intelektualno uzdizanje te, na kraju, rad i privređivanje za svoju porodicu, ni u jednom segmentu ne kose sa principima islama. A to je minimum koji se očekuje u našim usvojenim domovinama.

Šta to znači u kontekstu građana iz BiH koji su, nakon ovog rata, “zaradili” mnoge nove domovine?

- Pazite, nije sve što dolazi iz Bosne dobro, a sve što je u Americi ili u Evropi “loše”. Mora se, dakle, napraviti pozitivna selekcija usvajanja dobrog, a odbacivanja lošeg na obje strane. Svoju djecu trebamo učiti da vole Bosnu i da onoliko koliko je u njihovoj mogućnosti pomognu našem narodu. Ali, budimo realni, njihova domovina je i Amerika i Evropa i oni trebaju da svoju budućnost uspješno grade tamo gdje žive.

Islamska zajednica najjača institucija Bošnjaka

Mislite li da se izbjeglice iz BiH, a prema podacima Ujedinjenih naroda, njih je više od 1,2 miliona u svijetu, ipak nikada neće vratiti kućama? Kako IZ gleda na to?

- Nakon 20 godina života na Zapadu, naše porodice su se koliko-toliko snašle, ljudi su našli poslove, kupili kuće, djeca završavaju škole i grade svoju budućnost u zemljama u kojima žive. Dužnost je Islamske zajednice, a ona je još najbolje organizirana institucija Bošnjaka u BiH i u dijaspori, da čuva i organizira vjerski život među Bošnjacima ma gdje se oni nalazili. Dužnost je naših političkih partija i vlade da stvore povoljne uvjete za život ljudi koji žive u Bosni, kao i uvjete za održiv povratak. Ipak, IZ konstantno i neumorno pomaže povratničke džemate kroz praktične projekte sakupljanja novca, hrane i drugih potrepština i najglasnije se bori za prava naših povratnika. Nisam baš siguran da joj druge institucije mogu uvijek i adekvatno parirati.

Islam i modernizam

Ima li i u kom obliku mjesta za modernizam u islamu, posebno u kontekstu potrebe za oslobađanjem od radikalizama razne vrste? Zar se u Kur’anu ne poziva da se ni u čemu ne pretjeruje?

- Pa to je jedno od najznačajnijih pitanja danas – kako interpretirati islam tako da se prilagodimo vremenu i mjestu u kojem živimo, a da ne ugrozimo temeljne postulate vjere. Da citiram šejha Abduhua, koji je rekao da nas Dragi Bog neće pitati kako su razumijevali i primjenjivali Kur’an naši prethodnici nego kako smo ga razumijevali i primjenjivali mi. Stoga je neophodno ponovo iščitavati Kur’an i sunnet i osloboditi se okoštalih mišljenja, koja su se nataložila u proteklim stoljećima. Valja, dakle, ponuditi odgovore na savremena pitanja koja muče muslimane.

Nedavno je i dr. Enes Karić rekao da nigdje u Kur’anu ne stoji da se žensko lice mora pokriti, jer “je ljudsko lice otok ljudske duhovnosti”. Podsjetio je kako se ljudi “ne mogu smijati ili plakati leđima”! Kako to tumačiti?

- Moj uvaženi profesor Karić pozvaniji je od mene da tumači Kur’an i ja se samo mogu složiti s njegovim mišljenjem. No, pokrivanje lica žene i kao čisto kulturološki i običajni način odijevanja ne bi trebalo biti predmet legalnih proskripcija i kaznenih mjera. Kako će se danas neko oblačiti, to je stvar ukusa i ličnog odabira i ne mislim da bi se država i društvo trebali mnogo miješati u to. Na kraju, neznatan procent muslimanskih žena nosi veo, a to se sada predstavlja kao glavna prepreka integraciji muslimana. No, postoji bojazan kod muslimana na Zapadu da je zabrana nikaba samo jedan korak do zabrane marame, što na stotine miliona muslimanki smatra dijelom svog identiteta.

(Izvor: “Dnevni avaz”)

Congressman Russ Carnahan (Courtesy photo)

Razgovarao: Erol Avdović — Američki kongresmen Ras Karnahan (John Russell Carnahan), rođen 1958. godine, potječe iz vrlo poznate političke familije. Njegov otac Mel Karnahan bio je guverner države Misuri, a majka Džin Karnahan (Jean) u Senatu je posthumno naslijedila njegovog oca, koji je poginuo u avionskoj nesreći s Rasovim bratom Randijem (Randy). Rasov djed A. S. J. Karnahan služio je u Kongresu sedam puta, a bio je i američki ambasador u Africi. 

