Nakon 20 godina potrage, tijelo komandanta Kape iz Počitelja pronađeno u Splitu!

Sretan Kapetanović -KAPA

(25.2.1959-7.2.1993

Dragi Moj Kapa,

Počitelj Bosnia and Herzegovina (WPP photo archive)

Dok Ti čitam ovo pismo, znam da me čujes. Znam jer si vazda bio drugačiji. Kad smo te polovinom šezdesetih molili da igramo “na male” u Adi i “Pod Bešikom”,  govorio si: “Samo ti igraj lopte, a vidiš ove žice i bateriju od 4.5 volta, to će  uskoro zasvirati. “ Dok sam onako štrkljav, visok, i ne baš talentovan za nogomet, pokušavao da driblam počiteljsku raju, vrišteci: “Ivica Osim ovako dribla”, Ti si, Kapa,  u isto vrijeme uzviknuo: ”Evo ga, sad, slušajte Radio Sarajevo koliko god hoćete!”

Nismo ti ni vjerovali dok nismo čuli naseg komsiju Zaima Imamovića, kako radio talasima melodično poručuje :

“Nema ljepšeg starog grada,

što ga vidjeh ja,

od staroga Počitelja,

što ga sunce sja…”

U to bi i  tvoja mama Djenka dosla i tiho te zamolila da ideš kuci, Babo Mustafa te traži da mu nešto pomogneš.

Djetinjstvo smo uživali na Neretvi, plivajući, loveći ribu, veslajući satima u kajacima i čamcima, krali smo smokve, groždje, trešnje i kajsije zajedno…Uzivali bezbrižnost uzrastanja i ljepotu drugarstva a  “Trešnjeve Nedjelje” uživali i ispraćali u radosti.

Ti si, Kapa, odmah poslije srednje škole, aktivan u Savezu Omladine , ideš na radne akcije, sazrijevaš… U Veri si nasao suprugu i prijatelja, stvorili ste porodicu za uzor a vaša kcerka Sretana i sin Darel  postali su ponos nase Čaršije. Trebam li ti, moj plemeniti prijatelju, sada govoriti da su vaša djeca, kao i vi, bili nasa počiteljska i moja lična familija… Kako zaboraviti kad bismo ti i ja u predvečerje zajedno svratili  mojoj kući da nesto popraviš, a moja bi nas Ajša pitala: “Zar Timur nije sa Vama”? a mi odgovarali da ga  je tvoja Vera nahranila i uspavala u vašoj kuci. Tvoja i nasa kuća bijaše  pod dva krova a  imala istu familiju.

Sretan Kapetanović Kapa (1959-1993)

Puno ljudi čovjek sretne putujući kroz život, ali rijetke kao ti, moj Kapa. Bio si vičan svemu ljudskom a  baš neuk nacionalizmu; nikad nisi ni znao  da se tako ljudi dijele.  To nit si mogao shvatiti, nit prihvatiti, protivilo se svemu čemu su nas naši dobri stari učili. Velikodušnosti Tvojoj nije bilo kraja. Kad sad nešto mislim o Tebi i o onim lijepim vremenima, pomislim kako je Tito praveći zajedničku Jugu,razmišljao o ljudima poput tebe….

Bojim se sada početi nabrajati koliko si dobrih djela napravio, strah me zaboraviću nešto važno, ali moram reći kako si u jednom danu napravio “generalnu” na autu  siromašnog komšije, a onda si me zovnuo da gledam kako popravljaš komplikovani elektromotor malim pincetama na Stomatološkoj stolici kod Huse zubara…

Kad  si mi jednom rekao da ceš otvarati svoju kapiju iz auta sa daljinskim od Televizije, ne da ti nisam vjerovao, nego sam pomislio: je li sve u redu sa mojim jaranom? Kad se kapija počela sama razmicati na dodir “Grunding” daljinskog, upitao sam se: “Je sam li ovo ja privilegovan poznanstvom sa genijem”?

Pitali smo Te jedom, ima li išta da ne znaš popraviti. Odgovorio si :”Sve što je neko sastavio, ja ću rastaviti, popraviti i vratiti onako kako je bilo.”

Pred sami rat, kad smo pokrenuli sveukupnu akciju da uvedemo telefone u svaku počiteljsku kuću, shvatio sam s kakvim sam sveznalcem odrastao? Zračio si snagom, emitovao pozitivnu energiju i  nikad ostavio nedovršeno ono sto si naumio, počeo. Danas bi se telefoni Počitelja, s pravom, trebali zvati po tebi, Kapini telefoni…

Ranih 90-tih smo svako veče sjedili  Dešinom kafiću, koji si ti, Kapa, i dizajnirao i napravio. Kad smo svi gajili varljive nade da će našu generaciju  zlo rata zaobići, mudro si opominjao: “Neće bez velikog belaja, ništa ovo ne valja”…

Ubrzo, od čovjeka koji je znao napraviti i popraviti sve postao  si Komandant Počiteljskih Gavranova jedinice  koja je branila i kasnije, na Trešnjevu Nedelju, 6. Juna 1992, oslobodila Počitelj.

Početkom aprila prihvatili smo hiljade prognanika, naših susjeda koji su bježali od komšijskih tenkova iz pravca Stoca i Dubrava.  Ne sjećam se da sam ikad vidjeo takvu volju i snagu da se pomogne susjedima, kao što ste ti i Bećir Boškailo organizovali. Djeci je  friško mlijeko davano, odraslima naša hrana iz zaliha. Po tvojom komadom smo  u toku 3-4 noći hiljade susjeda prebacili u čamcima preko Neretve u Čapljinu.

Bilo je neugodno ali ljudski nezaboravno kad  je  fratar od Stoca kleknuo i počeo ljubiti stopala Bećiru i Tebi, govoreći,  da nam to susjedi nikad neće zaboraviti. I nisu nam zaboravili. Bećira su mučki ubili na Gradini, u blizini nase rodne kuće, onako “hrabro”, s ledja dok je probao pregovarati da se žene i djeca ne odvode u logore.

Ti si sa grupom počiteljskih  momaka branio Počitelj protiv nekoliko brigada, i kad te nisu mogli poraziti, doveli su djecu i žene na Parking pod prijetnjom da će početi ubijati redom ako se Ti ne predaš. Obećali su ti slobodu, samo da se predaš.  I tako smo se posljednji put vidjeli par sati prije nego si ubijen. Mene su zbunjeni stražari iz Konc Logora Dretelja ubacili u auto da pomognem jednom logorašu koji se zalio na  teške bolove.  I dan danas probam da pobjegnem od slike koja me ne napušta i s bolnom neutjehom prati godinama. Ležis na bolničkom krevetu u Hitnoj pomoći, u mojoj hitnoj pomoći, gdje sam radio  prije rata. Doktorica Jagoda , prestrašena ali stamena i jaka, pokušava da ti zautavi krvarenje ispod lijevog oka. Isprebijan, meni govoriš da se čuvam,  ponavljaš nekoliko puta: “Gotov sam, ubiće me”. Nisi prestrašen za sebe, tebe je strah šta se moze dogoditi nama Počiteljcima i to tvoje “čuvaj se” najveći je dokaz prijateljstva kakvog je i u stvarnom životu i u mudrim knjigama o ljudskoj dobroti malo…

Dr. Esad Boškailo (WPP – courtesy photo)

Dragi moj Kapa, nije ta slika što mi titra pred očima toliko bolna kolika ova druga, koju ti nisam uspio a moram bar sad reći  kako ulazim stepenicama u Hitnu i vidim naše susjede, naoružane do zuba. Poznavali smo ih sve, moj dobri Kapa,  naša generacija i koju godinu mladja ili starija. Njih 5-6,  mutnih pogleda, s mržnjom me gledaju. Puno je Neretve proteklo  nasim Počiteljem, a ja ih još probam  odstraniti iz sjećanja pa ih ponovo  u  moje misli uvesti, ali ovaj put bez oružja: došli kako komšijski običaji nalažu da vide šta je to bilo s Kapom, da  se oduže čovjeku koji im je svima pomagao i prije i toku ovog rata, da se zahvale heroju Počitelja koji je i njih čuvao od agresije. Ako jednom uspijem odagnati tu strašnu sliku, javiću ti, možda sada kad je tvoje tijelo pronadjeno u susjednoj državi 20 godina kasnije. Možda kad ti, Kapa, legneš u nasu počiteljsku zemlju, kad ti si duša smiri poslije 20 godina lutanja.

Znao sam da ćeš se vratiti nasem Počitelju. Nadao sam se svaki dan a nisam ni slutio kako cu se osjecati. Sve sam mislio bit će mi lakše. A nije mi lakše. Kad mi je tvoj brat Nedo javio da si pronadjen u nekakvoj grobnici u Splitu nisam zaplakao, dragi i nezaboravni prijatelju, znam da ti to ne bi volio. Al ima nešto jače u čovjeku od čovjeka -  suze su tekle same. Ama, nado sam se, mozda si živ negdje. A jos vjerujem: dok je posljednjeg kamena na Pocitelju i Neretve pod njim, dok je ijednog Počiteljca  živjećeš s nama. I to je jedina utjeha u svim mojim i našim neutjehama…

Eso Boškailo, May 2013, USA

Turkish scholar Fethullah Gülen (Courtesy photo)

(Webpublicapress/New York) –Turkish Prime Minister Recep Tayyip Erdoğan has said the government will not take a back step in a project that involves the rebuilding of an Ottoman army barracks in İstanbul’s Taksim despite ongoing protests against the project in the country.

