Gojko Berić (Courtesy photo)

Piše: Gojko Berić – Ima više od stotinu osamdeset godina kako je engleski istoričar Thomas Macaulay u časopisu Edinburgh Review, jednom od najznačajnijih u evropskoj kulturi, nazvao štampu “sedmom silom”. Evropskim velesilama su u to vrijeme smatrane Velika Britanija, Francuska, Austrija, Pruska, Rusko i Otomansko carstvo, a u državama u kojima je bila nezavisna, štampa je važila za sedmu silu.

Ova sintagma označava ideal medija koji služe kao svojevrsni korektiv državne vlasti, uspostavljajući ravnotežu među raznim centrima moći u modernom društvu. O značaju novinarstva u SAD-u govori čuvena misao predsjednika Thomasa Jeffersona: “Ukoliko bih morao da biram između vlade bez novina i novina bez vlade, bez oklijevanja bih odabrao ovo drugo”. Odmjeravanje snaga između novinara i institucija vlasti u Evropi traje više od dva stoljeća. Ispostavilo se pritom da je novinarstvo samo relativno nezavisno, i da je u odmjeravanju snaga sa državnom vlašću bilo češće “sedma” nego “sila”. Ipak, popriličan broj političkih lidera u svijetu “poginuo” je od novinarske ruke, ali je neuporedivo veći broj novinara platio glavom ili robijao boreći se za istinu. Bilo je, dakle, i pobjeda i poraza.

Najsvjetliji trenutak svjetskog novinarstva u drugoj polovini prošlog stoljeća desio se u Americi i poznat je kao afera Watergate, kada su dvojica novinara Washington Posta Bob Woodward i Carl Berstein otkrili povezanost tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona sa provalom u izborni štab Demokratske stranke 17. juna 1972. godine. U zajedničkom tekstu objavljenom 40 godina kasnije, Woodward i Bernstein su istakli da je ključni momenat u čitavoj priči bio prikrivanje afere, koju je Bijela kuća u prvi mah odbacila kao trećerazredni incident. Međutim, Nixon je, pod pritiskom činjenica, podnio ostavku. Bio je prvi i jedini predsjednik Sjedinjenih Država koji je to učinio. Pao je kada je zaratio sa novinarima i demokratijom. Nije čudno što je Georg Bush stariji jednom prilikom, listajući jutarnje izdanje vodećeg američkog dnevnika, rekao šefu svog kabineta: “Ja se bojim ovih iz New York Timesa”.

U Njemačkoj i Francuskoj novinari tradicionalno imaju veliki utjecaj na političare i politiku. Prije gotovo pola stoljeća, u medijski život Velike Britanije stupio je čovjek po imenu Rupert Murdoch, danas 81-godišnjak. “Političari su uvijek umirali od straha pred Rupertom Murdochom i svi su pronalazili načina da ga pridobiju na svoju stranu, što je uključivalo i prekomjerno ulizivanje, tvrdi jedan od njegovih bivših saradnika. Murdochov favorit gotovo sigurno pobjeđuje na izborima, jer njegov The Sun svakodnevno čita gotovo deset miliona Britanaca. U maju 1997. godine, kad je Tony Blair i njegova stranka New Labour odnijela veliku izbornu pobjedu, na naslovnoj strani najtiražnijeg britanskog dnevnika osvanuo je krupni naslov: ‘The Sun je dobio izbore’.”

Pismenost nikada nije bila jača strana stanovnika Balkana, pa je razumljivo što su tiraži novina i magazina oduvijek bili relativno skromni, a tu i tamo i mizerni. Poznata je misao o novinama kao “jutarnjoj molitvi” savremenog čovjeka. Ali, savremeni čovjek ne stanuje ovdje. A ako i stanuje, šta mu se nudi? A evo kako jedna hrvatska novinarka opisuje medijske čari Pariza: “Mogu sjesti, kupiti novine, kvalitetne da bolje ne mogu biti. Ovdje ljudi kupuju novine jer se u njima ima što pročitati. Nitko ih ne uzme, prolista, odloži nakon tri minute i prezirno konstatira – evo, pročitao sam novine. Kad francuske novine odložiš na stol, stvarno si pametniji, i žao ti ih je baciti jer još ima tekstova koji zaslužuju naše vrijeme. Mediji su ovdje utjecajni jer su nezavisni i pismeni i time pokazuju da cijene svoje čitatelje i čitatelji njih”. U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, gdje je polovina stanovništva polupismena ili nepismena, niti novine cijene svoje čitaoce, niti čitaoci njih.

Vladajuće strukture bivšeg režima, od lokalnih do saveznih, mahom nisu čitale novine, jer nikada nisu stekle tu građansku naviku. Kad god sam prisustvovao nekom partijskom ili skupštinskom zasjedanju, mogao sam primijetiti kako tek svaki deseti čovjek ima pred sobom dnevne novine. Međutim, dežurni ideolozi su i te kako motrili na sve što je u novinama pisalo. Pretežno bahate i primitivne, vlasti su na novinare gledale kao na nužno zlo, a ponekad i kao na obična spadala. Biti novinar u nekoj bosanskohercegovačkoj provinciji nije bilo nimalo privlačno. U centru je situacija bila nešto drukčija. Tu je svaki iz kruga vodećih političara imao svoga novinara, koji je uživao poseban status u redakciji, pratio “odgovornog druga” prilikom njegovih “obilazaka terena”, i bio dobro plaćen.

Provincijskog porijekla i skorojevićevskog duha, današnje vladajuće oligarhije takođe ne čitaju novine, niti mnogo mare za ono što u njima piše. Da li ste, recimo, ikada čuli da neki parlamentarac, entitetski ili državni, neki ministar policije ili stranački lider ustane i kaže: “Gospodo, jeste li čitali današnje novine? Ako je tačno ono što u njima piše, onda među nama ima korumpiranih ljudi i pokrovitelja organizovanog kriminala. To su teške optužbe i moramo ih hitno razmotriti”. Naravno da ništa slično niste čuli. Zamišljam šefa kabineta nekog ovdašnjeg predsjednika, premijera ili ministra policije kako obavještava svog nadređenog: “Šefe, stigle novine!” Šef odmahuje rukom i nastavlja da ispija svoju prvu jutarnju kafu. Ne mislim da su najbolji novinari pametniji od svakog političara, niti da su uvijek u pravu, ali gospoda predsjednici, premijeri, ministri… moraju shvatiti da su novine, sviđalo se to njima ili ne, slika države kojom upravljaju, preciznije – slika njih samih. A to je slika političkog, ekonomskog, socijalnog i moralnog raspadanja.