Čak je i Rasova sestra Robin dva puta birana u ured državnog tajnika, 2004. i 2008. U porodičnu političku tradiciju Rasa Karnahana valja upisati i to da je on prvi istinski “bosanski” kongresmen u Americi. U razgovoru s njim osjeća se njegova velika privrženost Bosni i Hercegovini, a u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” kongresmen Karnahan, između ostaloga, govori o važnosti prevazilaženja uske dejtonske strukture za BiH i ulaska u NATO, a najavljuje i nove investicije za BiH.

Istinski izbor

Dozvolite mi da počnem s trenutno najvažnijim pitanjem o kome se govori i u BiH kao i ostatku svijeta: Kako biste opisali izbornu trku za Bijelu kuću? Hoće li predsjednik Barak Obama (Barack) dobiti drugi mandat?

- Uvijek sam uživao gledati borbu za izbor predsjednika naše zemlje, zato što to tako često predstavlja masivnu promjenu načina na koji se naša vlada vodi. Tako i ovi izbori predstavljaju istinski izbor za našu zemlju: možete izabrati da podržite reizbor predsjednika Obame, što svakako znači kretanje naše zemlje naprijed. A možete podržati i guvernera Mita Romnija (Mitt Romney), ali to bi značilo povratak na propale Bušove (George Bush) ekonomske politike, koje su dovele do velike recesije.

Zvuči kao vrlo jednostavan izbor?

- Upravo tako i jeste.

Očito vjerujete da predsjednik Obama pobjeđuje, ali recite mi konkretno zašto guverner Romni zaostaje?

- Zato što predsjednik Obama nastavlja govoriti otvoreno i pošteno o pružanju šanse srednjoj klasi, dok Romni kontinuirano želi stvoriti više poreznih olakšica (tax breakes) za one najbogatije u našoj zemlji, bez zalaganja za onu politiku koja bi pomogla ostatku zemlje. Gospodin Romni ima još mnogo problema dok govori koja je to njegova vizija zemlje, pa troši mnogo više vremena napadajući predsjednika.

A šta kažete na činjenicu da nijedan američki predsjednik nije reizabran, zatim da je nezaposlenost u Americi bila viša od 7,2 posto, a nezaposlenost za vrijeme Obame je viša od osam posto?

- Pobijediti na izborima s visokom stopom nezaposlenosti jeste teško, ali mi živimo, historijski gledano, u teškom periodu kada je riječ o ekonomiji. Uvjeren sam da će predsjednik Obama, koji  vodi našu zemlju naprijed iz najveće ekonomske krize od Velike depresije (1930-tih godina, op.a.) te podržava ekonomski fer-plej i pruža svima šansu, pobijediti.

Očito, ekonomija ostaje glavno pitanje ove predsjedničke kampanje. Ipak, u kojoj će mjeri pitanja vanjske politike određivati izbore?

- Zapošljavanje i ekonomija nastavljaju biti najvažnije stvari u glavama američkih ljudi. Zato će to nastaviti da igra centralnu ulogu i u kampanji. Ipak, mi živimo u globalnom međupovezanom (interconnected) svijetu koji direktno utječe na Sjedinjene Države, kao što smo vidjeli za vrijeme dužničke krize u Evropi i tokom “arapskog proljeća”, tako da će vjerovatno i ova pitanja biti u fokusu kampanje.

Očita ironija

Od 2005. Vi ste član Kongresnog komiteta za međunarodne odnose (House Committee on Foreign Affairs), koji praktično nadgleda američku vanjsku politiku. Kako ocjenjujete interes ove administracije za BiH i zapadni Balkan uopće?

- Služeći u Komitetu za međunarodne odnose, lično sam osigurao da interesi administracije za Bosnu i Balkan ostanu visoki. Iskoristio sam poziciju da izvršim pritisak na administraciju u vezi s njenim politikama, tražeći i od državne tajnice Hilari Klinton (Hillary Clinton) stalno ažuriranje naših politika. Ranije ove godine imao sam privatni sastanak s gospođom Klinton upravo radi Bosne i ohrabrio je da nastavi tražiti interni napredak u vezi s pitanjima kao što je ustavna reforma u BiH, kao i eksterno, o pitanjima u vezi s progresom prema NATO-u.