In the meantime  – Turkish Islamic scholar Fethullah Gülen has urged that the protests which have gripped Turkey for nearly 10 days not be underestimated or ignored, adding that “we share the blame” for the unrest.

Gülen frequently used “we” in a speech referring in particular to members of his movement and repeatedly blamed his movement for not doing enough to eliminate problems Turkish society faces, especially on an ethical level. He said that while trying to prevent one wrong, “fiftyfold more wrongs are being committed, sparking more rancor and hatred.” It was not clear to whom he was referring in that instance.

Gülen counseled that the protests should not be underestimated and said that if one claims the protesters are not seeking their rights, then some of what he called their “innocent demands” would likely be ignored. He added that the initial protesters who gathered in Taksim’s Gezi Park last week in a sit-in protest to prevent construction workers from destroying trees could be seen as rightfully demanding the preservation of the ecosystem and green spaces. He branded their initial demands as “logical.”

But he condemned the subsequent violence and said the ensuing events showed that they sometimes could not “maintain the right balance.” He said throwing stones and torching property are “illogical and inhumane.”

Gülen noted that indifference and the inability to comprehend events could cause another problem on the other side, likely referring to the government, who most observers believe misread the protests.

During his entire speech, he rarely referred to specific events and generally spoke hypothetically.

Gülen said underestimating the negative developments could stem from problems in “judgment, mind and logic.” He likened the protests to an “invasion of ants” and said, “Don’t disregard them.”

“We need to act smart and see the smallest problems as very big, and we need to handle them in a smart way,” he added. Gülen

Fethullah Gülen (TV image)

said some legitimate demands of innocent people are being exploited by some groups inside and outside of Turkey. He said the international media in the US, Europe and elsewhere are publishing stories “against Turkey,” referring to the fact the reports make Turkey look bad. He said the media also exaggerated events in the country as if “there is an apocalypse happening.”

“Who is to blame for this unrest? Those who overlooked the protests by labeling it as this and that? Or should we blame those who are involved in the violence? Or should we blame the system overall?” Gülen said.

Gülen also said, “We need to ask ourselves if we share the blame for all those kids involved in violence.”

Gülen said the cause of those kids involved in violence in the streets is not “right.” If their cause were just, they could have peacefully gathered in a square and demanded for their rights.

Gülen pointed to the ballot box as a way to change governments and said they could have gone door-to-door and urged people to vote for their candidate in the next elections. “If they don’t like the candidate they elected, they can wait for another season and vote again,” he said.

Gülen also added that if one starts fire and war, it is sometimes difficult to stop it later, referring to the protests authorities had belittled. “The things we are experiencing now are no different from a fire,” he said. He advised authorities to use all tools at their disposal to “extinguish the fire when it is small,” referring to the unrest.

He stated that if innocent people are being killed, educational facilities are bombed, people are being choked with gas and some people remain blind to the background of these events, then the “fire could rage.”

Gülen also urged restraint and patience from his followers and said, “Our duty is to work to rehabilitate hearts.

 (Source: Zaman)

Romas from Balkans (Courtesy photo – edu.only)

(Webpublicapress/New York) – According to the third biannual report on the functioning of the EU’s Schengen area, the overall number of asylum applications by people from the Western Balkans in the top five EU/Schengen states decreased by 44 per cent in January 2013 compared to the same month in 2012, news agencies reported.

The number from Serbia fell by 61 per cent, Montenegro by 45 per cent and Macedonia by 46 per cent.

However, “there was a considerable increase of asylum seekers from Albania (+74%) and Bosnia and Herzegovina (+51%),” the report adds.

The top destination countries for asylum seekers continue to be Germany, followed by Sweden, Belgium, Switzerland and Luxemburg.

In December 2009, the European Union lifted visa requirements on Serbia, Macedonia and Montenegro, allowing their citizens to travel freely into the EU’s so-called Schengen zone.

The issue of mass migration and asylum is a worrying one for the region, as it endangers the liberalized visa arangements that these countries have with the EU.

Earlier in May Macedonia’s Foreign Ministry said numbers of asylum seekers heading for the EU from the region are falling.

The ministry spoke out following reports of a fresh initiative to reassess the visa-free regime by Germany, Austria, Holland and Britain.

“We are in permanent contact with the countries affected by this problem… [but] joint efforts to reduce the number of asylum seekers have started to bear fruit,” the ministry told Balkan Insight, BIRN reported.

In a joint letter on April 25 to the Irish EU presidency, the four EU countries asked Ireland to put the issue on the table at a forthcoming meeting of the EU’s Justice and Internal Affairs Committee in mid-June, Deutsche Welle reported on Monday.

Sources in the Macedonian foreign ministry said questioning the free-visa regime for the Balkans undermined “the principle of openness of Europe and the possibility of Balkan countries one day joining the EU”.

The European Union lifted visa requirements on Serbia, Macedonia and Montenegro in December 2009, allowing their citizens to travel freely into the EU’s Schengen zone.

But since then Serbia and Macedonia have received complaints about mass arrivals of asylum-seekers, mainly ethnic Albanians and Roma, filing applications in Germany, Sweden, Belgium, France and other countries.

The EU has warned Balkan countries that if they don’t cut the number of asylum seekers, visas may be re-introduced.

As a result, Macedonia and Serbia last year introduced stricter border controls and boosted education among most concerned groups, urging them not to go.

Last year’s data from the German Foreign Ministry, during the peak of the influx, show that 8,477 of the 64,539 people who requested asylum in Germany in 2012 came from Serbia, ranking the country first in the list of asylum seekers.

The 2012 figure represented an increase of almost 50 per cent compared to 2011, when 4,579 Serbian nationals sought asylum in Germany.

Macedonia came fifth in the table with 4,546 asylum requests, which represented an increase of more than 3,000 people compared to 2011.

Over 80 per cent of the people who applied from both countries listed their ethnic background as Roma.

However, the most recent German data show a significant drop in applications from both countries starting from the end of last year. This currently places Serbia in fifth place and Macedonia in tenth place in the list of asylum seekers in Germany.

Presuda čelnicima Herceg Bosne u Haagu, 30. V. 2013. (Courtesy photo – edu.only)

(Webpublicapress/New York) — Beogradski odvjetnik Rajko Danilović koji zastupa interese obitilj ubiujenog srbijanskog premjera Zorana Djindjića, izjavio je za tursku novinsku agenciju “Anadolia”, kako nije isključeno da se oko oslobadjajuće presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću – umješala politika.

”Njih je izvukao Milošević svojom smrću. Svi mi znamo da je to tako, da su oni odgovorni, ali to nije dokazalo tužilaštvo. Trebalo je dokaze prikupiti. Dakle, bitno je to krivično-pravno dokazivanje. Politički je sve jasno, ko je i šta je organizovao, kako su ratovi nastali. To niko ne dovodi u sumnju. Ne dovodi presudom u sumnju ni zločine, ali sud je tražio visoki standard dokazivanja. Trebalo je jače dokazati direktnu vezu između njih i ostalih koji su pripadali zločinačkom udruživanju. Ali, to izgleda nije dokazano. Osim što je zaključivano logički, normalno. Jer, ipak, to su činovnici, operativci tog režima Slobodana Miloševića”, kazao je Danilović.

Tko je izvršio politički pritisak

Upitan da li se politika umiješala u oslobađanje bivših šefova Državne bezbjednosti (DB) Srbije Danilović je kratko rekao da se ”može govoriti i o politici”.

Nadalje, na pitanje da li je Srbija amnestirana na ovaj način, advokat Danilović je precizan:

”Nije, kakvi, ne treba to tako čitati”.

Danilović se ne slaže ni sa konstatacijama kako ovakva presuda može utjecati na karakter ratova na ovim prostorima.

”Ne utiče to na karakter ratova na ovim prostorima. Mislim da su karakteri ratova na ovim prostorima jasni. Jasno je kako su pokrenuti, vođeni, razlozi, odgovornost… To je sociološko-politološko, da tako kažemo, tumačenje ratova. Ovo je krivično-pravno koje utvrđuje odgovornost. Izgleda da su pravni razlozi njih izvadili. Tužilac je bio slab u dokazima koje je prikupio i podastro Haškom sudu. Tako ja zaključujem”, kazao je Danilović.

Hrvatski narod razočaran Haagom

U medjuvremenu, komentirajući prvostupanjsku presudu kojom su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, Šerif Špago ratni zapovjednik Mostarske brigade Šetvrtog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, rekao izjavio je za “Oslobodjenje”, kako je bitno sve zločine individualizirati, odnosno kazniti one koji su organizirali i one koji su činili zločine.

- Ne trebamo svrstavati kolektivitete među zločince zbog pojedinih ljudi. Nama pripadnicima Armije BiH je drago što je Haag u najvećoj mjeri i potvrdio sve ono što smo u svojim ranijim istupima tumačili da se ovdje dešavalo. Smatram da bi naša lokalna pravosudna tijela morala istražiti sve zločine koji se spominju u ovoj haškoj presudi. Izvršioci zločina se moraju pronaći i svi koji su zločine organizirali i izvršavali moraju se naći pod lupom tužilaštava i odgovarati za svoja djela. To je jedini način da ponovno uspostavimo povjerenje među narodima i krenemo izgrađivati državu BiH, rekao je Špago.