Poznato je da se Mark Twain, po mnogima prvi istinski američki pisac, strastveno bavio novinarstvom. Twain je pisao da su američki senatori “nesposobni da shvate razliku između zločina, zakona i ljudskog dostojanstva, pošto su moralno slijepi”. Baš kao da je riječ o našim stranačkim liderima i narodnim deputatima. A čovjek je umro prije 102 godine.

(Izvor: Oslobodjenje 13. decembar 2012)

Nobel za EU 2012 (Courtesy photo)

Piše: Erol Avdović (Kolumna “Dnevni avaz”) –   Ovdje u New Yorku, gdje stalno patite od nedostatka vremena i gdje često priželjkujete da dan potraje bar 30 sati, volim bar na brzinu – dotaknuti neku svjetsku temu sa svojim kolegama dopisnicima u centrali Ujedinjenih naroda na East Riveru.

Tako sam, što bi Amerikanci rekli “s vrha pameti”, bez predumišljaja i misaonih kalkulacija radi “obavezne” političke korektnosti, prije neki dan dodirnuo temu oko dodjele Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji. Ili, pučki rečeno: mjerio ja čehru Amerikancima, a mjerili su i oni moju, oko ovog nam Nobela!

Čudo i nevjerica oko izbora

- Znam, smeta ti, ma sasvim opravdano što nisu uzeli u obzir, da EU nije ništa ili ne dovoljno učinila kako bi sprječila sve one zločine u Bosni …, kažu mi kao da čitaju moje misli kolege među kojima su i novinari “New York Timesa”, “Washington Posta”, do najpoznatijih svjetskih novinskih agencija. Među njima je i novinarka  agencije “Associated Pressa”, šefica njihovog biroa u UN-u, Edith Lederer, koja je prije 20 godina, pod vatrenom kišom granata provodila mnoge dane u Sarajevu.

Čuo sam, uostalom bar nekoliko anegdota o hrabrosti ove američke novinarke – veterana iz više ratova o vremenu kad je djelila istu sudbinu Sarajlija kojima je Ratko Mladić “razvlaćio pamet”. I to danonoćno, i – što bi rekao dobri stari Krleža, na očigled “te stare kurve Europe”. Edith, od koje vjerujte mi na riječ zaziru svi generalni sekretari i predsjednici Generalne skupštine UN-a, samo klima glavom u nevjerici. Sad i ja znam što mi želi reći; bez riječi!

Čini mi se međutim, iako o tome još nisam puno toga pročitao u njihovim medijima, da se mnoge američke kolege slažu, šuteći sa mnom, dok ne proključamo oko te nove uzavrele “bosanske teme”!

Naime, uz svo uvažavanje značaja Europske unije na Starom kontinentu, dodjela Nobelove nagrade za mir EU, bez obzira na prve balkanske političke hvalospjeve lokalnih vlastodržaca – zapravo nije sasvim ispravan izbor. Da ne kažem pogrešan!

Jer, imati takvu mrlju na savjesti, poput Srebrenice, o kojoj je ljetos u Potočarima govorio generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon – prizivajući iz tog djela ranjene Bosne svijet da se ujedini oko Sirije, nije mala hipoteka u “biografiji” Europe! Ruku na srce, uspjeh EU u posljednjih 60 godina, ipak, i prije svega – veže se uz onaj ekonomski napredak Zajednice “gvoždja i čelika”. I nešto manje politički! Jer, Europa ne može računati da je imala kontinuiranih preko 60 godina mira, ako se na njenom tlu 1995. godine, dogodio genocid u BiH, a 1999. umalo puni egzodus jednog naroda – sa Kosova. Povrh svega, Europa na sve te nezgode ne gleda sasvim unisono i s jednako principijelnom vizijom.

Nevolje s balkanskom periferijom

Ujedinjene europske države još nemaju ni zajednički Ustav (na referendumu su ga oborile njene najvažnije zemlje poput Francuske), a njen EU Parlament u Strazburu nije europska zakonodavna vlast, koja je u stanju da sreže obavezne standarde izvršnoj vlasti, koju će poštivati svi i na europskoj periferiji.

Tako se i moglo dogoditi da London, Pariz, pa i Berlin – sve ugledne prijestolnice kondenzovane europske moći, koje čine osovinu onih “glvnih” – što ponajviše odlučuju u Bruxellesu – budu predugo indolentni, riječju – nepravedni prema Sarajevu, koje samo nije moglo spasiti Srebrenicu 1995.

Kao što se i sada događa, da se, sve valjda ulizujući se Srbiji zbog Kosova, ovoj zemlji – koja još nije prošla kroz postkonfliktnu katarzu, nakon ratova u Bosni i Hrvatskoj – dakle, Beogradu nudi prioritet na europskom putu. Pa, nije valjda da EU pristaje biti nekom majka, a nekom maćeha!?

Gledano iz ove američke perspektive, u pravu je ovdašnja novinaraka Frida Ghitis koja je preko vikenda u svojoj kolumni na web-portalu CNN-a napisala da je Nobelov komitet u Oslu – “propustio šansu u svojoj nagradi za mir” ove godine. Jer, na svijetu ima toliko mnogo boraca protiv tiranije, koji su mogli potvrditi očekivanja svijeta oko Nobelove nagrade za mir.

Nepravedno izostavljena imena

Od majušne pakistanske tinejdjerke – Malal Yousafzai, koju su talibani pokosili rafalnom mržnjom, jer ona se bori za osnovno

E. Avdovic UN photo

ljudsko pravo na obrazovanje, do Avganistanke liječnice Sime Samar, koja se bori za prava potlačenih žena – Nobelov komitet se mogao potruditi da nađe nekoga tko više liči na mirovnjaka kao što je to Nelson Mendela. Mogao je dakle više, nego da izabere birokratsku organizaciju, koja baš na “bosanskom pitanju” nije prošla sasvim na ispitu. Niti se pokušala sasvim iskupiti oko toga!

S pravom dakle ova američka novinarka, navodi još nekoliko imena, od Maggie Gobran, časne sestre iz Egipta, koja poput Majke Tereze, nekada u Kalkuti,  sada u Kairu pomaže siromašnoj djeci – do biskupa John Onaiyekana i imama Sultan Sa’ad Abubakara, koji u sektaški uznemirenoj Nigeriji pomažu razumjevanju krščana i muslimana… Sve do hrabrog blogera na KubiYoani Sancheza, koji s riječima ispisanim na internetu, riskirajući vlastitu slobodu – ubrzava osvajanje slobode za sve ostale Kubance.

Neke od njih očito, Nobelov komitet Švedske akademije znanosti, koga inače bira Norveški parlament u Oslu propustio je odabrati ove 2012.  Da ironija bude veća, Norvežani su se odlučili da dodjele Nobelovu nagradu EU iako Norveška uz Švicarsku i dalje odoljeva ponudama da postane članicom Europske unije.

