But the deal won’t reconcile the two Balkan nations or help them gain admission to the European Union. To make matters worse, the two nations said this week that they could not agree on a timetable for implementing the agreement.

This setback is nothing on the scale of Balkan massacres in the 1990s, but it represents a continued failure to put the region’s troubled past behind it through integration with the rest of Europe.

Latinska ćuprija on river Miljacka, Sarajevo, the place where Franc Ferdinand was assassinated on June 28 – 1914 after War World One started (Photo – Wikipedia)

Most of Kosovo’s 1.7 million people are ethnic Albanian and Muslim, but a substantial Serbian and Orthodox Christian minority in the north receives NATO protection and is effectively autonomous from the national government.

The agreement, signed April 19, accepts that Serbia — which does not recognize Kosovo’s independence, declared in 2008 — has a continued role in protecting the interests of Serbs in northern Kosovo. In effect, it divides Kosovo into an Albanian heartland with a Serbian appendage.

Far from overcoming ethnic and sectarian divisions, the deal validates the violent nationalistic agenda of a “greater Serbia” advanced by Slobodan Milosevic, who died in prison in 2006 while facing war crimes charges. It also encourages aspirations for a “greater Albania” among ethnic Albanians in Albania, Kosovo, Macedonia and Montenegro.

Grievances date to the era of Ottoman rule. They were suppressed under Communism, only to flare up after the breakup of Yugoslavia in 1991-2. While Western military intervention helped stop the slaughter of Bosnian Muslims in 1995 and of Kosovars in 1999, it has not resolved the Balkans’ political disagreements.

The lure of European Union membership was supposed to overcome those enmities. Of the former Yugoslav republics, Slovenia joined first, in 2004. Croatia will join on July 1. But the others aren’t close to satisfying the terms of membership, even though Macedonia, Montenegro and Serbia are officially “candidates,” and Kosovo and Bosnia and Herzegovina are “potential candidates,” as is Albania.

As Turkey has learned well, some European nations just don’t want a majority-Muslim country in their club. Some also disparage the Balkans as bastions of fiscal instability and as havens for drug traffickers and criminal gangs.

There has been a renewal of unsubstantiated allegations, dating from the 1990s, that the Kosovo Liberation Army, including some current leaders of Kosovo, was involved in trafficking human organs. Last week in Pristina, the capital, a panel of European Union and Kosovo judges convicted a Pristina urologist and four other men of involvement in more recent organ trafficking.

So while the goal of a “Europe united and at peace” endures, Serbs and Kosovars have become cynical about their chances of admission. Hence the street protests that engulfed Belgrade and Pristina after last month’s deal was signed.

The West needs a fresh approach for the Balkans, an arrangement somewhere between partition into monoethnic mini-states and a continentwide superstate.

This middle way — call it “interest solidarity” — would preserve national sovereignty and borders, while enabling members of ethnic and other groups to cooperate with their counterparts in the region, in fields like trade, transport, education, media and the arts. In 2007, the envoy Martti Ahtisaari included, in his final status proposal for Kosovo, extensive minority rights — including local autonomy in economic, cultural, environmental and other areas. Serbia rejected the plan. But its principles still represent the standard for a lasting settlement.

Building ties of common interest beyond its borders has helped stabilize Northern Ireland since 1998. It could improve relations between Sunni and Shiite Muslims in the Middle East, and offer new outlets for the dreams of “stateless” Kurds in Turkey, Iraq and Iran.

This will work only under governments that promote minority rights, and among parties with leaders ready for peace.

An overwhelming majority of Albanians support democracy, human rights and free markets. They are pro-Western and pro-NATO. In contrast, Serbs have had a history of intolerance against non-Serbs and Muslims, and of aggression and forced expulsions to create a Serbian homeland in territories where they have historical claims — notably Kosovo, but also Bosnia.

For sure, this plan for a peaceful “Albanian neighborhood” — or a “Serbian neighborhood,” for that matter — could be manipulated by extremists. It would be up to responsible local leaders and the international community to prevent that.

But “interest solidarity” offers real hope of reducing sectarian tensions. It is certainly preferable to further subdividing the Balkans.