Heroji (ni)su zločinci

Iz Hrvatskog narodnog sabora BiH jučer je, pak, izdano priopćenje u kojem se tvrdi kako je hrvatski narod u BiH ponižen i razočaran presudom šestorki, jer se osudilo Herceg-Bosnu i Hrvatsku.

- Optužene su Herceg-Bosna i Hrvatska da su sa svojim državnim vodstvima s Franjom Tuđmanom na čelu uspostavile udruženi zločinački pothvat s ciljem istrebljenja muslimana na prostorima Herceg-Bosne i stvaranja velike Hrvatske. HNS izražava ogorčenje ovakvom nepravomoćnom presudom, navode iz HNS-a.

Također, tvrde kako se radi o političkoj presudi cijelom hrvatskom narodu u BiH ”koji je tijekom srpske agresije na BiH te muslimanske agresije na hrvatske prostore u BiH, legitimnim pravom na samoobranu izborio slobodu stvorivši HR Herceg-Bosnu koja danas zajedno sa Republikom BiH tvori Federaciju BiH”.

- Presuda je nepravedna, sramotna i prvorazredni pravosudni skandal. Teza da je postojao zajednički zločinački pothvat zbog kojeg su, između ostalog, optuženi generali i političko vodstvo Herceg-Bosne i Hrvatske je izmišljotina koja će, ako se potvrdi, imati teške i nesagledive posljedice za budućnost hrvatskoga naroda u BiH, Hrvatsku, a i samu BiH, stoji u priopćenju iz HNS-a, te se dodaje kako ”unatoč osuđujućoj prvostupanjskoj presudi, naši heroji za nas nisu zločinci”.

Predsjednik HSS-a BiH Mario Karamatić je jučer kazao kako ”nepravomoćna, prvostupanjska presuda haaškoj šestorci i kvalifikacija udruženog zločinačkog pothvata pokazuje svu neupućenost tužitelja i dijela sudaca u Haagu”.

- Znakovito je kako je jedini sudac po struci Jean-Claude Antonetti bio protiv ove kvalifikacije te tako pokazao poznavanje i prava i stanja u ratnoj BiH. Svi ratni zločini počinjeni u ratnim sukobima na teritoriju BiH trebaju i moraju biti istraženi, a počinitelji procesuirani. To ni u kom slučaju ne znači kako treba izjednačiti agresora i žrtvu. HVO je u Domovinskom ratu samo branio i obranio svoj narod. Kao ratni časnik HVO-a sam ponosan na svoje sudjelovanje u ratu i doprinos obrani BiH, rekao je Karamatić.

Iz HDZ-a 1990 jučer su se, pak, oglasili priopćenjem u kojem ističu kako kvalifikacija udruženi zločinački pothvat nikako ne može stajati jer, smatraju iz HDZ-a 1990, zločinačkog pothvata nije ni bilo.

Agresije nije bilo

- Čvrsto smo uvjereni da će ta kvalifikacija biti ukinuta na drugostupanjskom postupku. Uvjereni smo da političko i vojno vodstvo HR Herceg-Bosne i HVO-a nije planiralo ratne zločine, nije osmislilo udruženi zločinački pothvat, a još manje sudjelovalo u njemu i provodilo ga. Ne krijemo da smo imali pomoć iz Hrvatske, kao i oružane snage bošnjačkoga naroda. I upravo ta pomoć je omogućila organizaciju obrane i opstanak države BiH. Stoga odbacujemo kvalifikaciju o agresiji Hrvatske na BiH, priopćeno je iz HDZ-a 1990.

Šestorica bivših čelnika Hrvata iz BiH osuđena su u srijedu pred Haškim sudom na ukupno 111 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima na području Herceg-Bosne u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. i 1994. godine, prenosi “Oslobodjenje”.

Izvori: Anadolia/Oslobodjenje

.

Predrag Matvejevic (Courtesy photo – edu.only)

Razgovarala: Branka Trivić (RSE) — Predrag Matvejević , evropski intelektualac, pisac, potpredsednik svetskog PEN-a, profesor na univerzitetima Sorbona i La Sapienza u Rimu, nakon bezmalo dve decenije u inostranstvu,“ između azila i egzila“, kako sam kaže, vratio se u Hrvatsku. Nije morao da ode te 1992. godine, ali je to učinio zgrožen domaćim ratničkim nacionalizmima.
Za Radio Slobodna Evropa podseća kako je svojevremeno poslao otvoreno pismo Josipu Brozu Titu, kako je uoči rata pozvao Miloševića da da ostavku, a obratio se na sličan način i Tuđmanu. Priča i o tome kako je i zašto Krleža najpre primio, ali onda vrlo brzo ekskomunicirao Tuđmana, kao i tome kako gleda na duh južnoslovenstva i saradnje nakon razornih ratova na ovim prostorima. Kao čovek koji je osamnaest godina živeo u Evropi, reći će i da zna sve ono što u njoj ne valja, ali da je ipak siguran da je ulazak u EU najbolje rešenje za postjugoslovenske državice.

RSE: Upravo vam je objavljena knjiga „Istočni epistolar: inteligencija i disidencija“, u izdanju zagrebačkog izdavača VBZ. U njoj su se našla mnoga pisma. Sretali ste se tokom turbulentnih vremena i sa Gorbačovom, Danilom Kišom, Karlom Štajnerom. Šta je sve čitalac, između korica Istočnog epistolara, u mogućnosti da pročita?

Matvejević: Prije svega, to je jedna knjiga koja je na neki način započeta i ostavljena. Napisao sam Istočni epistolar uoči samog rata, 1992. Jedan mali izdavač je objavio jedno 300 primjeraka. Tu je dio pisama, kao što su moja otvorena pisma, u kojima sam tražio stanovite slobode – i za one sa kojima se ne slažem. Međutim, došao je rat i otišao sam 1992. Mislio sam da ću se vratiti brzo, da neće doći do ludila do kojeg je došlo. Rat se, međutim, nastavljao. Bio sam nekoliko puta u Sarajevu pod bombama, u Mostaru, u mom rodnom gradu, kada je rušen Stari most, u Beogradu gdje sam posjetio prijatelje, u Zagrebu. Takvu situaciju sam nazvao između azila i egzila. Nisam tražio azil jer se u Francuskoj morate odreći prethodnog državljanstva, što nisam htio; nije ni egzil jer me nitko drugi nije izgnao, nego sam sam izabrao tu poziciju, vrlo nekomotnu.

Nastavio sam pisati u Francuskoj. U Italiji sam objavio zbirku knjiga. Pomogao mi je moj „Mediteranski brevijar“, koji je preveden na 23 jezika. Predavao sam u Parizu, posebno sam imao sam lijepo mjesto u Rimu – i to su stvari koje su nastajale tokom tih mnogih godina. Ponešto sam od toga objavljivao u domovini. Bilo mi je važno da budem stalno prisutan u raznim njezinim dijelovima. U Beogradu sam objavio toliko tekstova, naravno u listovima koji imaju opozicioni stav. U Sarajevu sam također objavio dosta toga. Splitski Feral Tribune je bio list opozicije, gdje sam pisao mnogo tekstova koji se nalaze sada ovdje u knizi, a bilo je ponešto što je objavljeno i u Ljubljani. Proizvod svega toga je nastavak i potpuna restrukturalizacija mojih prvobitnih pisama, kojih je bilo malo, ovo što je objavljeno četiri puta je više nego što je bilo u prvobitnoj verziji.

Ono do čega, rekao bih, posebice držim jeste pokušaj da dam značenje riječi „rehabilitacija“. Rehabilitacija mora postojati. Ja sam se njom bavio, a bavio sam se ličnostima koje su zaslužile takvu rehabilitaciju. Drugovao sam, posebice, u tom poslu sa Karlom Štajnerom („Sedam hiljada dana u Sibiru“), sDanilom Kišom, koji me je pomagao u tom poslu svojim literarnim autoritetom, neospornim, s Brodskim sam se družio. Nastojao sam na neki način približiti rusku disidenciju sa disidencijom zemalja kao što su Poljska i Češka, tih, da tako kažem, katoličkih socijalističkih zemalja u to vrijeme.

RSE: Knjigu završavate otvorenim pismom Vladimiru Putinu. Kojim povodom i šta ste mu napisali?

Matvejević: Prije svega, znate, ja sam imao simpatiju prema Gorbačovu, ali nikada prema Putinu. Desilo se da sam u Italiji, na jednom međunarodnom skupu, upoznao novinarku koja se zvala Ana Stjepanovna Politkovskaja, čuvena Politkovskaja Ana koja je revolverskim hicima ubijena u liftu zgrade u kojoj je stanovala, u moskovskoj ulici Ljesnaja. Ja sam od Ane saznao mnoge stvari. Saopćila mi je kako je ubijen, recimo, Pavel Hljebnikov, o kojem nismo ništa znali, zatim, kako je stradala Galjina Starovojteva, Nadežda Čajkova - jedna serija osoba koje su stradale pod Putinovim režimom. Ona sama je napisala jednu knjigu o ‘putinizmu’ i objavila je u Engleskoj. I to je bio jedan od razloga da istupim i da tada javno kažem šta mislim o Putinu.