Propuštena šansa i Arthur Schneier

Propustio je recimo da se ove godine nagradi i izuzetno vjerodostojni kandidat, Rabbi Arthur Schneier, utemeljitelj zaklade “Apel savjesti”  (Appeal of Conscience Foundation) iz New Yorka, koji se od 1965., kada je tu fondaciju osnovao bori za mir i toleranciju. Schneier je ljetos digao BiH na noge, i prije zaksnjelog Ban Ki-moona govorio u Srebrenici. Ne kao političar, već kao čovjek kome treba vjerovati. Schneier je odavno zvanični kandidat za Nobela, zbog mira koga propovjeda, a koliko znam iz ličnih kontakata – Bosanci ga zdušno podržavaju za dobijanje ove nagrade. Norvežani su međutim izgleda ostali ravnodušni.

U ovogodišnjem izboru dobitnika Nobelove nagrade ima cinizma kojem se ne može prešutjeti. Pa tako, neki novinari s druge, evropske strane Atlantika, valjda u želji da se apologetski dodvore ideji, po kojoj su oni na vlasti, bogati i moćni – znači EU – “uvjek u pravu”. Neki izgleda misle, da mi bosanski stradalnici u ratu od 1992 do 1995 – valjda “nemamo” prava na vlastito mišljenje oko dodjele Nobela za mir! I da zbog toga trebamo zažmiriti na jedno oko?!

Tako je i jedan ugledni zagrebački kolega napisao kako je “mirotvorna uloga EU cjenjenija u onim dijelovima Balkana koji su demokratski konsolidiraniji”, a da manje tamo, “gdje se, na ovaj ili onaj način, ‘vlast valja ulicama’ i na prostorima na kojima se snažno osjećaju ratne napetosti ili njihove posljedice”?!

To odprilike znači, mi na bosanskoj periferiji EU ne možemo oko Nobelove nagrade za mir – još nismo sposobni sve ispravno “skontati”, jer smo još u postkonfliktnom nokdaunu, a (europski) sudija još nije odbrojao do 10, pa se ne zna ni hoćemo li se dići na noge!

Jer, ako se u Bosni još nije rodio ili – probudio, neki bosanski Nelson Mendela, Fetullah Gullen ili Desmond Tutu, a u Srbiji još ne – tamošnji Willy Brandt – to ne znači, da se Nobelova nagrada za mir trebala tako lahko dodjeliti –zapravo samo političkom krilu Europe. I da je valjano zanemariti njenu intelektualnu savjest. Recimo onu, koju je oko geografski izgledno najsrcolikejeg dijela Europe – u BIH dakle, tako jasno artikulirao Francuz Bernard-Henri Lévy.

Već viđeno – Déjà vu

Norveški Nobelov panel napravio je još jednu grešku. Onu istu kao i kada je, iz ko zna kojih (političkih) razloga (?!), nakon Srebrenice, dodjelio 2001. godine, Nobelovu nagradu za mir – Mirovnim operacijama UN-a i njihovom bivšem šefu, a te godine već generalnom sekretaru UN-a Kofi Annanu. Mnogi tvrde da je greška ponovljena i kada su Norvežani preuranili u dodjeli Nobelove nagrade za mir američkom predsjedniku Baracku Obami, na samom startu njegovog četverogodišnjeg mandata 2009. godine, iako se ispostavilo da je planetarno popularni Obama – možda sve, ali ne pacifista.

Sve se na neki način i po mišljenju bar nekih Amerikanaca potvrdilo – kroz “propuštenu priliku” dodjele ovogodišnje Nobelove nagrade za mir EU. U pravu su čak i oni, koji ovih dana podsjećaju, kako slavna burmanska aktivistiknja i borac za ljudska prava Aung San Suu Kyi, dobitnica Nobela za mir 1991. godine, nije ništa ili premalo učinila za prava muslimana u njenoj zemlji, u Burmi (Miyanmar). Drugim riječima – Nobelov komitet zna i promašiti!

Naime, mogao je, a i morao je taj ugledni Nobelov skup u Oslu čuti šta je to ovoga ljeta u Srebrenici rekao rabin najveće njujorške sinagoge Arthur Schneier. Ali nije!

Ovako ispada, da njima u Oslu – Srebrenica ništa ili malo znači. Uostalom, kao što je upitno, koliko je ova evropska varoš – tada, 1990-tih s većinskim muslimanskim stanovinštvom “značila” mnogima u EU.  A Rabbi Arthur Schneier, ovaj naš, odavde iz New Yorka, mogao je ove jeseni – oprati bar jedan evropski obraz u glavnom gradu Norveške. I opet nije!

Bolje je da su apstinirali zbog Grčke

No, i više od toga – Nobelov komitet mogao je i apstinirati oko ovogodišnjeg laureata za mir, kao što su to uradili 1914., ili 1972. godine – eskivirajući čak 17 puta da izabaru dobitnika u ovoj političkoj sferi. A kad su nagradu već dali Europi, onda Zajednica kako to sarkastično navodi “The New York Times” – treba odmah Grčkoj poslati sav novčani iznos Nobelove nagrade za mir (cijelih nešto više od “pišljivih” milion dolara) kao učešće za otplatu svih onih milijardi eura grčkog duga EU. I neka se pripaze, jer u Grčkoj tinja “Zlatna zora” koja slavi Arkana i ima svoj glas u parlamentu. U tom kontekstu – dijelovi EU su, uz sav dužni respekt većini, ipak radije prijetnja nego doprinos miru.

Greek Parthenon in Athens (Photo archive)

By Bernard-Henri Lévy – Poor Greece! There was a time, at the beginning of the 19th century, when all that Europe counted as artists, poets, and great thinkers, from Chateaubriand to Byron in Missolonghi, from Berlioz and Delacroix and Pushkin to the young Victor Hugo, rushed to the aid of Greece, actively campaigning for her liberty in what was known as the philhellenic movement. Today, we are far from all that.

And everything is happening as though, while the Greeks must take up another battle against another form of decadence and subjection, the heirs of these great Europeans can find nothing better to do than to scold them, stigmatize them, knock them down to rock bottom and, from stringent program imposed upon them to austerity plan they are reduced to registering and applying, to rob them of this very principle of sovereignty they once invented.

In substance, that is what I came to remind some six hundred young and not so young people who came to listen to Jean-Marie Colombani and me speak, in principle about Libya, but rapidly, really, of Greece, at the Megaron Athens, the gigantic cultural center at the heart of the city, last Wednesday.

Shame on your carefree if not downright irresponsible political class that, for decades, and with your complicity, has wallowed in clientelism and then used the euro as a machine to create fictitious wealth and guaranteed income, I said.