David L. Phillips, a program director at the Institute for the Study of Human Rights, Columbia University, is the author of “Liberating Kosovo: Coercive Diplomacy and U.S. Intervention.”

Nataša Srdoč (Courtesy photo)

ekonomske reforme bazirane na vladavini prava i zaštiti vlasništva. Generator ekonomskog rasta je individualac, ne država! Individualac koji može slobodno uzgajati grožđe za rastuća tržišta u Aziji i Latinskoj Americi; individualac koji može ostvarivati korist od ribarenja u ekskluzivnom ekonomskom pojasu u Jadranskom moru i prodavati svoj ulov bilo kojem tržištu na kojem će dobiti najbolju cijenu. Individualac koji ima sjajnu ideju za vlastiti projekt, možda za neki novi “Facebook” i sposoban je na njoj zaraditi i postati idući milijarder.

Hrvatski građani nikad nisu iskusili tržišni sustav s odgovornom i ograničenom vladom, utemeljen na vladavini prava i zaštiti vlasničkih prava. Što je vlada ograničenija, to je manja šteta koju može uzrokovati realnom ekonomskom sektoru.

Hrvati su iz komunizma uvedeni direktno u kriminalni kapitalizam od strane političke elite koja je držala svu vlast. Komunisti nikad nisu iskreno vjerovali u komunizam kao više političko uređenje. Komunističko vodstvo samo je koristilo državni sustav kako bi podčinilo većinu građana i učinilo ih ovisnima o maćehinskoj državi. Komunističko vodstvo građane je opljačkalo od političkih sloboda povezavši njihove financije i prihod s komunističkom državom. Privatno vlasništvo ograničeno je na životni prostor i osobne stvari, dok je sve ostalo bilo nacionalizirano i pod kontrolom korumpiranog režima. Lideri Komunističke stranke, isti oni ljudi koji su promicali jednakost, bili su “jednakiji” od ostalih i uživali veće privilegije.

Lady Thatcher jezgrovito je kazala da je “problem sa socijalizmom taj što prije ili kasnije ostane bez novca građana (koji može trošiti)”.

HDZ na tragu socijalizma

HDZ-ov režim devedesetih godina nastavio je s praksom oduzimanja ekonomskih sloboda individualcu. Umjesto da im prepusti ekonomsku moć da sami odluče kako će najbolje koristiti svoje resurse – tako da u potpunosti vrate zaplijenjeno vlasništvo izvornim vlasnicima i prepuste građanima koji plaćaju poreze koristi od transparentnog procesa privatizacije, hrvatski su političari odlučili zaštititi samo svoje interese. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine donesen 1996. godine bio je najštetniji upravo za zaštitu privatnog vlasništva hrvatskih građana.

Taj zakon kaže da do kompenzacije dolazi u slučajevima kad povrat imovine nije moguć zbog zaštite stečenih prava ili javnog interesa. Sabor pod kontrolom HDZ-a umanjio je vrijednost privatnog vlasništva koje je trebalo kompenzirati na sramotno malu cifru, koja je dodatno reducirana popratnim procedurama, i isplaćena preko obveznica kroz dva desetljeća.

Kako je država opljačkala građane

U izvještaju EU iz 2010. “Problemi privatnog vlasništva nakon promjene političkog režima u bivšim socijalističkim ili komunističkim zemljama” za Hrvatsku se kaže da “Državni ured za javnu administraciju jedini ima zadaću odlučivati o zahtjevima o vlasništvu koje je uglavnom u posjedu same države. Tako je taj Ured stavljen u poziciju da odlučuje hoće dopustiti zahtjev koji se odnosi na posjede u njihovom vlasništvu”.

Ovo je jasan primjer sukoba interesa i izvor je brojnih zlouporaba moći i korupcije, kontinuiranog otimanja legitimnog privatnog vlasništva od hrvatskih građana. U istom je izvještaju zabilježeno da je “spora procedura rezultat niskog prioriteta koji imaju zahtjevi za povrat vlasništva i nadoknadu štete”.

“Sloboda se ne može kupiti čak ni zlatom”

Tijekom zadnjih 20 godina hrvatski kriminalni kapitalizam uvelike naliči komunizmu. Hrvatska vlada vođena HDZ-om i SDP-om preferirala je da građani ovise o državi. Država direktno ili preko kompanija u svom vlasništvu zapošljava više od 50 posto hrvatske radne snage.