Ipak, interes za BiH u Vašingtonu nije isti kao prije. Je li pretjerano kad čujemo da je Bosna još pitanje “vitalnog nacionalnog interesa SAD”?

- Uvjeravam Vas da je Bosna i dalje vitalni interes Sjedinjenih Država. I ja sam lično u kontinuitetu radio na tome da to osiguram.

Da li Vam je državna tajnica Klinton prilikom susreta koji pominjete predočila neke nove ideje ili plan o tome kako pogurati te reforme u BiH?

- I državna tajnica Klinton i bivši predsjednik Bil Klinton (Bill) ostaju veoma lično vezani za građane BiH, imajući iza sebe to liderstvo koje su ostvarili u zaustavljanju konflikta u devedesetim i osjećajući da je međunarodna zajednica morala učiniti više i reagirati brže kada je riječ o BiH. Ona čvrsto vjeruje da zemlja mora jače pogurati reforme. Mi imamo osjećaj da su reforme odgurnute nazad, što je usporilo šanse da se BiH angažira u NATO-u i krene prema EU brže i punije. Moramo stvari postaviti prema onome što Sjedinjene Države mogu doprinijeti u okviru svoga liderstva, ali uz druge saveznike, da bi se osiguralo da se to dogodi.

Jeste li zabrinuti ocjenama da je BiH posljednji talac srbijanske politike na Balkanu, ne samo zbog toga što nije priznala Kosovo već i zbog stalnih secesionističkih prijetnji iz RS?

- Uistinu, jedna od mojih glavnih briga su odnosi između Srbije i RS i blokada koju oni održavaju oko poimeničnih (substantive) ustavnih reformi.

Šta podrazumijevate pod tim?

- Dejtonska struktura vlasti omogućava da cjeli sistem bude zadržan kao taoc napretka i reformi. U svakoj savremenoj vladi treba biti uključena mogućnost da se interesi građana unaprijede i da jedna jedinstvena zemlja štiti prava svih, uključujući i manjine. U tome vidim neke od teškoća.

A vidite li ironiju u činjenici da su predstavnici RS koji su 1995. najviše bili protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma sada isključivo za dejtonsku strukturu BiH?

- Pa to je očita ironija koju svi vidimo, jer imate jednu grupu koja koristi tu privremenu strukturu kao način da blokira reforme i progres. Ne zaboravimo da je Dejtonski sporazum napravljen kao privremeno rješenje. Taj sporazum nikad nije bio ni zamišljen kao nešto više od privremenog.

Ekonomske šanse

Ponekad se čini da se Amerika suviše povlači. U manjem bh. entitetu kažu da se Amerika ne treba miješati u unutrašnje stvari BiH. Šta je posrijedi?

- Sjedinjene Države trebaju ostati aktivno uključene, radeći i gurajući Evropsku uniju, radeći uz to i s političkim partijama da se osigura napredak. I kao što rekoh, Dejtonski sporazum nikada nije trebao biti permanentno rješenje, sada je postao prepreka daljnjem napretku.

Je li Vi to kažete da je Dejtonski sporazum potrošen. Ima li potrebe za održavanje konferencije “Dejton 2″?

- Mislim da je došlo vrijeme za “Dejton 2″, zato što je “Dejton 1″ otišao mnogo izvan onoga što mu je bilo namijenjeno. A namjena mu je bila da donese mir! Trebao je biti privremen, a reforme su ga trebale slijediti. Ali zakočio je u vlastitom okviru, kao velika ideja koju treba razlomiti da bi se izašlo iz pat-pozicije i neke od ovih reformi ostvarile. Svakako ostaju motivacije da se te reforme ostvare, jer to otvara velike ekonomske šanse koje stoje pred bosanskim narodom. Struktura vlade prema dejtonskom ugovoru je postala cestovna blokada na reformskom putu zemlje.

Ponekad se čini da je BiH, ipak, ostavljena bez novijeg američkog liderstva u rješavanju postdejtonske krize. Šta kažete Vi?