Kada je Putin došao u Rim, tog dana u listu Il Manifesto, lijevom dnevniku koji je mnogo čitan, posebice od inteligencije, izašao je moj portret Putina. Tako mi sada prijatelji kažu – Slušaj, nemoj slučajno da se odlučiš da ideš na neko putovanje u Rusiju, mogla bi ti neka cigla pasti na glavu. Eto, tako je nastao posljednji, zaključni, esej o Putinu.

RFE: Iznenadio vas je takav razvoj Rusije?

Matvejević: Nisam očekivao takav razvoj. Mislio sam da bi Rusija mogla ići nekim drugim putem, a ne ovim kojim je vodi Putin.

RSE: Kada su prostor bivše Jugoslavije preoteli i rasparčali nacionalisti, obreli ste se u Parizu, zatim u Rimu, bili ste između azila i egzila, kako sami kažete. Međutim, štošta dramatično je prethodilo tome. Vi ste septembra 1990. godine preko „Borbe“ uputili otvoreno pismo Slobodanu Miloševiću, predviđajući katastrofu u koju će njegova politika odvesti. Savetovali ste mu da ga još tada može spasiti ostavka, ali da će to sutra biti nedovoljno i da će mu tada preostati možda još jedino samoubistvo.

Matvejević: To sam savjetovao, ali ne samo njemu, nego i Tuđmanu. Napisao sam jedan esej koji sam objavio vani, a prvo sam ga izgovorio na radiju – „Ko nas vodi – samoubojice“. Otac Miloševićev se ubio, majka se ubila, u familiji ima još dva samoubojstva. Tuđmanov otac je ubio drugu svoju ženu, pa je onda ubio sebe. Mladićeva mlađa kći, vidjevši zločin svoga oca, mada joj je bilo samo 18 godina, također se ubila. Profesor Koljević, kog sam svojedobno volio, anglista, bili smo na neki način kolege, specijalista za Šekspira – ubio se. A Koljević je bio taj ko je bio pri vrhu miloševićevske ekipe u Bosni. Šta to znači, tolika samoubojstva?  Nakon toga, neko je usred bijela dana ispisao “crveni konj”, pa “jugoslavenska svinja“ i ispalio tri hica u moje poštansko sanduče. Tog časa srećom nisam bio u Zagrebu. To su bili neki moji činovi u tom razdoblju. Još jednu stvar želim reći, a to je da sam nastojao da održim sve svoje prijateljske i kolegijalne veze sa piscima svih nacionalnosti Jugoslavije.

RSE: Rekli ste, međutim, da ste nakon otvorenog pisma Miloševiću ostali bez većine prijatelja u Beograda jer su se oni poveli za vođom?

Matvejević: Jesam. Dovoljno je tada bilo reći Matvejević – dovoljno je da je iz Zagreba – i odmah je bio ustaša, kao što je ovdašnjim nacionalistima dovoljno da je iz Beograda i odmah je četnik.

Rušenje utvrda

RSE: Razmišljali ste mnogo, a i predavali ste, o disidenciji.

Matvejević: Opredijelio sam se, razmišljao sam o tome i predavao sam o tome šta je disidencija. Evo, recimo, jednog pasaža o tome iz posljednje knjige:

„Utvrde se rijetko ruše same od sebe. Ne propadaju samo zbog dotrajalosti. A slično je i sa režimima i ustanovama što ih tvore i optužuju. U prilikama koje su nametnute silom i povrgnute nadzoru otpori teško nalaze oslonac i izraz. Teško se snalazi disidencija.“

Interesantno je kako je došlo do pojma disidencije. Mi Slaveni imamo želju, pozitivnu želju, da dajemo neke svoje nazive. Rusi su dugo disidenciju, disidente, zvali „inakamišljašćije“ – drugačije misleći. To je bio prvotni ruski naziv za disidente. Mora čovjek gorko zapaziti da je ruska inteligencija, koja je dala veliku literaturu svijetu, zaslužila drugačiju sudbinu od disidenata.

Moj otac je, znate, porijeklom iz Odese. Emigrirao je kao mladić sa 21 godinom i došao u Beograd. U Beogradu je svirao i pratio na klaviru nijemeČaplinove filmove. Završio je pravo u Beogradu. Prvo radno mjesto dobio je u Mostaru i tu je upoznao lijepu Mostarku, katolkinju, moju majku. Tako sam se ja rodio u tom miješanom braku. Miješanost, međutim, nikada nije djelovala na moj svjetonazor, ja sam svoje stavove birao ne zbog toga što mi je otac ovo, a majka ono – smatrao sam, naprosto, da inteligencija treba da djeluje, da reaguje. Ja sam, kao što znate, dugo bio profesor francuske književnosti, napisao sam dvije ili tri knjige direktno na francuskom i tako su se kulture nekako splele sa mojom sklonošću da mislim različito.

Ono što me je, među ostalim, moglo puno koštati je moje pismo Titu iz 1974. godine; napisano, doduše, s puno poštovanja jer ja mrzim ove današnje koji prostački i primitivo brišu Tita. Napisao sam mu tada – Povucite se sa svojih funkcija i ne dopustite ulizicama da nametnu doživotno predsjedništvo. Nitko ne zna šta čovjek može doživjeti pred kraj života što može pokvariti cijelo njegovo djelo. Našlo se nekakvih budala koji su me istjerali iz tadašnje partije, ali se našlo i prijatelja, pa nisam otišao u zatvor. Našao se i Dušan Dragosavac, koji je bio tada sekretar Centralnog komiteta SKJ i on mi je rekao da je Titova reakcija bila vrlo umjerena i da nije uopće ni pomišljao da bi dao neki nalog da se Matvejević zatvori. Ali, ja sam zadovoljan time što sam tada rekao jer je to tada bilo vrlo teško reći.

RSE: Vratili ste se u Hrvatsku. Kako vam zemlja sada izgleda, mesec dana pre ulaska u EU? Kako vas je primila?

Matvejević: Moram reći da izgleda strašno.

RSE: Šta time mislite da kažete?

Matvejević: Vratio sam se prije dvije i po godine. Već sam bio dva-tri puta u Beogradu, u Sarajevu, u mom rodnom gradu Mostaru, vidio svoje prijatelje, našao ovdje svoje kolege. Zagreb je, ne zaboravimo, imao jedan od najboljih časopisa lijeve orijentacije u svijetu, Praxis. Bio sam jedno vrijeme najmlađi pomoćnik i suradnik u redakciji Praxisa. Očekivao sam jednu drugačiju evoluciju. Posljednji izbori pokazuju i kako je nacionalizam jak, kako sami ne znaju šta bi sa sobom, kako su spremni na sve. To isto vrijedi i za Beograd – načini korupcije, zapošljavanja svojih, traženje da se iskažete koliko ste veliki Hrvat, Srbin ili musliman, što postoji, nažalost, sada u Bosni. A s druge strane vidite jedno siromaštvo; prema stranim pokazateljima. Zagreb oko 20 posto zarađuje više nego Beograd, Beograd 30 posto više nego Sarajevo, za Makedoniju nemam podataka, ali – sve se srozalo.

U tom smislu rečit mi je vic koji sam neki dan čuo. Pitaju jednoga Roma – Kada će nam biti bolje? A on odgovara – Pa šta vam je, bilo je. Bilo je bolje.

RSE: Gajili ste veoma blizak odnos sa Miroslavom Krležom. Kako bi se ovaj EX YU kulturni prostor proveo, kada bi Krleža bio u prilici da ga propusti kroz svoju kritičku prizmu?

Matvejević: Najprije ću vam reći kakav je bio Krležin odnos prema Franji Tuđmanu. To sam prvi put objavio u, čini mi se, desetom izdanju knjige „Razgovori s Krležom“, koje je nedavno izašlo. Budući da sam ja sa njim vodio razgovore i budući da je on autorizirao te razgovore, smatrao sam da i nakon njegove smrti imam pravo ovo da kažem.

Vidjeli smo, naravno, odmah da nacionalisti nikakvu referencu prema Krleži nemaju jer bi ta referenca mogla biti samo kritična prema njima. Kada je Tuđman svojedobno došao iz Beograda kao general, pomalo sa nekom intencijom sa vrha da se osnuje i podrži u Zagrebu Institut za historiju, za povijest radničkog pokreta, Krleža je bio oduševljen tom idejom. Mnogi su u tom radničkom pokretu propali, dopali zatvora stare Jugoslavije i gulaga u SSSR-u, stradali u ratu. Krleža se zbog toga osjećao dužnim prema tim ljudima i zato je podržao osnivanje Instituta za povijest radničkog pokreta. Do tad on nije poznavao Tuđmana, ali ga je tim povodom primio vrlo srdačno i onda par puta bio s njim na večeri.

Jedne večeri se Tuđman raspojasao i rekao da bi granica Hrvatske trebala ići, kako je to traženo u nekom trenutku prije rata, do Drine. Na to ga je Krleža sav zajapuren upitao – Pa, šta je vama, da li to znači da treba da zaratimo sa Srbima i Muslimanima iz BiH?! Zatim se digao, otišao i više nikada i ni pod koju cijenu nije htio ništa čuti o Franji Tuđmanu. U međuvremenu je došla Krležina bolest, a Franjo je otišao svojim putem. Ja ne znam šta bi Krleža pomislio da je vidio Gojka Šuška kako upućuje pozdrav „za dom spremni“, a Tuđman kaže da mu je to najbolji ministar; ili o povratku novcu koji se zove kuna, kako su ga zvali ustaše i tako dalje. To bi bile samo pretpostavke. Krleža je umro prije toga.