Benjamin Franklin, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država koji se jednom prilikom susreo s Ruđerom Boškovićem iz Dubrovačke Republike, dirljivo je kazao: “Oni koji su se spremni odreći osnovnih sloboda kako bi kupili malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu, ni sigurnost”.

Povijesna Dubrovačka Republika imala je o tome jasan stav: “Sloboda se ne može kupiti čak ni zlatom”.

Izbor je jasan

Hrvatski građani i birači nalaze se na raskrižju, a njihove su opcije jasne:

1. Mogu i dalje ovisiti o državi, biti podčinjeni pod bilo kojom vladom i osuditi sami sebe na niske standarde života i ekonomske poteškoće.

Ili

2. Mogu tražiti jednakost i pravdu pod vladavinom prava, zaštitu vlasničkih prava, nezavisno pravosuđe i veće ekonomske slobode.

Ako Hrvati odaberu prvu opciju, neodrživ model, njihova ekonomija će se urušiti i Hrvatska će završiti kao europski bolesnik. Hrvati moraju inzistirati na punim ekonomskim slobodama kako bi mogli imati političku slobodu.

Prosperitet neće doći iz “državne kase”

Nadam se da će moji hrvatski sunarodnjaci jednog dana razumjeti važnost i dinamiku globalne ekonomije i shvatiti važnost sudjelovanja na kompetitivnom tržištu poslova i kapitala. Hrvati moraju prihvatiti reforme slobodnog tržišta, temeljenog na vladavini prava.

Prosperitet neće doći iz “državne kase” – koja se puni iz džepova nas, građana. Vlada ne može stvoriti nove poslove, osim našim novcem kojeg prije svega generira privatni sektor. Ogromni hrvatski državni aparat zahtjeva velike količine poreznog novca da bi mogao i dalje financirati svoje neefikasne birokrate i učvrstiti kontrolu nad posebnim interesnim skupinama. U osnovi, političke stranke novac koji dobiju od vaših poreznih davanja koriste kako bi kroz povlastice i poticaje kupile glasove u izbornoj sezoni.

Hrvatska treba poštenu i sposobnu vladu koja će biti otvorena, transparentna i odgovorna. Hitno nam je potrebna čista vlada! Ekonomska politika koju će provoditi iduća vlast mora se fokusirati na stvaranje povoljne poslovne klime koja će pogodovati inozemnim i stranim ulaganjima i stvoriti nova radna mjesta. Jedini način da Hrvatska izađe iz ekonomske krize je hrabra tržišna reforma.

Vlada se ne može igrati Djeda Mraza s novcem poreznih obveznika

Korumpirani zakoni, a posebno Zakon o naknadi oduzete imovine, moraju biti zamijenjeni pravednim zakonima koji će interese individualca staviti ispred interesa države i u potpunosti zaštititi privatno vlasništvo. Sva imovina koju su zaplijenili komunisti i njihovi nasljednici odmah mora biti vraćena pravim vlasnicima.

Vlasništvo koje se ne može vratiti, mora se pošteno kompenzirati, nekretninama kojima država raspolaže ili gotovinskom odštetom koja odgovara tržišnim cijenama. Korumpirani privatizacijski poslovi moraju biti podložni reviziji, u državni se proračun moraju vratiti sredstva za koja je Hrvatska oštećena. Taj novac treba biti uložen isključivo u otplatu javnog duga. Hrvatski građani trebali bi zahtijevati zapljenu imovine bivših i sadašnjih političara i njihovih pobočnika koji su prikupili bogatstvo koje ne mogu objasniti. Pravda mora pobijediti!

Vjerujem da se Hrvatska mora okrenuti za 180 stupnjeva. Moramo vladi oduzeti svaku ekonomsku moć, osim one koja joj je potrebna da bi izvršavala svoje legitimne i vitalne funkcije. Ljudi danas shvaćaju da se vlada ne može igrati Djeda Mraza s novcem poreznih obveznika. Hrvati moraju posjedovati privatno vlasništvo i nezavisne resurse da bi bili politički neovisni. U ruke hrvatskih građana treba prepustiti moć koja je potrebna da učini Hrvatsku novim europskim ekonomskim tigrom!”