Shame on this neo-Nazi party, Golden Dawn, which, according to the polls, is poised to win over 10 to 15 percent of your electorate and whose existence with its blatant racism, its scarcely disguised swastika and its Nazi salute, its taste for violence, its cult of blood and soil, its negationist-leaning antisemitism, its promotion of the birth rate, is like spitting in the face of the Greece of Plato and Demosthenes or those who resisted the dictatorship of the colonels.

But shame as well on this bankocrat and heartless Europe that administers its remedies like a dose of hemlock and which is in the process of inventing, in the birthplace of democracy and its values, a political — or rather anti-political — model that has as yet no name but that some here do not hesitate to qualify as a regime of “colonization by debt.”

What if, as is incessantly threatened, Greece ultimately ends up pulling out of Europe?

Everyone can always get out of everything, naturally.

The Greeks themselves, blinded by bad shepherds or by their own populist passion, can decide to take this headlong escape.

Moreover, a third of the country, which has returned to an economy of subsistence and barter, has, in actual fact, already left the euro.

But should the movement expand, pursuing to its end this insane logic whereby one sometimes has the feeling that the cure is scarcely less worse than the malady, should Greece actually become this Iphigenia sacrificed on the altar of universally revered Austerity, brooking no nuance, like a new and terrible idol, if the conjuncture of demagoguery on the inside and arrogance on the outside, of Germanophobia on the one hand and technocratic smugness on the other is such that Greece ends up, in a word, returning to the drachma — it will be, not only for the Greeks, but for the world and, in any case, for Europe, not an alleviation but a tragic aggravation of the crisis.

For, what is Europe, basically?

It is an idea before it is a market.

More precisely, it is only a market because it is, first of all, an idea.

And it is, this idea, a knot of the three threads of the mind of Rome, of Jerusalem, and of Athens.

If one of these three threads is cut, it is the soul of Europe that will be lost.

If we should come to lack one of these three elements, Europe as a civilization and a culture will collapse.

We have seen the cost of the attempt to amputate its Jewish element; we know what the plan (which was also, on a smaller scale, that of Nazi paganism) to obstruct its Roman road nearly cost. Well, relatively speaking, and without comparing the incomparable, to cut off the Greek spring, to separate us from this Greek dawn that saw the birth of some of the founding principles of our collective republican existence could well be the new plan of those whom Nietzsche already called the bad Europeans. And the disaster that would follow would be not only an economic but a moral one, of which the current crisis would prove a mere foretaste.

We can turn the problem this way and that.

One does not play with symbols nor, even less, with the memory of peoples.

With its 3 percent of the European GDP, Greece is more essential to Europe than some of the countries dictating its law.

A word to the wise is sufficient: Only accountants and amnesiacs can ignore this truth.

(Source: Hff.Post)

E. Avdović (WPP photo)

Piše: Erol Avdović (“Dnevni avaz”) – Kada odavde iz New Yorka gledam euforiju na zagrebačkim ulicama zbog oslobadjanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su uz izlišnu pomoć utjecajnih saveznika i visoku cjenu doista oslobodili svaki pedalj svoje domovine, i opet nacionalističku histeriju u Beogradu zbog filigranski odvagane odluke Haaškog suda, kao novinar to razumijem, jer ponešto znam o svemu. Ali, kao čovjek, imam pomješana osjećanja slušajući šta pobjednici i žrtve govore o tome!

Otuda potreba da se ponovo “prošetam” alejom – u “drvoredu” sasvim ispravnih i dobro odmjerenih, iznad svega čvrstih riječi, koje tu nisu iznikle slučajno. Jer kako to zapisaše o ovom “slučaju” novinari londonskih novina “The Times” – historija se mora pravilno zapisati! Dodajmo: ako ne želimo da nam se ciklički ponavlja u najgorem obliku.

Ispravno odmjerena odluka suda

Dakle, u Hrvatskoj su se dogodili zločini nad civilima! I Srbi su kao i drugi bili medju tim stradalnicima. Ili, kako neambivalentno piše “The Times”: “To su bili zločini”! I to što je UN tribunal oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača — ne znači da ih je doveo u pitanje. Zločini su ostali i morat će biti kažnjeni, jer ratni zločini nikad ne zastarjevaju!

No, Sud u Haagu je posalao jednu sasvim drugu poruku, koju bi civilizacijski trebali respektirati u Beogradu. Uostalom, tamo se još ne mogu pohvaliti da su u Srbiji vodili oslobodilački rat protiv Hrvata, Bosanaca ili Albanaca recimo – i na svojoj teritoriji. Naravno! Niko Srbiju nije napao od Drugog svjetskog rata na ovamo!

“Oslobađanje generala je počivalo na procjeni da protjerivanje Srba nije bilo rezultat zločinačkog udruživanja. Nije bilo plana za to”, piše “The Times”. I drugi se ne libe sugerirati kako su hrvatski Srbi ušli u zbijeg (nehumano je reći “humani transfer stanovništva”) koji im se politički i medijski dugo sugerirao iz Beograda. –

Ova odluka Suda je pravda, a ne amnestija, koja je obradovala i digla na noge Hrvatsku, znajuči kako je bivša tužiteljica Haškog suda Carla Del Ponte – željela, po svaku cjenu izjednačiti krivicu Zagreba i Beograda. I znajuči, kako je sa istim žarom Del Ponteova proganjala i bosanske generale, Halilovića, Delića, Alagića – ne da im samo dokaže krivicu, već i da se u Bosni izjednače agresori i oslobodioci. Zato je ova oslobadjajuča presuda hrvatskim hrvatskim generalima, dobra vijest i za pravdu koja slijeduje braniocima bosanske domovine. A poruka je doduše ii kako je pravda skupa, i da na svijetu “ima samo onoliko pravde koliko se za nju izborimo”!

Geostrateški značaj “Oluje”

Istina je dakle, da se hrvatska operacija “Oluja” pokazala kao uvertira u finalno okončanje rata. I da opet upotrjebim riječi koje donosi “The Times” – Oluja se pkazala “ključnom u zaustavljanu Miloševića, spašavanju Bosne od daljnje patnje i osiguravanju dogovora o raspodjeli teritorija u okviru Dejtonskog sporazuma”.

I tu, nažalost, dolazimo do bolne istine, koju više neko ne skriva, kada objašnjava i današnju političku blokadu dejtonske Bosne i Hercegovine. Umjesto da se zastava države BiH zavijorila u Banja Luci, naravno bez zločina, a da su se pitali mnogi bosanski i hrvatski generali, časnici i borci – to bi se dogodilo – dogodila se, kako Times priznaje ta “dejtonska raspodjela teritorija”.