A što se jezika tiče, dao mi je jednu lijepu izjavu o jeziku koju sam tada objavio u „Politici“ i tamo je možete i naći. „Hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To je jedan jezik koji nije jedinstven. Naravno da nije jedinstven, kao što nije jedinstven ni engleski koji se govori u Kanadi i Australiji – ali je to jedan jezik.“

Evropa je najmanje zlo

RSE: Šta bi, dakle, Krleža rekao danas o tvrdnjama srpskih nacionalista da latinica ne pripada srpskoj jezičkoj baštini ili pak protestima u Vukovaru protiv ćirilice – iako je Vukovar najbolnije mesto na mapi Hrvatske?

Matvejević: Zamislite, nedavno sam pročitao jednu stvar koja mi je promicala – da je pravoslavni patrijarh na neki način zaredio bana Jelačića. I da postoji jedan Jelačićev poklon na srebru – ćirilicom napisan. Svako piše po svojim pravilima. Manjina srpska piše na način koji najviše odgovara srpskoj tradiciji, odnosno ćirilici, ali ne treba zaboraviti sve one koji su pisali ćirilicom, a bili katolici, toliko rimokatoličkih svećenika je izmjenjivalo pisma na ćirilici. To su stvari koje se zaboravljaju.

Znate, riječ „Jugoslavija“ je nastala u Dubrovniku i javlja se u poslanici Matije Bana, jednog manje poznatog pjesnika, po kome je i dio Beograda, Banovo brdo, dobilo ime, iako mu Srbi ne pominju ime, ne kažu Matije Bana, već Banovo brdo. Taj Matija Ban iz Dubrovnika, dakle, piše pismo i spominje riječ „Jugoslavija“, a pismo šalje u Beograd Knjazu. Sad zamislite, kad bi neko respektirao sve te veze, kako bi sve drugačije bilo.

Ja sam to svojevremeno iskoristio. Predavao sam četrnaest godina u Rimu srpski i hrvatski. Na početku sam otišao kod ministra za kulturu i rekao da se u toj zemlji vodi rat, da je u tom ratu jezik postao jedna od poluga. Ja vas lijepo molim neka bude stalno jedan lektor, Srbin iz Beograda, a drugi Hrvat iz Zagreba. To mi je udovoljeno. Nakon nekoliko mjeseci se udeseterostručio broj studenata ovog našeg višeimenog jezika. Oni koji su se opredijelili za hrvatski jer su imali neku tetu iz Dalmacije, ili oni koji vezani za srpski jer su imali nekog ko je možda radio u Italiji, odjednom su prelazili iz jedne grupe u drugu, vidjevši šta je isto, a šta različito. Izgubili smo sedam katedri u Njemačkoj. U njima su se razdvojili i bosanski i crnogorski. Sad odjednom znamo pet jezika kada se rodimo, a izgubili smo sedam katedri u Njemačkoj. Sad zamislite kakav je to naš odnos prema vlastitom jeziku.

RSE: Jugoslovenstvo ili jugoslovenska ideja ili južnoslavenska, nezavisno od države Jugoslavije, koja se raspala, u bitnom smislu je vaša celoživotna preokupacija i inspiracija. Britanski publicista Tim Judah govori u poslednje vreme o buđenju jugo-sfere nakon razarajućih ratova devedesetih godina. Je li opstalo to južnoslovenstvo bar u nekakvom duhovnom i kulturnom smislu, posle raspada Jugoslavije i ako jeste, gde ga vi prepoznajete?

Matvejević: Većina se odriče čak i imena Jugoslavija, a kada ga spomenete oni kažu – jugonostalgičar. Političari neće reći bivša Jugoslavija, već će reći da se nešto dešava u regionu ili na zapadnom Balkanu. Zar je problem reći – u zemlji koja je prije bila Jugoslavija ili bivša Jugoslavija?

Nakon svega ovoga što se desilo, nakon tih velikih zločina koji su se desili, nakon Vukovara, nakon Srebrenice – nije više moguća jedna jedinstvena država. Smatram da je moguća suradnja, da su mogući i prisni međusobni odnosi, ekonomski i kulturni odnosi. Mene zanima, recimo, šta je zadnje objavio Filip David. Mnogi moji prijatelji iz Beograda traže moju zadnju knjigu jer nije izdata tamo. U Beogradu, u Ateljeu 212, Krležini Glembajevi su rasprodani mjesec dana unaprijed. Ovdje je bio srpski teatar da pokažeNušićevu „Gospođu ministarku“. Pa, to je ovdje tako zdušno primljeno, mene su prijatelji uveli jer nisam mogao dobiti kartu. Mislim da se to može sačuvati. Nisam neko ko obožava Evropu, znam sve njezine mane, ali mislim da je za našu današnju situaciju, ona najmanje zlo.

RSE: Kako gledate na pitanje suočavanja sa sopstvenom odgovornosti za ratove devedesetih na ovim prostorima? Jesmo li bar počeli da se suočavamo, ili smo to bacili pod tepih?

Matvejević: Počeli smo, ali nismo nastavili.

RSE: Kako vidite te procese u Srbiji, kako u Hrvatskoj?

Matvejević: Kao, nešto ćemo napraviti, pa vidjet ćemo, pa dođe jedan ministar, koji bi nešto htio napraviti, pa onda sve to skupa stane. Znate, krivi su uvijek drugi. To je dio jedne političke nezrelosti. Dok sam bio u emigraciji, skovao sam riječ „demokratura“ – hibrid demokracije i diktature.

Ima mnogo ljudi koji bi željeli da se oslobodimo zla koje nosimo na sebi, a opet, ima mnogo onih koji pamte samo tuđe zlo, zlo koje im je učinjeno, a ne pamte zlo koje su sami učinili. Tu bi bilo moguće mnogo učiniti, kada bi mi imali čiste stvari i čiste račune. Mogle bi škole, sveučilišta i štampa učiniti mnogo dobrog, a umjesto toga imamo stalnu želju da podmetnemo nacionalni pridjev onome koga smatramo krivim i da ga optužimo.

RSE: Hrvatska za mesec dana ulazi u EU, Slovenija je već u njoj, druge zemlje EX YU će za desetak godina verovatno tamo dospeti. Hoće li kada se svi tamo nađu osnažiti taj duh jugoslovenstva?

Matvejević: Vjerujem da može, ako bi Srbija ušla u EU. Ako bi, dakle, ušla Srbija koja ima stanoviti zastoj iz poznatih razloga, stvorila bi se jedna pristojna politika prema BiH i moglo bi se ići korak naprijed. Moglo bi do toga doći ako bi ljudi bez problema mogli putovati iz jedne sredine u drugu, ako bi radila trgovina i kultura – to su uvjeti. A kada će se ti uvjeti ili uslovi ispuniti, to niko ne zna.

(Izvor: Radio Slobodna Evropa)

Živko Budimir (Courtesy photo)

ponedjeljak navečer, gostujući na Federalnoj televiziji, izjavio da su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine izvršili agresiju na Hrvatsku, prenjele su agencije u Sarajevu, javila je Al-Jazeera Balkans (AJB).

“Rekao sam da je agresija na Hrvatsku izvršena sa teritorije BiH, ali ne i da su je izvršili pripadnici Armije BiH”, rekao je Budimir u utorak na konferenciji za novinare u Sarajevu, podsjećajući na slučajeve “Dubrovnik”, “Ravno”, “Slavonski Brod” i “Županja”.

“Avaz” se ispričao

On smatra da je cilj netačne interpretacije ove izjave njegova diskreditacija kod bošnjačkog naroda.

“Neko je želio da me ocrni pred bošnjačkim narodom”, rekao je Budimir. Budimir kaže da su “agresiju na teritoriju Hrvatske izvršile jedinice iz srpskog naroda”.

U isto vrijeme Uređivački kolegij „Dnevnog avaza“ uputio je izvinjenje čitaocima portala „Dnevnog avaza“ zbog teksta u kojem je prenesen dio intervjua predsjednika Federacije BiH Živka Budimira u emisiji „Pošteno“.

Prema navodima ove najtiražnije dnevne novine u Bosni i Hercegovini “grubom greškom dežurnog novinara citat izjave predsjednika Budimira iz spomenute emisije naveden je u kontekstu koji vodi ka pogrešnom zaključku da je Budimir rekao kako je ‘Armija BiH napadala hrvatski teritorij’ “.

Naprotiv, navode u Avazu – “analizom transkripta emisije i videosnimka zaključeno je da se radi o nenamjerno pogrešnoj interpretaciji. Zbog narušavanja ugleda „Dnevnog avaza“ protiv odgovornog uposlenika bit će pokrenut disciplinski postupak”.

Trofejni pištolj

Predsjednik FBiH Budimir se nakon konferencije za novinare uputio u Agenciju za istrage i zaštitu BiH (SIPA), gdje daje iskaz u vezi sa oružjem koje je pronađeno prilikom pretresa njegovog stana.

Budimir će se u srijedu odazvati pozivu ad hoc komisije Predstavničkog doma Parlamenta FBiH.