(Source: Index.hr)

Diana Jenkins (Photo archive WPP)

By Diana Jenkins – The United Nations, which is supposed to represent the best of our collective aspirations for justice and human rights, yesterday represented the worst. Again, the United Nations put on a passion play for genocide deniers, creating a political spectacle that tried to rewrite history.

The current president of the UN General Assembly is the former Serbian Foreign Minister Vuk Jeremic. He served a government dominated by the Serbian Radical Party whose founder is currently on trial for war crimes at the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY). Jeremic arranged the UN meeting ostensibly to debate the “Role of International Criminal Justice on Reconciliation” but really to complain about the treatment of Serbians at the ICTY and to generally savage the court. While refusing to permit representatives of the victims of the Bosnian conflict to speak, Jeremic used his position to allow Serbian President Tomislav Nikolic, a genocide denier, to make a speech in which he attempted to paint Serbs as the victims of the Bosnian conflict rather than its aggressors.

In Srebrenica in 1995, over 8,000 Bosnian men and boys were massacred on an industrial scale after repeatedly being raped and tortured. Over 25,000 women, children, and the elderly were forcibly transferred. Fathers were made to watch their sons suffer indescribable cruelties. Most of us who lived through this time will always see the rivers of blood. But not all of us. Ratko Mladic, the general who was in charge of the massacre, sees himself as an innocent patriot. And Tomislav Nikolic, in a June 2012 statement, said that, while crimes may have occurred, what happened in Srebrenica was not genocide. And that Serbians were victims of crimes as well.

I am proud that the United States, my adopted country, decided not to participate in this sham debate. In a statement, Erin Pelton, a spokeswoman for the U.S. mission to the United Nations said: “The United States strongly disagrees with the decision of the president of the General Assembly to hold an unbalanced, inflammatory thematic debate today on the role of international criminal justice in reconciliation and will not participate.” Canada and Jordan also boycotted the debate.

The narrative of the Serbian ultra-nationalists is one where they cast themselves as the victims or, at most, morally equivalent to their victims. Both sides were responsible for war crimes, they argue. But the historical reality gets in the way. So these genocide deniers have decided to attack the courts themselves.

International criminal tribunals are potent weapons against those who would twist history for their own political agendas. Sometimes the trials are agonizingly slow as every nuance of the evidence is tested in the crucible of litigation. But a reading of the facts that survive this type of close scrutiny makes it impossible for those who would rewrite history to get away with it. These criminal tribunals do more than stop impunity and jail those who rape, torture, murder, and commit genocide. These criminal tribunals establish the facts in a way that can’t be ignored.

Earlier this week during General Mladic’s trial, a survivor of the Srebrenica massacre was testifying that after being rounded up and herded together with others, he had managed to survive by pretending to fall dead upon a burst of machine gun fire, and lay there while more machine-gunned bodies fell on top of him. General Mladic allegedly told the witness “F*** your mothers.” Previously, a widow of the Srebrenica massacre said that General Mladic made a throat-slitting gesture at her.

To heal as a nation, as a region, as a world, we need to acknowledge what happened. We need to wipe away any attempts at impunity. Criminals have to be brought to justice. Victims have to be given an opportunity to tell their story to the world. If we pretend genocide never happened, then history will repeat itself. And none of us—whether we lived it, survived it, or just heard about on the news—should just stand by while politicians try to rewrite history.

That’s why we need international tribunals: international criminal tribunals for the former Yugoslavia, for Rwanda, for Sierra Leone and Lebanon, for Cambodia — and now the International Criminal Court (ICC) for the world. These judicial institutions not only administer justice, they create a record of truth. This is what happened: the good, the bad, and the ugly. They preserve evidence that can’t be rewritten, or changed, or forgotten. They are the true vehicles of peace, for there can’t be peace without justice.

I’ve been working with the ICTY and ICC for many years now. International criminal justice can be slow and frustrating. But I support the work of these institutions because I believe that without them genocide is more likely to be repeated. Without them, genocide will be an ever present threat to humanity.