- I ja tvrdim da je američko liderstvo veoma važno svuda u svijetu i mislim da Sjedinjene Države imaju važno mjesto da bi se nastavila liderska uloga, prijateljstvo i savezništvo s bosanskim narodom. Mislim da SAD imaju važnu ulogu i kada to radimo samostalno ili sa našim međunarodnim saveznicima u Evropi kako bismo nastavili pritiskati prema unapređenjima i uključenju BiH u NATO i EU.

Ali, kad čujete Milorada Dodika kako otvoreno najavljuje da će slijediti Beograd, a to znači Moskvu, a ne Sarajevo šta kažete na to? Plašite li se da bi manjak američkog liderstva u BiH otvorio promidžbu ruske geostrategije u regionu?

- Ne očekujem da se to dogodi! To bi bilo pogrešno i mislim da je ključno da se podrže bosanske aspiracije i napredak koji je već učinjen. Ali, očito je da ima još toga što treba učiniti. I mislim da je to važna uloga za Sjedinjene Države – da podrže sve te napore.

Kažete da će Amerika biti brža nego Rusija u BiH kada je u pitanju NATO.

- Mislim da SAD jesu i trebaju nastaviti pružati potporu tim naporima Bosne i Hercegovine da osigura napredak ka NATO-u i EU.

Bosanski glasovi

Kako objašnjavate da većina imigranata iz BiH u SAD, ako uopće glasaju, prema svim dostupnim saznanjima, glasaju za Demokratsku partiju? Je li ova statistika tačna i da li to uzimate zdravo za gotovo?

- Radim veoma naporno svakodnevno da zaradim svaki mogući glas iz bosanske zajednice ovdje u Sent Luisu. A vjerujem da to radi i Demokratska partija širom Amerike. Kao partija, uvijek smo se zalagali za ljudska prava širom svijeta, a podržavali prava useljenika ovdje u domovini. Mislim da bosanska zajednica u Sjedinjenim Državama drži to veoma važnim.

Bosanci iz Vašeg distrikta ključno su doprinijeli Vašim izbornim pobjedama: Znate li tačno koliko bosanskih glasača imate “na raspolaganju”? Koliko je uopće novih Amerikanaca iz BiH ovdje u SAD-u?

- Iako nemamo preciznih brojeva, Bosanci su odigrali kritičnu ulogu u našem gradu i u našoj zajednici. Sent Luis je dom najveće populacije Bosanaca van BiH i oni su uveliko poboljšali naš grad. Od mog ulaska u Kongres, poslije izbora 2004., radio sam sa zajednicom veoma predano na pitanjima koja su Bosancima iz Sent Luisa važna, kako na domaćem terenu tako i van SAD-a. I moram priznati, da je moj rad u ime BiH sa bosanskim Amerikancima rezultirao u nevjerovatnoj podršci mojim kampanjama u prošlosti. Ponosan sam da je toliko mnogo Bosanaca došlo i podržalo me na biralištima, što je presudno odlučilo o mom povratku u Kongres.

Mislite li da će i ovoga puta bosanski Amerikanci, ali recimo i američki Hrvati, koji su tradicionalno za republikance, ali su, ipak, većinom glasali za Obamu 2008., u novembru opet podržati dvojac Obama – Bajden (Biden)?

- Da, vjerujem da će mnogi od njih glasati za Obamu i Bajdena zbog mnogih razloga, i domaćih i vanjskopolitičkih. Nije za očekivati da će guverner Romni imati adekvatan stupanj angažiranosti oko Balkana i svijeta koji su predsjednik Obama i njegov tim imali proteklih nekoliko godina.

Romni se, ipak, oglasio u vezi s Balkanom, navodeći da BiH i Kosovo moraju postati samoodrživi i da im baš zato treba više američke podrške, dok Obama nije o tome tako skoro govorio.

- Vidite, važno je da razmotrimo strategije i reformske napore koji su zakočili. U BiH je to Dejtonski sporazum, koji je trebao biti privremen, a evo nema dovoljno kretanja prema produženim reformama, prvenstveno kad je riječ o inkorporiranju BiH u NATO i EU, jer to je, u krajnjoj liniji, važno za lokalne ekonomije. Ne smijemo zaboraviti i važnost investicija u privatni sektor.

Šta konkretno znače američke privatne investicije u BiH?

- Jedna od stvari o kojima smo raspravljali s lokalnim biznismenima, bosanskim Amerikancima ovdje u Sent Luisu jeste ona o otvaranju obrazovnih institucija. Mi imamo tu vezu, postoji, znači, ekonomska šansa u tomea.