Tu dejtonsku “anatomsku grešku”, 17 godina kasnije Milorad Dodik, pokušava iskoristiti kad god može. Tako i sada, prihvatajući kao “evropski put” (?!), a radeći zapravo za rusku političku guberniju u ovom, bosanskom dijelu Evrope, Mile-partner traži demilitarizaciju Bosne i ukidanje Oružanih snaga BiH, sve kontra-NATO-u. U isto vrijeme pokušava opet — etnički zaokruživati nove bosanske teritorije, u neke nove “SAO” (“srpske autonomne oblasti”, kao početkom 1990-tih ?!) — etnički većinske teritorije, i to na teritoriji većeg bh.entiteta – u Federaciji BiH?! Sreća je bar što mu američki ambasador Patrick Moon, otišao odmah “na noge” u Banja Luku, da mu poluglasno šapne na uho: “Malo morgen”!

I opet, u povodu Gotovine i Markača, Miletov saborac, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ogorčeno je izjavio da je presuda politička i da “otvara stare rane”. Ali, kako to posebno navodi i pomenuti Times, “u stvarnosti, Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine, pred kojim se slučaj i odvijao, je nesavršen ali častan pokušaj zadovoljenja pravde”. To je dakako za one koji priznaju da se u Srebrenici 1995. dogodio zulum zvani genocid.

Pa valjda nakon 20 godina svi to znamo. I svi to prihvatamo? Ili se u Beogradu još ne mire sa time, i onako, nastavljaju političku trgovinu sa Evropom!

U ostalom ne primječuju to samo Englezi, ili moji Amerikanci, da iako su doista “sve strane počinile zločine u balkanskim ratovima devedestih – nisu sve jednako krive”!

Historijske greške i značaj imena

Evo, recimo Times fino piše, sadeći još jedno drvo u povjesnoj aleji kroz koju moramo do zelenih grana:

“Krvoproliće je bilo ručni rad Miloševića. Njega su zapadni krojači politike dugo i pogrešno smatrali partnerom za pregovore. Loš pokušaj neutralnosti, uključujući i embargo UN-a na oružje koji je Srbe dominantnim u vojnom pogledu, pobrinuo se da civilne patnje potraju i čak se intenziviraju”. I onda “The Times” iznova valjano zaključuje:

“Pomirenje je ključno. Ono zavisi od tačnog prepričavanja historije”.

I zato, izmedju historije koju ispisuje Haaški tribunal i nacionalističke histerije, koju ne ispisuju samo graffiti i huliganske bande na balkanskim stadionima – ja biram ono prvo! Ma koliko nesavršena – takva je historija putokaz, jasan znak pored puta koji krivuda kroz mračne drvorede ponovljenog balkanskog stradanja.

Uostalom, otuda mi je stara bosanska riječ “povijest” čak i bliža od ove internacionalne – “historija”!

I kad smo već kod imena, naučio sam to već u prvim danima novinarsko-dopisničkog službovanja iz “Kristalne Palače naroda”, ovdje na East Riveru, u New Yorku, prije skoro 20 godina – ispravno je davati imena čak i ratovima.

Tako je ispravno reći Domovinski rat! U Hrvatskoj je taj termin temeljno etabliran – od kuhinjskog stola do Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, i sve do Banskih dvora. Ali, iako ispravan, taj se termin nije udomaćio u Bosni!? Tamo je oslobodilački rat protiv agresora, skoro pa prepušten na milost i nemilost kolokvijalizama, u biti – onima, koji su s terminima suprotnog “patriotskog” naboja i značenja nastavli rat protiv Bosne i svega bosanskog.

Pa nije Tito bio budala kad je onaj prethodni rat, uz ne manje krvavih pogrom prema ljudima od Triglava do Gevgelije – nazvao: “Narodno-Oslobodilačka-Borba” (NOB)! U protivnom, bez jasnih riječi, a “poslije dobre literature – uvjek teku potoci krvi”, zapisao je njegov suvremenik britanski državnik Winston Churchill.

“Make no mistake”(ne pravite grešku!) – započinju često svoje rečenice Amerikanci,  da sve stvari stavljate u isti koš! Ili ih proglasite isto važnim!? Jer, onome kome su sve stvari isto “važne” – zapravo ništa nije važno! Ne radi se, dakle – ovdje o srpskim, ili hrvatskmm ili bosanskim generalima. Radi se o traženju izlaza iz sasvim pogrešne balkanske kvadrature kruga! Vrijeme je da prestanemo povjesno mucati, i da stvari počnemo nazivati pravim imenima. U Bosni posebno!

Kineska armija na paradi (Courtesy photo – The Watchman Report)

Piše: Mike Hanna – Tokom posljednje decenije Kina je doživjela ekonomski rast kakav nije viđen od 18. stoljeća i Industrijske revolucije. Ovo sve se dešava u periodu kada je počela slabiti svjetska ekonomija, te kada su nepredviđeni propusti u naširoko hvaljenom sistemu zapadnjačkog kapitalizma doveli do velikog osiromašenja bogatstava mnogih nacija i nagomilavanja skoro nemjerljivog duga.

Sjedinjene Američke Države trenutno duguju Kini blizu 1.600 milijardi dolara, što je ekvivalent od 15.000 dolara godišnjeg duga za svaku američku porodicu.

Glavnica se povećava za 3,88 milijardi dolara dnevno. Ne samo da je kvalitet izvršne vlasti doveden u pitanje, već i temeljni principi slobodnog tržišta za koje su generacije zapadnjačkih ekonomista tvrdile da će osigurati najveću dobrobit najvećem broju ljudi.

Kina nije imuna na globalnu ekonomsku krizu – njen rast je značajno usporen, ali takav je skoro osam posto godišnje, dok je, prema posljednjim pokazateljima, najniži postotak već prevaziđen, a nedavni period usporenja ekonomskog rasta završen.

Šta su to komunisti uradili na dobar način, a u čemu su kapitalisti drastično pogriješili?

Put socijalizma

U izvještaju nazvanom “Odlučni marš stazama socijalizma sa kineskim obilježjima i stremljenje ka završavanju izgradnje modernog naprednog društva u svim aspektima” odlazećeg predsjednika Hua Jintaoa, predstavljenom na 18. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine, dat je osvrt na proteklu deceniju.

Ovdje se može naći jedan od mnogih objašnjenja za kineski ekonomski uspjeh: “Tokom posljednjih tridesetak godina kontinuiranog istraživanja za reformu i otvaranje, mi smo ponosno stupali pod zastavom socijalizma sa kineskim obilježjima i odbacili smo staru, krutu politiku zatvorenih vrata. Istovremeno smo odbacili svaki pokušaj da se napusti socijalizam i da se krene pogrešnim putem.”