Source: Huff.post

Kemal Kurspahić (Courtesy photo – author)

Piše: Kemal Kurspahić – Ova nedjelja je, u dva međusobno nepovezana događaja, pokazala koliko su duboki nesporazumi i nerazumijevanja u vezi s razumijevanjem ideje međunarodne pravde prije svega u srpskom društvu i javnosti: u prvom – današnji predsjednik RS Milorad Dodik pojavio se kao svjedok odbrane na suđenju bivšem predsjedniku tada nelegalne Republike Srpske Radovanu Karadžiću s tezom da su za sve što im se „desilo“ devedesetih krivi bosanski muslimani; u drugom – predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je, učestvujući na tematskoj raspravi u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku o ulozi međunarodne pravde u procesima pomirenja,poistovjetio tribunal za ratne zločine sa srednjovjekovnom Inkvizicijom, suđenjima nakon francuske revolucije i Staljinovim čistkama u Sovjetskom Savezu.

Dubinu tog nesporazuma potcrtao je ovogodišnji predsjedavajući Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Vuk Jeremić, koji je ustvrdio kako „pomirenje zahtijeva da svaka strana prihvati odgovornost“ i kako „nijedno pravo i nijedna pravna tradicija ne priznaje krivicu ili nevinost cijelog naroda“.

Dodikovo istupanje pred Tribunalom u Hagu i Nikolićevo protiv Tribunala u Njujorku izazvala su očekivano uznemirenje posebno među porodicama žrtava balkanskih ratova devedesetih ali ona su bila predvidiva i potpuno u skladu s poznatim stavovima i jednoga i drugoga o prirodi i razmjerama ratnih zločina devedesetih: i Dodik i Nikolić u više navrata su javno poricali i presudom Međunarodnog suda pravde utvrđeni genocid u Srebrenici.

Od njih se ništa osim poricanja zločina nije ni očekivalo pa, osim saosjećanja s porodicama žrtava koje u negiranju zlodjela doživljavaju kopanje po nezaraslim ranama, ta dva istupanja i ne zavređuju ozbiljnije osvrte ili „analizu“.

Ako je sazivač tematske rasprave u Ujedinjenim nacijama Vuk Jeremić u izjavama srbijanskim medijma uoči tog skupa raspirivao velika očekivanja kako bi on mogao rezultirati „balansiranijom slikom o događajima iz prošlosti“ i „poukama za budući rad međunarodnog krivičnog pravosuđa“ neki od najrelevantnijih partnera bez kojih su takva očekivanja potpuno nerealna odbili su da udostoje Jeremićev skup čak i svojim prisustvom. Tako je predsjednik haškog tribunalaTheodor Meron rekao kako takva debata postavlja pitanje „osnovnog poštovanja vladavine prava“ i kako njegovo učešće u takvoj debati ne bi moglo dati nikakav značajniji doprinos normama koje on smatra važnima.

Zapaženo je bilo i odsustvo predstavnika Sjedinjenih Država. Predstavnica za štampu američke misije pri Ujedinjenim nacijama Erin Pelton izjavila je kako Sjedinjene Države izražavaju „snažno neslaganje s odlukom predsjednika Generalne skupštine da organizuje neuravnoteženu, zapaljivu tematsku debatu o ulozi međunarodne krivične pravde u pomirenju“ i da zato neće u njoj ni učestvovati. Ona je posebno naglasila američko žaljenje što su debata i prateće panel diskusije tako postavljene da ne omogućuju da se u njima na odgovarajući način čuje glas žrtava tih zlodjela.

Čak su i neki koji jesu učestvovali na skupu, poput generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i predstavnika Evropske Unije (na nivou ambasadora) iznijeli mišljenja izrazito suprotna želji sazivača da se skup pretvori u „osudu jednostranosti tribunala“.

Generalni sekretar je podsjetio kako je uspostava tribunala prije dvije decenije – 50 godina nakon nirnberških suđenja nacističkim zločincuima -  uslijedila kao odgovor na užasavajuća zlodjela koja su podsjetila na duhove iz drugog svjetskog rata i da pokazuju kako „bezobzirnost za ratne zločine, zločine protiv čovječanstva, genocid i druge ozbiljne međunarodne zločine više nije prihvatljiva i neće biti tolerisana“. On je – u neprikrivenoj poruci predsjedniku Generalne skupštine – rekao kako „podrška međunarodnim tribunalima i sudovima znači poštovanje, a ne dovođenje u pitanje, njihove nezavisnosti, nepristrasnosti i integriteta“.