Potresno iskustvo

Družite li se s Bosancima i Hercegovcima u Sent Luisu i o čemu pričate kad se sretnete?

- Družim se veoma često i znate vrlo su me dirnule neke od priča koje sam čuo od svojih bosanskih prijatelja u Sent Luisu koji su došli ovamo pod veoma teškim okolnostima. Ujedno, veoma sam ponosan na svoje bosanske prijatelje i komšije u Sent Luisu zbog svega onoga što su učinili da pomognu našem gradu da postane bolje mjesto. No ne bih bio potpuno sposoban da razumijem kroz šta su mnogi od njih prošli da nisam posjetio Bosnu, uključujući i Srebrenicu na komemoraciji, 11. jula, prije dvije godine.

Tada je, također, bio masovni ukop više od 500 žrtava. Bilo je to potresno iskustvo za mene koje nikad neću zaboraviti. Ali, to je i podsjećanje za mene i za svakoga o važnosti suprotstavljanja tiranima međunarodne zajednice na vrijeme. Evo vidimo da sada mnogi upoređuju Siriju s onim što se događalo u Bosni 90-tih godina. I ta debata se nastavlja.

Nedavno je u intervjuu za “Dnevni avaz” generalni sekretar UN-a Ban Ki-mun (Ku-moon) ponovno priznao grešku UN-a u Srebrenici: No, je li to dovoljno imajući u vidu one koji to i dalje negiraju?

- U svakom slučaju, UN treba priznati svoju krivicu da su dozvolili da se taj masakr u Srebrenici dogodi. Ja sam bio jedan od vodećih kosponzora kongresne rezolucije (H. Res. 199) koja je usvojena 2005. i u kojoj je specifično utvrđeno da UN i njene zemlje članice nisu učinile dovoljno da preventivno zaustave genocid u Srebrenici.

Šta kažete na primjedbu Majki Srebrenice koje su rekle da je Ban Ki-mun prvo morao putovati u taj grad gdje se dogodio genocid, pa tek odatle nastaviti svoju balkansku turneju?

- Vidite, mislim da je važna stvar što je generalni sekretar UN-a posjetio Srebrenicu. I to pokazuje respekt, pokazuje priznanje koje Srebrenica zaslužuje. Ja sam zadovoljan da se Srebrenica našla na agendi ovog generalnog sekretara UN-a.

Šta bi UN sada još mogao učiniti za BiH?

- Svakako UN ima vodeću ulogu u deminiranju i, naravno, u otkrivanju nestalih osoba, a tu su mogući i drugi projekti koji su kritični u liječenju rana Srebrenice. Uostalom, UN doprinosi održavanju međunarodne zajednice oko stola kad je BiH u pitanju. A, naravno, njihova važna uloga je i izvođenje ratnih zločinaca pred lice pravde i Haški tribunal.

Kad već govorite o ratnim zločincima, treba li Srbija učiniti više u razotkrivanju mreže pomagača optuženima za ratne zločine?

- Svakako. Tek kad je na nju izvršen veliki pritisak, ona je izručila u Hag svoje optuženike, ali uzelo je suviše dugo vremena da se to dogodi. Bilo je to suviše sporo da bi se nazvalo sasvim odgovornim!

Ponosan sam na rad naših obavještajnih službi

Ima li u BiH sigurnosnih izazova kada je terorizam u pitanju i je li nešto za nju posebno specifično? Je li Kongres zabrinut i šta se čini protiv radikalnih grupa kakav je, recimo, Ravnogorski četnički pokret koji je prisutan i u BiH?

- Terorizam i radikalizam su brige u svakom ćošku svijeta. Ponosan sam na rad naših obavještajnih službi i posao koji su obavile u lociranju mjesta za obuku terorista, u otkrivanju onih koji bi povrijedili nedužne i njihovom zaustavljanju. Isto tako sam impresioniran i radom nevladinih organizacija i naše vlade da se dokinu uzroci radikalizma širom svijeta. Mi, naravno, nikad nećemo biti u stanju da iskorijenimo terorizam i radikalizam, ali uvjeravam vas da radimo što najbolje znamo i umijemo kako bi sve to učinili rijetkom pojavom.

Pucnjava u Koloradu

Zašto poslije pucnjave u Koloradu i ubistva 12 gledalaca na kinoprojekciji filma “Batman” predsjednik Obama ne uradi nešto više od retorike kad je riječ o kontroli ličnog naoružanja?