Budimir je želio demantirati napise i naslove koji su objavljeni u elektronskim medijima nakon njegovog gostovanja u televizijskoj emisiji i koji su poprimili i regionalne razmjere, kako je izjavio, prenosi Fena.

„Svi znamo da su postrojbe na prostoru BiH, da li su to samo bile postrojbe Republike Srpske ili postrojbe koje su u BiH dolaze s prostora Jugoslavije, vršile topničke napade na RH. To je ono što sam izjavio i to su činjenice kojih su svjesni svi koji poznaju ratna zbivanja“ rekao je Budimir.

Pitanje sigurnosti

Predsjednik Federacije BiH kazao je da je predsjednik Federacije institucija, te da se postupanje na način kako se s njim postupalo u vrijeme dok je bio u pritvoru na neki način obezvređuje i instituciju i država u kojoj ta institucija djeluje.

„Moraju postojati utemeljene osnove za takvo postupanje. Nakon ovakvog postupka ne samo ja, nego svi ljudi u Federaciji BiH trebalo bi da se zapitaju za svoju sigurnost“, kaže Budimir.

„Stav Ustavnog suda je da nije postojao niti minimum osnove za pritvaranje, te, ako je moguće prema predsjedniku Federacije ponijeti se na takav način, kako se onda može odnositi prema običnom čovjeku“, kazao je Budimir.

On nije želio govoriti o uslovima u kojima je proveo prve dvije noći u pritvoru, ali je istakao da je „kao vojnik navikao boraviti u vrlo neobičnim uvjetima za prosječnog čovjeka, pogotovo onog koji nije prošao rat.“

„Mi koji smo prošli rat nije nam strano prenoćiti i u rovu, ali kad za to, zaista, postoji i potreba, kad znate i svjesni ste da to i morate, kad postoji cilj i ideal zbog kojeg to radite. Ali ne i kad vam to radi neko zato da bi vas ponizio, a ja sam upravo sve to doživio takvim”, kazao je.

Budimir je pušten rješenjem Suda BiH 24. maja iz pritvora u Kazneno-popravnom zavodu Mostar, gdje je proveo mjesec dana. Uhapšen je zbog sumnje da je počinio krivična djela organizovanog kriminala, zloupotrebe položaja i ovlaštenja, protivzakonito posredovanje, te davanje i primanje mita.

Po hapšenju mu je određen jednomjesečni pritvor, a Tužilaštvo BiH predlagalo je produženje pritvora za još dva mjeseca. Međutim, Sud BiH je donio rješenje o njegovom oslobađanju.

Izvor: Agencije i AJB

Jelena Milić (Courtesy photo – JM)

Piše: Jelena Milić – Sudeći po sadržajima većine medija u Srbiji, izjavama predstavnika novih vlasti, procenama nekad relevantnih sociologa i političara a, nažalost i predstavnika zapadne međunarodne zajednice, moglo bi se zaključiti da je Srbija za  godinu dana pod novim vlastima učinila veliki iskorak u dobrom  pravcu. Stvarna slika je, nažalost, drugačija.

Cena Briselskog sporazuma, jedinog važnog koraka novih vlasti koji tek treba da se provede, intenzivna je putinizacija Srbije. Sve drugo je drastično lošije. Institucije se obesmišljavaju. Ministar odbrane koordinira radom radnih grupa za borbu protiv korupcije koje su sastavljene od aktivnih pripadnika MUP-a. Glorifikuje se navodna borba protiv korupcije, iako se putevi u Srbiji u poslednje vreme asfaltiraju samo ako su alternativni putni pravci za kontinuirani šverc robe na i sa severa Kosova.

Od Titovog doba…

Vaskrsava kult ličnosti, neviđen u regionu od Titovog doba. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

Jača direktni i indirektni uticaj demokratski nekontrolisanih službi bezbednosti. Sa nekoliko godina zakašnjenja, u trenutku kad to službama vlasti odgovora, objavljuju se teško optužujući dokazi protiv vladika SPC-a, po kojima su odavno morali postupati nadležni državni organi. Država Pahomija i Kačavendu pušta niz vodu tek onda kada je stvarni razlog gubitka Kosova, masovna ubistva civila albanskog porekla koje su činili delovi sistema bezbednosti, morao da se zataška i predstavi kao rezultat mudre državničke odluke, usled pritiska zapadne međunarodne zajednice. Umesto sistemskog otvaranja tajnih dosjea službi bezbednosti, koje je morao koordinirati nezavisan demokratski organ, službe to rade arbitrano same. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

Jača, mada to sada ne izgleda tako, uticaj SPC-a. Kad smo “izgubili” Knin dobili smo školsku slavu u sekularnoj državi – Svetog Savu. Kad smo Miloševića izručili Hagu dobili smo versko obrazovanje u zvaničnom školskom sistemu sekularne države. Na prvi pogled oštra reakcija SPC-a na Briselski sporazum puka je formalna predstava za vernike. SPC je kroz istoriju reagovao i mnogo jače za mnogo manje. Zbog jednog sporazuma sa Vatikanom SPC je iz svojih redova izbacila sve tadašnje poslanike, Kneza Pavla i premijera Stojadinovića. Dugoročno, SPC će priznavanje gubljenja Kosova naplatiti kroz privilegovani status u odnosu na druge verske zajednice i pojačan uticaj na socijalna dešavanja, gde će njeni stavovi o nekim društvenim pitanjima biti neupitno proglašavani jedinim ispravnim i time neupitnim bez obzira na njihov neretko diskriminatorski karakter. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

Ministar odbrane koordinira radom radnih grupa za borbu protiv korupcije, koje su sastavljene od aktivnih pripadnika MUP-a. Glorifikuje se navodna borba protiv korupcije, iako se putevi u Srbiji u poslednje vreme asfaltiraju samo ako su alternativni putni pravci za kontinuirani šverc robe na i sa severa Kosova.

Državna kulturna politika već radi na tome. Forsiraju se kvaziumetnički projekti koji promovišu značaj  nametnutih i nasleđenih religijskih i etničkih identiteta. Ostali elementi identiteta, koji su mahom posledica sredine i vremena u kojima živimo, a pre svega stvar ličnog izbora, sa zvaničnih mesta se proglašavaju nepatriotskim. Uspon urednika nacionalističkog portala Vidovdan Dragomira Anđelkovića je ilustrativan primer. Nakon što je spisak nepodobnih građana Srbije, koji je sačinio zvaničnik novog Ministarstva kulture, proglasio nepotpunim i proširio ga nevladinim organizacijama i nezavisnim medijma, pa onda sve po spisku proglasio najvećim neprijateljima Srbije kojima se hitno mora stati na put, postao je redovni kolumnista pro SNS-ovske Pravde i učesnik mnogih televizijskih emisija. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

I pored neutemeljenih procena o početku kraja nacionalizma u Srbiji, koje se forsiraju sa raznih strana mahom zbog pranja biografija sadašnjih vlasti, a neretko i funkciji vlastitog pozicioniranja, sve je više dokaza da je situacija  direktno suprotna. Relevante organizacije ukazuju na visok stepen homofobičnosti, verske netolerancije i ksenofobije; negativne trendove u suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima; ogromne propuste u sektoru bezbednosti, sa kojima nova vlast ili nema snage ili volje da se uhvati u koštac; mnoge manjkavosti navodne borbe protiv korupcije. Baš kao u Putinovj Rusiji.

U svom nedavno objavljenom tekstu na Peščaniku “Kome/ čemu je doista odzvonilo” Vesna Rakić Vodinelić hiruški precizno pobija neutemljene teze o pozitivnim društvenim trendovima u Srbiji za koji su, navodno, zaslužni predstavnici novih vlasti.

Jača, mada to sada ne izgleda tako, uticaj SPC-a.

Nasilje na sportskim priredbama cveta. Broj ubistava u Beogradu se udvostručio u poslednih pola godine. Afera sustiže aferu, a skoro nijedna još nema sudski epilog. Premijer Srbije smatra trivijalnim pitanje o katastrofalnom poslovanju Srbijagasa, tvrdi da pljačka Galenike nema veze sa politikom, iako su njome godinama upravljali kadrovi SPS-a, postavljeni tu po principu podele plena, još od prethodnih izbora.

Petoricu “građevinskih radnika”, nedavno oslobođenih iz zatvora u Libiji, koji su tamo otišli bez radne dozvole i vize, pa bili uhapšeni pod sumnjom da su došli da se bore za Gadafijeve snage, dočekao je sa VIP tretmanom ministar odbrane u sedištu BIA-e! Imena četvorice od petorice “građevinaca” stoje na sajtu IDPA – Asocijacije praktičnih strelaca Srbije. Postoje indicije da su oni u Libiju poslati kao regruti firme za fizičko tehničko obezbeđenje.

Imajuću u vidu sve kontroverze ovog slučaja, ali i druge probleme izazvane činjenicom da ova oblast, u kojoj u Srbiji radi blizu 40.000 ljudi, nije zakonom regulisana, te sve optužbe o dodatnom radu u funkciji radnika fizičko-tehničkog obezbeđenja, koje po privatnim i državnim objektima pružaju i pripadnici MUP-a Srbije, a pogotovu Žandarmerije, očito je da bi se uređenju ove oblasti moralo priustupiti po hitnom postupku. Nažalost, izgleda da je još jedan predlog zakona nedavno zaustavljen u Vladi Srbije.