Evropski predstavnik je, takođe, insistirao na poštovanju vladavine prava u svim zemljama koje teže pridruženju Evropskoj Uniji.

Tako se nešto što je najavljivano kao skup koji će doprinijeti – valjda drugačijem – razumijevanju balkanskih ratova devedesetih i uroditi „poukama za budući rad“ institucija međunarodne pravde po svim mjerilima uspješnosti pretvorilo u potouni debakl, produbljujući nesporazum srpske politike sa svijetom. Ne treba, naravno, očekivati da će taj ishod biti poznat i srpskoj javnosti jer njeni izvještači iz Njujorka, recimo, prilježno javljaju šta je u susretu na marginama Jeremićevog skupa Nikolić rekao generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija – pored ostalog kako presudama Tribunala u Hagu „pravda nije zadovoljena i da ta činjenica srpskom narodu daje osećaj rezignacije i nepoverenja prema tom sudu“ – ali ne bilježe i da je generalni sekretar u tom razgovoru ponovio „nepokolebljivu odlučnost Ujedinjenih nacija da nastave podržavati funkcionisanje međunarodne pravde i ulogu međunarodnih tribunala kao kritičnih instrumenata u borbi protiv bezobzirnosti“.

Ako aktuelne srpske vođe, u ovom slučaju Dodik-Nikolić-Jeremić, iskreno žele da uklone sjenku kolektivne krivice srpskog naroda za zlodjela počinjena u njegovo ime devedesetih, ustajući u odbranu i pravdanje nekih od najtežih zlodjela – oni više doprinose širenju nego suzbijanju osjećaja kolektivne krivice.

(Izvor: RSE) 

E. Avdović (WPP photo)

Piše: Erol Avdović (komentar “Dnevni avaz”) – Ako bi se haška procedura svela na ono što je u korist Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom, u totalnoj historijskoj redukciji, rekao Milorad Dodik, onda su tu barem dva pitanja. Prvo, kako “tolerirati” pokušaje historijskog revizionizma, preko kojih Dodik iznova ranjava žrtve u pokušaju da izjednači odbrambeni rat s ekstremizmom nekolicine? I drugo, zašto je Haški tribunal počesto politička pozornica, nakon čega se vidi da je puno više Karadžićevih istomišljenika na slobodi nego onih suočenih s licem međunarodne pravde?

Da sramota bude veća, u Njujorku nadobudni junoša, predsjednik Generalne skupštine UN-a Vuk Jeremić, u taktu opet (?!) Marša na Drinu, dodatno sokoli istovjetnu retoriku Karadžića i Dodika u Hagu. I da sve bude gore, “usaglašeno” Predsjedništvo Bosne i Hercegovine šalje u UN Nebojšu Radmanovića da, uz Tomu Nikolića, predsjednika Srbije, valjda pomogne ovom trijumviratu!?

Nažalost, Bosne nema tamo gdje bi je moralo najviše biti: u sudskoj pravdi zločincima i njihovim političkim i drugim jatacima. Ali, nasreću, ima još dostojanstva među žrtvama. Pa tako majke Srebrenice jedine u Njujorku prkose negiranju genocida u Podrinju, ne mareći za politiku već samo za pravdu. Jer one su već izgubile što se izgubiti moglo!

Zato hrabro – kontra svjetskom parlamentu u UN-u koga je na godinu kidnapirao jedan obični srpski nacionalista – dostojanstvena majka Munira Subašić upire prstom u mnoge. A kad već može u Njujorku, trebalo bi joj to omogućiti i u Parlamentu u Sarajevu – prije nego što se ova farsa ponovi opet. Dosta je više “patriotizma” onih koji ne osjećaju Munirinu bol!

David Tolbert (TV image)

in reconciliation processes. The debate was called by UN GA President Vuk Jeremic, of Serbia, in the wake of the recent acquittal of Croatian General Ante Gotovina by the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, ICTY. Unfortunately, it has become clear that the real purpose of this debate is directed at undermining the ICTY, rather than to discuss an important issue, not only in the Balkans, but in a growing number of countries.  