- Prije svega, moje srce ostaje s nastradalima u Koloradu. Istina je da je bilo previše ovakvih tragedija kod nas u Americi. I uvijek smo poslije toga vodili konverzaciju šta se može učiniti na njihovom sprečavanju. O tome se mora ozbiljno razgovarati s liderima zajednica, sa sportistima i lovcima, sa svima onima koji žele zaštititi svoja legalna prava i zadržati svoje oružje, ali to se mora učiniti na obostrano prihvatljiv način. Moramo, dakako, povesti računa o ljudima koji su mentalno neuravnoteženi, da oni nemaju pristup oružju. Kad govorim o prihvatljivom načinu (“common sense”), mislim na pristup koji ne bi ugrozio pravo građana koji poštuju zakon. Eto to bi moglo napraviti razliku u mogućoj strategiji prema ovom problemu.

Bosna u NATO-u 2014.?

Neki bh. političari vjeruju da bi 2014. BiH mogla ući u Zapadnu vojnu alijansu. Jesu li dvije godine dovoljne da BiH bude spremna za ulazak u NATO?

- Ja sam umjereni optimista oko toga. Bio sam, naime, razočaran poslije NATO samita u Čikagu, kada je BiH propustila još jednu šansu u vezi sa sljedećim korakom za MAP (Akcijski plan za članstvo u NATO-u). Zato moramo bez odlaganja sa zabrinutošću govoriti o traženim reformama. Dakle, potrebna je brzina i cjelovitost tih reformi koje su na stolu, bilo da je riječ o nedostacima u odbrani ili u rukovođenju vladom. To se mora staviti na dnevni red ukoliko BiH želi napraviti sljedeći korak. Zato je BiH zakočena u dejtonskom okviru, koji je veoma težak da se od njega krene, jer on uzrokuje pat-poziciju među političkim vodstvom u zemlji.

Moguća direktna aviolinija iz Sent Luisa za Sarajevo

Kad govorite o direktnim investicijama, kakva su američka ulaganja uopće moguća, recimo, iz vaše države Misuri u BiH? 

- Trebaju nam sve vrste investicija, i državne i privatne. Mi već radimo sa Američkim univerzitetom u BiH koji je partner s univerzitetom u državi Njujork. Ima i šansi za neke od naših univerziteta ovdje u Sent Luisu. Dakle, obrazovno je investicijsko polje broj jedan.

Nedavno smo imali i sastanke s nekim predstavnicima bosanskog malog biznisa i govorili da uz partnerstvo s turskim nacionalnim avioprijevoznikom (“Turk Hava Yolari”) uvedemo direktnu avioliniju između američkog srednjeg zapada i za hiljade ljudi koji putuju prema Bosni ili susjednim zemljama. U idealnoj situaciji htjeli bismo vidjeti direktnu liniju iz Sent Luisa prema Sarajevu.

A je li moguća izgradnja autoputa u BiH poput onog na Kosovu, gdje su put zajedno gradili turska i američka kompanija, ENKA i Bechtel?

- To je odličan primjer kooperacije koja bi se mogla uraditi! Vjerujem u takvu mogućnost.

Volim burek, dijelim iftare s bosanskim komšijama

S obzirom na to da su većina Vaših bosanskih prijatelja u Sent Luisu muslimani, i da je vrijeme ramazana, jeste li pozivani na iftar?

- Doista jesam. I to je posebna prilika da budem s prijateljima da podijelimo našu radost i, naravno, dobru hranu. I mogu Vam reći da je to nešto u čemu uživam. Vrlo cijenim to bosansko gostoprimstvo i prijateljstvo. Posebno volim burek. A ovdje u Sent Luisu imamo i mnogo odličnih bosanskih restorana, među njima i restoran “Grbić”, jedan od najstarijih i najpoznatijih. Sve to doprinosi najboljem izdanju našeg grada.

Generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon u razgovoru sa našim reporterom (Photo by Erol Avdovic)

Razgovarao: Erol Avdović — Uoči svoje prve balkanske turneje, koja sada obuhvata i posjetu Bosni i Hercegovini, generalni sekretar UN-a Ban Ki-mun razgovarao je s nekoliko odabranih novinara, među kojima i dopisnikom “Dnevnog avaza” iz Njujorka.