Niko nema hrabrosti ni da generalno zavede red u Žandarmeriji i pored sve više dokaza o krivčnim delima koje su počinili njeni pripadnici. Postaje sve očitije da se ona odmetnula od MUP-a, što neprijatno podseća na položaj JSO-a posle petooktobarskih promena. Tada je bar neko pokušao da stvari stavi pod kontolu, bez obzira na cenu. Ličnu i političku. U Srbiji 2013. godine to još nije slučaj. Pitanje je kako će se i povlačenje pripadnika  MUP-a i obaveštajne zajednice Srbije sa severa Kosova odvijati u ovakvim okolnostima, bez obzira na postizanje dogovora  o implemantaciji Briselskog sporazuma.

Noćne more

Osobi koja, pošto vitla diplomatskim pasošem i ne dopušta policiji i Hitnoj pomoći da rade svoj posao, mrtva pijana i teško ranjena seda u kola rizikujući da ugrozi i svoj, ali i živote drugih, vrh države odlazi u VIP posetu u bolnicu.  Kada su samo mesec dana pre “tradicionalne srpske tuče među prijateljima”, kako je kafansku tuču sa teškim povredama opisao premijer Srbije i ministar policije Ivica Dačić,  huligani prebili narodnog poslanika, njegovu ženu, majku četvoro dece i njegovog prijatelja, uglednog građanina i umetnika, državni vrh je orkestarno glasno ćutao.

Ekonomija nam je u takvom stanju da i prvi potpredsednik Vlade Srbije, predsednik SNS-a, ministar odbrane, koordinator rada službi bezbednosti, ukratko srpski Putin  -  Aleksandar Vučić, priznaje da zbog nje ima noćne more. MMF procenjuje da će Srbija, ukoliko ne učini ništa na fiskalnoj konsolidaciji, godinu završiti sa budžetskim deficitom od osam odsto BDP-a i rastom javnog duga na preko 65 odsto BDP-a.

Forsiraju se kvaziumetnički projekti koji promovišu značaj nametnutih i nasleđenih religijskih i etničkih identiteta.

Zato ne iznenađuju rezultati istraživanja “Učešće građana u demokratskim procesima Srbije” koje su proveli Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost CRTA i Ipsos Strategic Marketing. Oni pokazuju veoma nizak nivo građanske participacije i poverenja u institucije.

Otvoreno je pitanje odgovornosti angažovanih pojedinaca, opozicionih partija, nevladinih organizacija, slobodnih medija za ovakvu sliku stanja u Srbiji. Njihovo nekoordinirano delovanje, uzrokovano razočaranjima, antagonizmima, sujetama, neodgovornošću, korupcijom, primatom ličnih i mikrogrupnih interesa nad interesom modernizacije Srbije sigurno su doprineli ovakoj atmosferi u društvu.

Imajući u vidu da je mogućnost građana da učestvuju u političkom životu od suštinske važnosti za demokratiju, važno je dobro razmisliti kako ponovo motivisati građane da se uključe u procese donošenja odluka.

Bez obzira na sve, samo te snage mogu pomeriti Srbiju iz sadašnjeg ćorsokaka, budu li u stanju da očito nezadovoljstvo koje se manifestuje političkom apatijom kanališu u kolektivnu akciju koju neće brzo kompromitovati.

Ma kako vladajuća koalicija izgledala čvrsta, samo malo intenzivnija kritika koja je došla istovremeno od većine opozicionih patija u Parlamentu, u vezi s lošim zakonskim predlozima izmena poreske politike, kojom je vlast očito htela brže-bolje makar malo popuniti zjapeću rupu u budžetu, dovela je do odlaganja skupštinske rasprave.

Bilo je potrebno samo da DS prestane da sedi na dve stolice i konačno se drzne da kritikuje i poteze SNS-a. Posle višemesečne hibernacije i nepotrebnog preganjanja u vezi s formalnim priznavanjem Kosova, te insistiranja na stvarnosti neprimerenim zahteva o statusu Vojvodine, DS je kroz reči profesora Mićunovića  konačno kratko i jasno definisala stanje u današnjoj Srbiji: “Hitno je potreban zakon koji će narod zaštiti od sadašnje vlasti.”

Taj zakon bi mogao biti i novi ustav. Promocija ideje i stvaranje uslova za ustavni patriotizam, oličen u poštovanju velike većine građana prema društvenom ugovoru koji bi državu Srbiju definisao kao pravednu, modernu, inkluzivnu, humanu zajednicu. spremnu da se uhvati u koštac sa globalizacijom, bio bi najbolji odgovor na sadašnje stanje.

Niko nema hrabrosti ni da generalno zavede red u Žandarmeriji i pored sve više dokaza o krivčnim delima koje su počinili njeni pripadnici.

Možda bi se udruživanjem svih aktera koji su u stanju da interes Srbije izdignu iznad vlastitih interesa i neretko adekvatnih procena slabosti saboraca u tom poslu, mogla ispraviti jedna istorijska nepravda iz 2006. godine. Pokušaj sprečavanja usvajanja sadašnjeg Ustava, pre svega zbog načina njegovog nametanja, ali i zbog niza problematičnih odredbi, bio je poslednji akt šire mobilizacije opozicionih stranka, organizacija civilnog društva i pojedinaca, koji zamalo nije dao rezultate, iako uopšte nije bio potpomognut spolja.

I tada, kao i sada, zapadna međunarodna zajednica je svoje interese u regionu stavila ispred interesa suštinske demokratizacije Srbije, pa je progledala kroz prste glasanju od dva dana i jedne noći, snimcima krađa sa izbornih mesta i drugom, sve u funkciji stvaranja široke koalicione vlasti u Srbiji sa kojom bi mogla pregovarati o novom statusu Kosova, koji je već ranije definisala.

Iako je građanska akcija zamalo uspela, njen poraz bio je početak kraja zajedničkog delovanja snaga koje, ako ništa drugo, u javni prostor nikad nisu ubacivale govor mržnje, promovisale i demonstrirale nasilje nad političkim, etničkim, verskim i drugim rivalima i dovodile u pitanje potrebu demokratizacije i evropeizacije Srbije.

Imajući u vidu sastav nekadašnjeg DOS-a, od Perišića do Koštunice i činjenicu da DOS jeste načino prvi ključni korak ka demontiranju Miloševićevog režima, sadašnji najmanji zajednički sadržalac razuđenih opozicionih snaga u Srbiji mnogo je viši.

Čini se i da ih je više. A protivnik je mnogo slabiji. Ako uspemo da prvo pobedimo sebe, lako bismo mogli  i njega.

Jasni stavovi

LDP  je spomenute razuđene snage još pre nekoliko meseci pozvao na zajedničko delovanje. Kao skoro jedini politički akter na društvenoj sceni koji o ključnim državnim i društvenim pitanjima, od svog nastanka do danas, ima jasne i nepromenjene stavove, čije delove iz ovih ili onih razloga konačno usvaja i vladajuća garnitura, LDP je na taj poziv imao puno pravo.

Imajući u vidu da od osnivanja LDP-a nije participirao u izvršnoj vlasti, količina i obim korupcionaških afera koji mu se pripisuju, pre svega njegovom lideru Čedomiru Jovanoviću, skoro je potpuno neutemeljena.

Afere se, pritom, ne vezuju ni za jednog drugog pripadnika LDP-a, što se retko primećuje. I s tog aspekta LDP je imao najveći legitimitet da takav poziv uputi. Nemušti odgovori koje je tada dobio, nadajmo se, mogu se pripisati konfuziji u DS-u, poziconiranju još formalno neformiranih stranka – Nove stranke Zorana Živkovića i Zajedno za Srbiju Dušana Petrovića i zamoru civilnog društva.

Opisana situacija u Srbiji obavezuje. Ako se ne reguje vrlo brzo i što šire i uslovi rada političkih stranaka, organizacija civilnog društva i slobodnih medija postaće u Srbiji baš kao i u Putinovoj Rusiji.

Serija zajedničkih akcija demokratskog opozicionog bloka protiv svih negativnih poteza sadašnje vlasti, koja bi na kraju mogla rezultirati i novim ustavom, pomogla bi biračima tih opcija da ne strahuju da će njihov glas nestati u razuđenosti, ali i EU da ne strahuje da bi usled smene vlasti u Srbiji dosadašnji napredak u odnosima sa Prištinom mogao da se zaustavi.

Formiranjem jakog demokrtskog bloka, sa jasnim sistemom vrednosti, setom prioriteta i vizijom spoljnopolitičke orijentacije Srbije ka aktivnom članstvu u EU-u i NATO-u, koje sadašnja vlast apsolutno nema, značajno bi olakšali i sutuaciju u kojoj je EU trenutno. Njoj, zasigurno, nije lako da zarad Kosova ovoliko progleda kroz prste sadašnjim vlastima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Strah i teror

Primjer medjureligijske suradnje: Rabbi Arthur Schneier i reiz Mustafa Cerić u Srebrenici 2012 (Courtesy photo – Talking Bosnia)

“Godinama sam gledao kako se u Sarajevu ljudska krv prolijeva pred mojim očima. Međutim, krv na rukama krvnika sa mesarskim nožem u rukama kojeg sam vidio na londonskoj ulici šokirala me je više nego ikad. Ne zato što je krv jednog vrjednija od krvi drugog ljudskog bića. Šokirala me je činjenica da je to bila krv na londonskoj ulici koja je prolivena dok je ubica uzvikivao “Allahu ekber” i zbog toga što se „jedan od napadača pozivao na islam sa željom za osvetom zbog britanske vanjske politike prema muslimanima”, ističe Cerić.