E. Avdovic UN photo

Piše: Erol Avdović (Komentar “Dnevni avaz”) Minula sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o Kosovu, u kojojsu šef Vlade Kosova Hašim Tači i premijer Srbije Ivica Dačić fakturisali znane prigovore Prištine i Beograda, završena je vraćanjem u davno iskopane diplomatske rovove. No, oni će 2. aprila, na čemu insistiraju Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, ponovo morati u diplomatsku ofanzivu, u novu rundu pregovora u Briselu.

U New Yorku se ipak dogodila historija. Nakon što se sjednica završila, pragmatični Dačić i Tači prišli su jedan drugome mimo protokola te se rukovali i čak nekoliko minuta vrlo srdačno razgovarali. A Tači je prije toga, bez popusta, od Beograda sasvim državnički zatražio izvinjenje i kompenzaciju za ratne štete koje je Kosovu nanijela Srbija.

Premijer Kosova kao da je progovorio u ime drugih oštećenih balkanskih stradalnika: “Nećemo dozvoliti stvaranje Republike Srpske na Kosovu”! Rekao je ono što je već odavno neko morao reći u Bosni: “Uloga Srbije je (i dalje) destruktivna”, ali je i pozvao Srbiju da se “urazumi” i dođe sebi, jer EU i SAD nude priliku da, bez “dejtonske greške”, svi postanu dobitnici, bez gubitnika.

A kada kosovski premijer kaže kako bi stvaranje entiteta po bosanskom modelu na Kosovu “bilo prepreka pomirenju i efektivnom upravljanju te usporilo evropski put i spriječilo unutrašnji konsensus”, onda je to uzbuna i za bh. političare.

Ostaje nada da će se SAD ponovo angažirati u BiH u onoj mjeri u kojoj je još angažiran na Kosovu, sprečavajući ponavljanje dejtonskih grešaka. Bosna i Hercegovina već je, nažalost, sinonim za političku blokadu koja ne vodi nikuda.

Emir Suljagić (Courtesy photo)

Piše: Emir Suljagić – Broj osnovaca u jednom našem entitetu, onome koji sebi tepa Republika Srpska, pao je u protekle četiri godine za trinaest posto. To je jednostavna demografska i statistička činjenica. Usto i dramatična. Iza te činjenice stoji sedamnaest godina – ne računajući rat – sistematske i sistemske korupcije, posvemašnje pljačke, i ono što je sa stanovišta teksta koji slijedi uvjerljivo najvažnije, politike aktivnog sprečavanja protjeranih i izbjeglih da se vrate na svoja prijeratna prebivališta.

Ovako agresivnu politiku kakvu vodi sadašnji režim u RS-u, ali i svi prethodni, politiku u potpunosti podređenu doslovnom čišćenju “svog” dijela zemlje od nepodesnog genetskog materijala, nisu u stanju voditi visoko industrijalizirana i razvijena društva sa bilo kakvim izgledima za održivost. Politika institucionalne diskriminacije nije provodiva bez posljedica i po zajednicu u čije ime se ta politika provodi. Život je naprosto kompleksniji, a ljudi htjeli-ne htjeli, upućeniji jedni na druge, nego što to mogu zamisliti plitki, plošni i u dobroj mjeri zločinački memorandumski umovi bliski Miloradu Dodiku koje niko nije obavijestio da je Jalta bila prije sedamdeset godina, a da je u međuvremenu pao jedan zid u Berlinu.

Zajednica u demografskom sunovratu u kakvom je danas RS je zajednica čija životna snaga nepovratno curi i jednostavno ne može priuštiti da obeshrabruje, odnosno aktivno sprečava građane da se vrate i pokušaju iznova izgraditi svoje živote, odnosno da budu potrošači i poduzetnici, radnici i inovatori.