Tom prilikom Ki-mun je rekao da su BiH, a potom i Srebrenica, od “samog početka” bile na njegovoj balkanskoj putnoj listi. Dodao je da će posjetiti prvo Sloveniju te redom Hrvatsku, Crnu Goru, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i na kraju – Sarajevo i Srebrenicu. Obećao je da će po završetku posjete “naglašavati važnost ovog regiona ne samo u Evropi nego i širom svijeta”.

Svijest i savjest svijeta 

Govorio je o tome da je cijela regija podnijela velike patnje i traumu, ali je, isto tako, pokazala “izdržljivost i elastičnost”.

Odgovarajući na naša pitanja, posebno se osvrnuo na situaciju u Bosni i Hercegovini, a oglasio se i o tekućim kontroverzama o novoizabranom predsjedniku Generalne skupštine UN-a Vuku Jeremiću.

No, bilo je primjetno eskiviranje odgovora na pitanje misle li UN i generalni sekretar da je nakon svih propusta Svjetske organizacije u BiH dovoljno učinjeno za tu zemlju time što je na mjesto šefa UN-ove Ekonomske komisije za Evropu imenovan Sven Alkalaj, a da je mnogo drugih akcija propušteno kako bi se BiH pomoglo.

S obzirom na to da su do nas doprle informacije iz centrale UN-a u Njujorku da Vi prvobitno niste bili planirali posjetiti BiH, možete li nam reći šta je doprinijelo da u svoj spisak destinacija naknadno uvrstite našu zemlju?

- Prije svega, Bosna i Hercegovina bila je na mojoj listi od samog početka i ja planiram  posjetiti i Srebrenicu. Znam da ljudi u regionu ostaju angažirani u vezi s pitanjem Srebrenice. Ljudi su tamo pretrpjeli genocid. I još, evo, plašim se da kažem, da će ovo doista progoniti međunarodnu zajednicu zadugo. Znate, da budem iskren, posebno Ujedinjeni narodi nisu bili sposobni da pomognu tamošnjim ljudima u vremenima kada im je ta pomoć trebala.

To će ostati usađeno u svijesti UN-a i svijesti svijeta zauvjek. Zato i idem tamo. Mi nikada ne smijemo dozvoliti da se ove stvari, takva tragična dešavanja dogode ponovo. Ujedinjeni narodi posvećeni su da rade vrijedno i još vrednije da ne dozvole da se ovakve tragične stvari ponovo dese. Zato je međunarodna zajednica 2005. odlučila da se uspostavi principijelna odgovornost za zaštitu civila.

A kako ocjenjujete rad Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, posebno u svjetlu prolongiranih suđenja i davnašnjih zahtjeva, pa i pritisaka, da se rad Tribunala okonča što prije?

- Ne, ne mislim da je bilo bilo kakvih pritisaka kako bi ICTY ili bilo koji drugi međunarodni tribunal bio zatvoren. Osnivanje suda za bivšu Jugoslaviju ili Ruandu, ili Specijalnog suda za Sijera Leone, kao i drugih međunarodnih tribunala, demonstriralo je volju međunarodne zajednice da osigura da odgovaraju svi oni koji su počinili zločine protiv čovječnosti i oni koji su počinili ratne zločine i genocid. Zato smo formirali Haški tribunal.

Haški tribunal za zločine u bivšoj Jugoslaviji, u uskim konsultacijama s Vijećem sigurnosti UN-a, prvo je odlučio zatvoriti taj sud do 2014. I mislim da su oni odradili veliki posao u dovođenju svih optuženika pred lice pravde. Osim u slučaju Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Sve su ovo vrlo važni procesi za međunarodnu zajednicu, da se osigura i da se pošalje snažna poruka – da će svako ko počini zločin protiv čovječnosti, genocid i ratne zločine biti optužen i bit će proglašen odgovornim. I bit će kažnjen. Zato mislim da su poruke svih tih sudova vrlo važne.

Put ka EU  

Imajući u vidu aktuelne političke i ekonomske probleme u BiH, ne brine li Vas što sve ovo traje prilično dugo, pa i mogućnost da sve to preraste u jedan “zaleđeni konflikt”, po nekom novom ili starom kiparskom scenariju? Šta treba učiniti kako bi se to izbjeglo?