U sistemu u kojem je privatno vlasništvo dozvoljeno, čak se i potiče, ali u kojem država zadržava kontrolu nad kompanijama od vitalnog značaja za nacionalnu ekonomsku sigurnost – primjera radi kompanije koje rade sa prirodnim resursima, banke i telekomunikacijske kompanije. Ipak, nadmetanje unutar i između tih državnih kompanija se smatra vitalnim dijelom razvoja.

Ovo pažljivo balansiranje je spomenuto u izvještaju predsjednika Hua: “Produbljivanje reforme je ključno za ubrzanje promjene modela rasta. Temeljni problem sa kojim se susrećemo u strukturalnoj ekonomskoj reformi je kako postići ravnotežu između uloge Vlade i uloge tržišta, a mi bismo trebali pobliže slijediti pravila tržišta i bolje igrati ulogu Vlade.”

Jasna dominacija

Državne kompanije su zaslužne za otprilike polovinu kineskog ekonomskog dobitka, ali su privatne kompanije te koje najviše stvaraju nova radna mjesta.

Postoji stalno kretanje unutar sistema koje sprečava bilo državu bilo privatno preduzeće da ostvari jasnu dominaciju nad drugom komponentom.

Tradicionalno zapadnjačko ekonomsko razmišljanje vidi državne kompanije kao prepreku slobodnom tržištu.

U Kini se one smatraju integralnim dijelom cjeline, koje su zaslužne za nadmetanje, ali istovremeno uspostavljaju unutrašnje regulatorne kontrole, koje su mnogo efikasnije od bilo kakvih kontrola koje bi postavljenje izvana.

U ovom procesu postoje ugrađene mjere za provjere i balansiranje, koje same državne kompanije konstanto podešavaju pod nadzorom Vlade.

Koncept ličnog interesa, koji je osnova zapadnjačkog kapitalizma, zamijenjen je onim što Kina definira kao nacionalni interes.

Posljedica svega ovoga je ekonomija koja je onoliko slobodna koliko država smatra da je potrebno da se održi razvoj, a na razvoj se gleda kao ključni marker za mjerenje poboljšanja uslova života građana. Prvi put je u predsjedničkom izvještaju naveden i zacrtani  bruto društveni proizvod (BDP) i zacrtani dohodak po glavi stanovnika, gdje je navedeno kako se planira da se oba udvostruče do 2020.

Ispunjavanje planova

Ove zacrtane vrijednosti će se lako dostići ako se održi trenutni rast. Poruka iza ispunjavanja tih planova je da lični i ekonomski razvoj trebaju ići paralelno. Ono što je dobro za državu je dobro i za pojedinca.

Obijesni i destruktivni uspon oligarha u Rusiji je prikazao sistem u kojem je sva kontrola napuštena. Potreba za Vladinom pomoći bankama u SAD-u prikazuje ekonomiju u kojoj pohlepa nadmašuje racionalnu želju za ličnim interesom. Pouka iz oba društva je da će bez odredbi možda nastupiti anarhija.

Model koji pruža Kina, sa druge strane, pokazuje da se uspješan rast događa kada je pod kontrolom, kada je sistem uravnotežen i kada je kao cilj naveden “umjereni napredak” umjesto maksimalnog profita.

Izvor: Al Jazeera

E. Avdovic UN photo

Piše: Erol Avdović (Komentar “Dnevni avaz”) - Ulaskom u Akcijski plan za članstvo (MAP) u NATO savezu, Bosni i Hercegovini bi se u Čikagu još više odškrinula ta važna evroatlantska vrata. Napaćeni građani BiH vjeruju kako je taj sigurnosni kišobran dovoljan da ih zaštiti i od nedovršenih međusobnih kalvarija. To je praktično i opravdano rezoniranje. 
MAP, međutim, nije garant da će BiH u dogledno vrijeme, pa čak i uopće, postati članica Saveza ako ne provede tražene reforme. Ipak, ulazak u NATO nije samo oblačenje uniforme, već prihvatanje sistema vrijednosti kao i zajedničke geostrategije. Otuda neophodnost i etičke jasnoće.

Ako ćemo pravo, gledajući Mladićev prst ispod grla, kojim ovaj izvođač radova u korist još neugasle ideje velike Srbije čak i “iza rešetaka” prijeti stradalnicima genocida u istočnoj Bosni, onda bi Drina trebala odmah postati granica do koje se proteže NATO.

No, na samitu u Čikagu neće se dogoditi to pravedno čudo. Iako je Rusija sa svojom “humanitarnom” bazom već došla do Niša, a ruski interesi preko moskovskih tajkuna stigli i do Banje Luke, Bosni se ne gleda kroz prste kao što je to učinila EU prema Srbiji.

Nije sporno da BiH mora ispuniti sve uvjete, iako svi vide da bh. demokratska tranzicija opasno dugo traje i da bi neki “popust”, poput onog Srbiji, dobrodošao i ovoj napaćenoj zemlji. Posebno, jer se zna ko su kočničari evroatlantskog ubrzanja.

Oko BiH se, nažalost, opet kasni kao i prije 20 godina! Vrijeme je, ako već kasno nije, da se Bosna i uz pomoć NATO-a otme iz kandži čestog ponavljanja znane balkanske historije.

Kakav je moral političkih moćnika (UN Photo/JC McIlwaine)

Piše: Mario Kopič — Postoje četiri klasične opasnosti po stabilnost savremene liberalne pluralističke demokracije koje valja neprestano imati na nišanu kritičke javnosti. Nije riječ samo o recidivima klasičnih historijskih opasnosti, nego i o opasnostima od strane novih dezertera civilizacije, uvjerenih u svoju ”bolju stvar”. Protivnici formalne demokracije, koja narodnu volju posreduje institucijama višestranačkog parlamenta podjelom vlasti, pluralistički otvorenim javnim mnijenjem i višestranačkim izborima, u prvom su redu desni i lijevi radikali. Oni jednostavno smatraju da stranački ideološki i institucionalno razbucan narod nije kadar djelotvorno se suočiti sa spoljašnjim, odnosno unutarnjim neprijateljem, i zato u ime očuvanja narodne egzistencije najoštrije napadaju liberalnu demokraciju. Kako je primjereno uočio Hermann Lübbe, pod njihovim nebom umjesto posredničkog formalnog legaliteta imala bi nastupiti oplemenjena ili oblagorođena demokracija (veredelte Demokratie) u kojoj je isključeno da se pomoću parlamentarnog posredovanja izbriše zapovjednička narodna volja. Narod navodno izravno zna što hoće i tu volju treba pustiti da izravno djeluje. S ovim argumentom, s kojim se mučio već i Rousseau, izlazimo na kraj tako što jedinstvenu i neposrednu narodnu volju suprotstavljamo individualnim ljudskim pravima. Totalna homogenizacija naroda u cilju rušenja poretka ili obrane od spoljašnjeg neprijatelja jeste realna mogućnost. Njoj korespondira individualno ljudsko pravo na pobunu. I pojedinac i narod imaju dakako pravo na pobunu u smislu kidanja svih veza s postojećim ustavnim poretkom koji suštinski krši individualna i kolektivna prava. To se zbiva u izvanrednom stanju i njegovu realnost, pa i opravdanost, ne treba osporavati, ali izvanredno stanje jeste samo ono što jeste, naime kratkotrajna iznimka. Najveća opasnost liberalnoj demokraciji prijeti onda kada se izvanredno stanje proglašava normalnim i kada se tvrdi da je izvanredno stanje direktne demokracije civilizacijski i kulturno viši oblik demokracije, odnosno oblagorođena demokracija. Stoga trajno sprječavanje izvanrednog stanja valja sprovoditi ne sredstvima apstraktnog i moralno oboružanog autoritarnog legalizma, nego izgradnjom takvog političkog sistema koji će zadovoljiti pluralne ideološke, konfesionalne, političke i ekonomske interese građana.