I dok su zagnojeni mozgovi savjetnika Milorada Dodika usredsrijeđeni na “dejtonsku nedodirljivost Srpske”, sve je jasnije da u današnjem svijetu mogu preživjeti samo ona društva koja promoviraju svoju raznolikost, omogućavaju jednaka prava svima, pružaju jednake izglede na obrazovanje i potporu i povjerenje u naraštaje koji tek dolaze. Zvanična politika RS-a, ukoliko želi da preživi, mora biti privlačenje njenih raseljenih, dijaspore, Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih, da svoje znanje i novac stečene u inozemstvu ulože u RS. Ali, to nije moguće izvesti bez potpunog zaokreta u politici kako na lokalnom, tako i na entitetskom nivou.

Provodeći politiku sprečavanja ili podrivanja održivog povratka, prizivanjem i kreiranjem okruženja u kojem povratnici nisu dobrodošli, nastavljanjem ratnohuškačke retorike preko privatnih medija na budžetskim jaslama, negiranjem pravosudno utvrđenih činjenica o genocidu počinjenom na teritoriji sadašnjeg entiteta Republika Srpska, vlast u ovom entitetu nastavlja pucati sebi u nogu.

Naime, nisu mogući i neće polučiti nikakve rezultate pokušaji gradonačelnika Prijedora Marka Pavića da privuče investicije iz dijaspore: kao što je pokušao nedavno, šaljući izaslanike, Bošnjake, iz skupštinske većine, u Švicarsku da tamo mole prije dvadeset godina protjerane građane Prijedora da ulože u aparthejd koji je uspostavljen u tom gradu. Dijaspora, kako prijedorska, tako i posvuda sa teritorije današnjeg RS-a je uglavnom nesrpska, i ne gleda nimalo blagonaklono na ono što se tamo događa, odnosno na zvaničnu politiku entiteta. Pare ne idu bez prava. “Muslimanske” pare idu u paketu sa “muslimanskim” glasovima. To je paket-aranžman.

(Source: Oslobodjenje)

E. Avdović (WPP photo)

Piše: Erol Avdović – To što je generalni sekretar NATO-a Andreas Fog Rasmusen (Fogh Rassmusen) u Sarajevu izgovorio, da poštuje državni suverenitet Bosne i Hercegovine, te da niko neće prisiljavati Bosnu u članstvo ovog najjačeg globalnog vojnog saveza – odmah je izvitopereno od nekih bh.političara. U toku je jeftini “rat” riječi sa skupim posljedicama.

Nebojša Radmanović je konstatirao kako se u jednom dijelu BiH rodio NATO skepticizam!? No “skepticizam” nije adekvatna riječ za vješto vodjeni bojkot protiv NATO-a iz centara moću Banja Luci zna se za čiji račun i po kojem nalogu.

Uz sve, član Predsjedništva BiH Radmanović pri tome nije pomenuo ni jednu anketu, jer vjerodostojnog istraživanja javnog mnijenja o tome još i nema. I neki raniji “politički žiranti” u procesu približavanja BiH NATO-u, ostali su na razini starih ispraznih obećanja; sve u stilu, ne lipši magarče do zelene trave!

Jednostavno, bosanski su političari neozbiljni glede ulaska u NATO. Ali nije ni medjunarodna zajednica sasvim nevina, jer je dugo paušalno djelila političke “šamare” svima i svakome ispuštajući da politički neutralizira pravog krivca za to.

Bosna se igra sa svojim vremenom, kao da je ono u njoj najjeftinije u čitavoj Evropi. Je li iko razumio Rasmusenove riječi, kako članstvo u NATO-u znači obično i strane investicije, jer kapital, više od svega – voli sigurnost. Ili se možda računa, kako je Bosna ipak, poligon za jedan drugi investicioni plan: onaj ruski, kome ne manjka i političkih i interesnih vazala s obje strane, opet, strateški nabujale Drine.

Bez obzira na koalicione interese, političke dilove i sva taktička medijska prepucavanja, članstvo u NATO-u je dobitna kombinacija za sve Bosance. Ovo je šansa čak i onima koji ponekad bulazne kao da stvarno imaju rezervnu domovinu! Bolje je da to ne provjeravaju.

Uostalom, Bosna je medjunarodni brend, UN kategorija i sigurnosni faktor u regionalnoj arhitekturi dugoročno zacrtanog mira. Odugovlačenje samo uvećava cijenu: Bosanci osujetite NATO kočničare odmah! Čemu je vrijeme i vakat je!