- Imat ću, naravno, priliku da o tome razgovaram dublje s predsjedavajućim Predsjedništva BiH, kao i s druga dva člana tog tijela i drugim liderima, dakle kako pomiriti i prevazići razlike u političkim stajalištima kako bi se ostvarilo jedinstvo zemlje. Bio sam ohrabren kada su našli mogućnosti da formiraju vladu poslije dugog odsustva.

Iskreno se nadam da će lideri ove zemlje, svi oni u Bosni i Hercegovini biti u stanju da rade više na ovom zadatku gledajući ispred svojih razlika – za zajednički napredak i zajedničku sigurnost svoje zemlje. To je ono što se od njih zahtijeva. Upravo o tome ću razgovarati s liderima Bosne i Hercegovine.

Šta je apsolutni prioritet za BiH – NATO, EU ili nešto treće? 

- Iskreno se nadam da će vlada Bosne i Hercegovine biti sposobna da funkcionira u jedinstvu. Čineći to, oni će biti u stanju da promoviraju i da idu dalje sa svojim ciljem u vezi s aspiracijama, kao što ste rekli, ka NATO-u i Evropskoj uniji. To bi bilo to što ja očekujem i što međunarodna zajednica očekuje od BiH.

Blizak s Jeremićem

Ovih dana svjedoci smo raznih kontroverzi koje se pripisuju namjerama Vuka Jeremića da u UN-u prvenstveno promovira znane interese Srbije, iako su njegove obaveze prema cijelom članstvu UN-a u okviru njegove nove funkcije predsjednika narednog zasjedanja Generalne skupštine UN-a sasvim suprotne. Šta Vi kažete o tome?

- Predsjednik Generalne skupštine UN-a nije izabran niti mu je namijenjena uloga da on djeluje samo u ime svoje zemlje. Dakle, Jeremić će biti predsjednik Generalne skupštine koji će se brinuti i unapređivati sva pitanja koja se tiču svih (193 zemlje članice UN-a, op. a.) na toj agendi. Znači, trebalo bi to biti ispred srbijanskih interesa.

Naravno, srbijanski narod trebao bi biti ponosan što je proizveo tako posebnu osobu koja je čelnik ove organizacije – Generalne skupštine UN-a. Veoma blisko sarađivao sam s Jeremićem kao s ministrom vanjskih poslova Srbije i on je jedan od onih šefova diplomatija s kojima sam se možda najčešće sastajao ovdje. Naši susreti bili su veoma srdačni i bazirani na obostranom poštovanju. Radujem se što ću s njim raditi od ovog septembra u njegovoj novoj ulozi predsjednika Generalne skupštine.

Ipak, ovih dana čuli smo i jednu tipičnu Jeremićevu verbalnu deklaraciju, koja se ne bi mogla svrstati u poželjni diplomatski vokabular jednog predsjednika Generalne skupštine. Rekao je da će Kosovo biti primljeno u UN “samo preko njega mrtvog”. Šta kažete na to?

- Ne mislim da je on producirao tu izjavu u svojstvu izabranog predsjednika Generalne skupštine UN-a. To je bilo u njegovom svojstvu – domaćeg srbijanskog dužnosnika. No, šta god da je on možda rekao, ono što ja znam i ono u šta ja vjerujem jeste da je članstvo u Ujedinjem narodima moguće, prije svega, na preporuku Vijeća sigurnosti, a da kasnije biva prihvaćeno od Generalne skupštine. To je uobičajena, normalna procedura prijema bilo koje zemlje u članstvo UN-a.

Alkalaj ne prati šefa

Generalni sekretar UN-a izbjegao je odgovoriti na pitanje o odsustvu Svena Alkalaja, inače člana njegovog kabineta na nivou podsekretara zaduženog za vođenje Ekonomske komisije UN-a za Evropu.

Iz dobro obaviještenih krugova u UN-u, “Avaz” saznaje da je Alkalaj izbjegnut da ga prati na turneji po regionu.

Umjesto toga, Ban Ki-muna će na ovoj balkanskoj turneji pratiti bivši hrvatski ministar pravde Ivan Šimunović, po rangu od Alkalaja niže pozicionirani pomoćnik generalnog sekretara zadužen za ljudska prava.

O Šimunoviću je Ki-mun govorio sve u samim superlativima, dok je u razgovoru izbjegao čak izgovoriti i Alkalajevo ime. Zvaničnici UN-a, međutim, tvrde da “to ne treba posebno čitati”.