Liberalna demokracija mora se štititi i od onih političkih struja i pokreta koji djeluju na temelju istine a ne većine. Nova liberalna demokracija, izrasla na ruinama Drugog svjetskog rata, počiva na temeljima većinskog odlučivanja, a ne odlučivanja na temelju više moralne ili historijske istine. Za nju vrijedi geslo: većina, a ne istina. Ova deviza prividno ide u susret zastupnicima onih narodnih, religijskih ili klasnih homogenizacija koje su karakteristične za totalitarnu demokraciju masa. Istina je da važi princip ”većina iznad istine”, ali je evidentno da to većinsko pravilo može u liberalnoj zajednici važiti samo zato jer su u njoj maksimalno limitirana životna područja koja treba da budu podložna važenju većinskog načela.

O čemu u liberalnoj demokraciji nije moguće većinski odlučivati? Dakako o ljudskim i građanskim pravima, o vjeroispovijesti, o nacionalnoj pripadnosti, o jeziku, o porodičnim stvarima, o privatnom vlasništvu i slično, ovisno od ustava do ustava. O tim pitanjima nije moguće demokratski, odnosno većinski odlučivati zato jer kada bi se to pokušalo, bili bismo suočeni s građanskom neposlušnošću onih građana koji sebi ne dopuštaju da se odlučuje o njihovoj vjeri, narodnosti, jeziku, imovinskom stanju, političkom uvjerenju itd. Dakako, ovako interpretativno načelo većine iznad istine dijeli cjelokupni život na onaj politički i onaj nepolitički.

I upravo na toj i takvoj razlici političke od ostalih sfera (djelomičnih sistema), u kojima vrijede drukčiji principi odlučivanja i gdje većinsko odlučivanje nije primjenjivo (kao u slučaju umjetnosti, nauke, religije), valja inzistirati. Recimo, novinarstvo u pluralističkom društvu treba razlikovati političko od nepolitičkog i štititi ljudsko pravo na privatnost. Ili, ono isto tako mora moći neko vanpolitičko pitanje politizirati kao i neko političko pitanje depolitizirati. Mora istraživati javni život i otkriti političko u nepolitičkom i nepolitičko u političkom. Recimo, država se ne smije miješati u privredu, pogotovo ne u privatno vlasništvo. No ako neki koncern postane jači od same države, onda država može odlučiti da ga se politički rasparča.

Liberalna demokracija se mora obraniti i od zastupnika teorije totalne emancipacije čovjeka. Teorija totalne emancipacije čovjeka od svih, pa i političkih alijenacija u sistemima posredničke liberalne demokracije, izravno je suprotna teoriji neposredne ili direktne konfesionalno, nacionalno ili klasno reducirane demokracije masa. Naime, teorija totalne emancipacije polazi od pojedinca kao najviše vrijednosti. Da bi takav pojedinac mogao neposredno (bez države i institucija) koegzistirati s drugim pojedincima, ta ga teorija lišava svih kontingentnih momenata njegovog prirodnog, historijskog, biografskog ili interesnog porijekla i tako konstituira kao apstraktnog pojedinca (čovjeka bez svojstava) u isto tako apstraktnom društvu.

Liberalna demokracija ne želi neposrednu intersubjektivnu koegzistenciju bezličnih pojedinaca, nego institucionalno posredovani demokratski sa-život historijskim i drugim porijeklom različitih osoba: ono što jesmo – jesmo snagom slučajnog porijekla koje utemeljuje naš identitet. Taj posebni (recimo seksualni, regionalni itd.) identitet nije brana emancipaciji nego ono što u demokratskom pluralističkom poretku upravo želimo biti: nenadomjestive osobe, a to nam u naše vrijeme omogućuje jedino takav liberalno-demokratski poredak.

Sva ova tri tipa protivljenja koja ugrožavaju liberalnu demokraciju natkriljena su jednom nadasve masivnom opasnošću. Posrijedi je opasnost od politizacije morala ili moralizacije politike.

Navikli smo zastupati tezu o depolitizaciji religije, umjetnosti, znanosti, jezika, armije, policije itd. Dakako, u tim je sferama većinsko odlučivanje evidentno na krivom mjestu. Većinsko odlučivanje o pitanjima Svetog Trojstva eklatantna je glupost. Ali to ne znači da se sva ta područja ne mogu politizirati, dakako s katastrofalnim konsekvencama. Zoran je Đinđić svojedobno politizaciju kulture (jezika, tradicije, historije…) zgodno nazvaosrednjeevropskim sindromom u kojem se politika ”spušta u dubine u kojima gubi osećanje ravnoteže i u kojima počinje da bunca”. No za liberalnu demokraciju najopasnija je moralizacija politike, odnosno politizacija morala.

Moralne norme vrijede intersubjektivno, ali nemaju snagu formalnih obligacija niti povlače za sobom izravne pravne konsekvence. Budući da reguliraju život zajednice izvan okrilja državnih formi kao izraza političke volje, njihova politizacija izravno ugrožava pravni poredak liberalne demokracije. Politički moralizam je zapravo samoovlaštenje za kršenje pravila općeg prava s pozivanjem na više pravo vlastite, prema ideološkim mjerilima, moralno ”bolje stvari”.

Građanska pobuna, terorizam i nasilje bili bi puki kriminal kada se ne bi pozivali na neku višu Istinu naspram vladajućeg morala i pravno-političkog poretka. Politički moralizam ovlašćuje svoje sljedbenike na kršenje zakona u ime višeg ili boljeg uvjerenja. Najveći trijumfi moralizma politike ili političkog moralizma predstavljaju fašizam i komunizam. Ubijanje drugih ljudi iz uvjerenja u svoju ”bolju stvar”, i to bez zakona i suda, to je facitpolitičkog moralizma. Paradigmatski ga imamo određena u govoru Heinricha Himmlera u Posenu 1943. godine: Von Euch werden die meisten wissen, was es heißt, wenn 100 Leichen beisammen liegen, wenn 500 daliegen oder wenn 1000 daliegen. Dies durchgehalten zu haben, und dabei – abgesehen von Ausnahmen menschlicher Schwächen – anständig geblieben zu sein, das hat uns hart gemacht. Dies ist ein niemals geschriebenes und niemals zu schreibendes Ruhmesblatt unserer Geschichte.

(Većina vas zna što znači kada 100, kada 500 ili 1000 leševa leži na gomili. To izdržati i pri tome, neovisno o iznimkama ljudske slabosti, ostati pristojan/uljudan, to nas je učinilo tvrdim. To je list slave naše povijesti koji nije zapisan niti će ikada da bude zapisan.)

Dakle, skupina kriminalaca može srušiti državu, ali ako se organizira grupa koja semoralno poveže nekom Idejom, nekom vrijednošću poput vjere, nacije, klase, slobode, istine, i počne djelovati van zakona i ma kakvog pravila na temelju čiste neposredne odanosti i pripadnosti Ideji, dakle na temelju čiste savjesti kao jedine unutarnje policije, tada je konac svake pravne države i liberalno-pluralističke demokracije.

Možemo na kraju dodati da u kompleksno strukturiranom savremenom naučno-tehničkom životu pojedinci i čitave skupine postaju elementarno nesigurni, jer im realnost postaje neprovidna i komplicirana. Ta nesigurnost rađa dezorijentiranost. Otuda potreba za traženjem neprijatelja koji su za sve krivi. Sasma je svejedno da li su za sve krivi plemići, svećenstvo, buržuji, bankari, proleteri, crnci, Jevreji, homoseksualci, Muslimani, Srbi, Albanci, Hrvati… Politizacija morala oblik je simplifikacije stvarno kompleksnih životnih situacija. Moralno-politički ”nervni slom” nipošto nije nešto što bismo smjeli podcjenjivati.

Liberalno-demokratski nadahnuti mediji moraju ovdje i sada razobličavati uzročnike moralne ogorčenosti ljudi, objašnjavati strukturu neprovidnih situacija kako bi razgrađivali ogorčenje koje se može pretvoriti u lavinu dezorijentiranog gnjeva, u izvanredno stanje, u noć u kojoj su sve krave crne.

Izvor: Peščanik.net

Žene u Iranu (Courtesy photo - Sri Lanka Guardian)

Piše: Fran Višnar -- Sreli su se u polumračnom hodniku koji vodi do podzemne garaže. Nije bilo vremena za uzmak. Netko ih je namjerno sučelio. Visoki operativac Mossada mislio je da ide na sastanak s doušnikom kojeg je poznavao kao pripadnika iranske zajednice u Njemačkoj. Iranac, inače obavještajni časnik iranske tajne službe koja operira u inozemstvu, dobio je kodiranu poruku da ga veza čeka i da će mu ispričati štošta zanimljivog o izraelskoj špijunskoj strukturi. Dvojica tajnih ljudi iz dviju zemalja koje su postale ljuti protivnici imali su samo nekoliko sekundi za razmišljanje. Pištolje s prigušivačima izvukli su gotovo u isti tren: Izraelac ispod pazuha, Iranac iz leđne futrole. Pucnji su bili tiši od zvuka koji ispušta pluteni čep nakon otvaranja boce šampanjca…

Ishod tog dvoboja nije važan jer se još nije ni dogodio. A hoće li ikad doći do takva obračuna na toj obavještajnoj razini, nije toliko važno kao odgovor na pitanje jesu li se Iran i Izrael počeli i izravno obračunavati. Prema onom što danas vidimo, jesu. Izrael je već likvidirao nekoliko iranskih nuklearnih fizičara usred Teherana. Logika govori da je Iran uzvratio približno jednako: napadom na izraelske diplomatsko-obavještajne ciljeve u inozemstvu. Izabrao je bombe koje se lako prikvače na automobil. Atentator stiže do mete motociklom i na oplatu »lijepi« paklenu napravu. Ta je tehnika primijenjena u Indiji i Gruziji, i to više kao demonstracija operativnog radijusa iranskih agenata.

Slične operacije poduzete su u Azerbajdžanu i Tajlandu, ali su završile neuspješno. Amerikanci su upozoravali na njih još prije mjesec dana uzimajući za ozbiljno iranske prijetnje da će u slučaju bombardiranja nuklearnih instalacija u Iranu biti napadnuti i američki ciljevi svuda po svijetu. Iran je dugo pripremao posebne timove u najelitnijim postrojbama Islamske revolucionarne garde koji se u ratnom ili poluratnom stanju neće zadržavati samo u Siriji, Iraku i Libanonu. Zadaća je Mossada pak da ih na vrijeme presretne. Amerikanci istodobno budno motre što poduzimaju obje strane i kako se pripremaju. Bijela kuća ne želi da Izrael previše solira. Istodobno, ako bilo koji iranski državni ili poludržavni atentator planira ugroziti američku sigurnost, tad je bolje da ga što prije eliminiraju Izraelci bez SAD-ova izravna upletanja.

Riječ je o ne posve tajnom ratu. Taj je sukob i polutajni i polujavni. Odnosi su toliko zaoštreni da nijedna strana više neće dugo

Fran Višnar (Courtesu photo)

negirati svoju uključenost u fizičko uklanjanje protivničkog strateški važnog ljudskog potencijala.

To je i korisno jer se svako dirigirano ubojstvo komentira (često i histerično) u medijima čime se samo pojačavaju prijetnje. Izrael ima više iskustva u takvom poslu. Bez milosti je dizao u zrak njemačke raketne stručnjake koji su pomagali Gamalu Abdelu Nasseru u razvoju egipatske raketne tehnologije. Zbog atentata na izraelske diplomate izraelska je vojska protiv Palestinaca u Libanonu poduzimala prave invazije 1978. i 1982. godine.

U suvremenoj igri živaca Izraelci su bili uspješniji u usmrćivanju iranskih znanstvenika, ali Mossad nije predvidio protuudare širom svijeta. Iranci su uzvratili, ali izvedba im je – rečeno obavještajnim žargonom – podbacujuća. Ipak, tajne službe ona su vrsta državnih ustanova koje zbog pogrešaka i trošenja novca poreznih obveznika ne idu u stečaj.

(Izvor: Vjesnik.hr)