On smatra kako je “vrijeme da muslimani, naročito u Evropi, ali ne samo u Evropi, poduzmu ozbiljne i odgovorne korake u otkrivanju ko stoji iza zloupotrebe riječi „Allahu ekber”, te ”ko su ti koji šire strah i teror u ime islama na evropskim ulicama”.

“Ti i takvi se mogu zvati bilo kako, ali ne kao muslimani. Ti ljudi su ubice i treba ih tretirati na isti način kao što se tretira ubicu Andersa Behringa Breivika. Mi sada znamo imena ubica u Woolwichu. Ali, njima je dano još jedno ime: islamisti. Koliko se puta treba ponoviti da je islam nevin od terorizma? Šta treba još dodati kako bi mediji razumjeli da je najveća nagrada teroristima da ih se nazove „islamistima”? Siguran sam da će britanska vlada proučiti ova ubistva sa svih tački gledišta, ali hoće li muslimanske zajednice širom svijeta sagledati slučaj ubistava u Woolwichu na ozbiljan i odgovoran način”, upitao je Cerić.

Izrazio je nadu da hoće, ali ne zato, kako je dodao, da ih britanska vlada pohvali, niti da pokažu kako se u svemu slažu sa britanskom vanjskom politikom, već ”zato da spase ime islama od zloupotrebe i da spase našu djecu od predrasuda zbog njihove vjere”.

“Naravno, niko ne bi trebao ignorirati fenomen islamofobije, ali niko ne smije ni previdjeti znak islamoprofanije. Upravo tako, mi se danas suočavamo sa brutalnim profanisanjem islama od strane onih koji tvrde da su pozvani da islam “sakralizuju”.

Islam nije vjera samoubica bombaša

Ali, treba ih upitati, koliko svetosti islama treba oskrnaviti za vašu „sakralizaciju” islama?! Koliko je potrebno uzvika „Allahu ekber” za vaša ubistva?! Za koga i u ime čega vi to činite?! Sigurno ne u ime Allaha i islama?! Ne, to nije pobožni poziv „Allahu ekber”, koji ja nosim u svom srcu i u svojoj duši! Ne, islam nije zamišljen da se u ime njegovo proljeva krv na ulicama Londona! Ne, islam nije došao da ljude plaši u njihovim domovima. Ne, islam nije vjera samoubica bombaša, auto eksplozija i nasumičnih ubijanja ljudi”, podvukao je.

Prema njegovim  riječima, uzvišena misao islama je da je ljudski život svetiji od svetosti same Ka’be, svetog mjesta svih muslimana svijeta.

“Islam je došao da nas pouči kako da volimo jedni drugi i kako da poštujemo  zajedništvo ljudskog roda. Islam je Božja milost i svjetionik za cijelo čovječanstvo. Tako nas je poučio naš poslanik Muhamed a.s. u svom posljednjem govoru na brdu Arefat, a to je da je svetost svakog ljudskog života kao svetost svetog dana Arafata. Poslanik bi se postidio kad bi došao i vidio šta neki neodgovorni ljudi rade dok se zazivaju uzvišeno ime Allaha i  koriste se svetim značenjem islama, a to je mir i radost svjetovima. Tako se osjeća prosječni musliman danas, postiđen i uplašen, zbog ubistava koji se čine, ne samo na ulici Londona, nego i na ulicama Bagdada, Damaska, Kabula i Lahore. Islamofobija je nemuslimanski izum, ali islamoprofanija je muslimanski proizvod, pa se stoga muslimani moraju sami pobrinuti kako da se izliječe od te opake bolest”, smatra Cerić.

Šta je opasnije i od islamofobije?

Bolest islamoprofanije je, po njemu, opasnija za muslimansku zajednicu nego islamofobija – zato što ubija samu suštinu njenog bića.

“Prema tome, vrijeme je da se muslimanski učenjaci i intelektualci svih škola i učenja  okupe i izdaju snažnu deklaraciju o zajedničkoj riječi za zajedničku sudbinu muslimana protiv onih koji koriste ime Allaha i islama na pogrešan način. Mora postojati način da se zaštiti ime Allaha i mirovne misije islama u svijetu od onih koji šire strah oko nas i koji ubijaju budućnost naše djece. Muslimanska zajednica u Engleskoj ima našu punu podršku u osudi londonskih ubistava, ali to nije dovoljno. Britanski muslimani su dovoljno zreli da prepoznaju opasnost islamoprofanije i prema tome treba da pokrenu inicijativu za oslobađanje islama od brutalne profanizacije”, naveo je Cerić.

Borba protiv zloupotrebe imena Allah i islam

Kako je istakao, naš glas protiv islamoprofanije mora biti jasan i glasan.

“Borba protiv zloupotrebe imena Allah i islam je zadatak za muslimane pa, prema tome, moraju ga oni sami provesti, ne čekajući da ih neko drugi pozove. Prvi uslov za liječenje opake bolesti jeste da se zna gdje nas boli.  A mi znamo – boli nas u srcu i duši. Oni koji predstavljaju islam kroz ubistva moraju se identificirati i izolirati iz naše zajednice. Mora se zaustaviti njihova zloupotreba imena islam za njihove profane ciljeve. I njihove mentore treba naći i zaustaviti ih da nam nanose bol u srcu i duši”, zaključio je Cerić.

Nezakoniti otkaz (Courtesy illustration)

Piše: Maja Bjelajac – Manji bh.entitet Republika Srpska (RS) je u toku prošle godine isplatila 1,6 miliona konvertibilnih maraka za 800 lica koja su od kraja 1991. do novembra 2000. godine na nezakonit način ostala bez posla. Riječ je o osobama koje su dobijale otkaze u ratu zbog svoje nacionalne pripadnosti ili političkih opredjeljenja. S obzirom na lošu dinamiku kojom cijeli postupak ide, u nevladinom sektoru napominju da se nad ovom populacijom nastavlja u ratu započeta diskriminacija.

Božana Čaušević iz Teslića jedna je među hiljadama onih koji su početkom rata u Bosni i Hercegovini dobili otkaz zbog drugačije nacionalne pripadnosti ili ideološkog opredjeljenja. Radila je u tvornici kompresorske opreme pri Energoinvestu, a otkaz je dobila 1992. godine. Još uvijek joj nije isplaćeno oko 2.000 maraka, koliko joj pripada po osnovu naknade za nezakonito otpuštanje u ratu.

„Na vrijeme sam podnijela zahtjev za otpremninu, dobila sam konačno rješenje i sad čekam samo isplatu”, kaže ona.

Zbog pauze u radu i nepovezanog staža, Božana Čaušević danas prima penziju od 220 maraka.

„To ne pokriva ništa, ali smo nemoćni. To što se dobije – to je to”, priča Božana Čaušević.

Oko 58.600 građana u RS podnijelo je zahtjeve za otpremninu zbog nezakonitog otpuštanja u ratu. Do sada je riješeno više od 23.000 zahtjeva, a po osnovu 6.685 pravosnažnih rješenja isplaćeno je više od 12 miliona maraka.

Pritužbi je, međutim, mnogo – pretežno na dinamiku isplate, ali i visinu naknada. Ona se određuje prema visini prosječne plate u RS u trenutku isplate, a maksimalni iznos otpremnine je tri prosječne plate. Pa i na taj taj iznos oštećeni građani čekaju decenijama.

Sličan je slučaj bio i sa Fahrudinom Sarvanom koji je 1992. godine dobio otkaz u Rafineriji ulja u Modruči. Pravo na simboličnu optremninu ostvario je tek prije tri godine.

„Oko 2.100, tu je negdje. To je stvarno sramno, i to je malo. A nisam radio od 1992. dosad”, kaže Sarvan.

Poslanik SDP BiH u NSRS Amir Zahirović podsjeća da između pet i deset procenata nezakonito otpuštenih u Republici Srpskoj više nikada nije dobilo posao:

„Ako si proveo radni vijek, 20 godina da si radio i da imaš tri prosječne plate da ti isplate i da čekaš na njih 30 godina – same te činjenice govore koliko su to pravedne naknade”, navodi Zahirović.

Sve to svjedoči o nedostatku političke volje vlasti u RS da se ispravi u ratu nanijeta nepravda, zaključuje Zahirović. Sličnog su mišljenja i u Helsinškom odboru za ljudska prava RS.

„To je samo deklarativno da se nešto uradilo, ali se suštinski nije niko bavio tim problemom. Niko nije ni htio da se to pitanje riješi na način otvaranja jednog šireg društvenog dijaloga. Obeštećenja koja se plaćaju ljudima koji su na takav način izgubili svoj posao ne može proći samo tim činom. To mora da podrazumijeva da se razgovara u širem društvenom i političkom kontekstu  o okolnostima koje su dovele da ti ljudi ostanu bez prava i bez svojih poslova i bez mogućnosti da zarađuju sebi i svojoj porodici za život”, navodi programska menadžerica u Helsinškom odboru za ljudska prava RS Aleksandra Letić.

Iz organizacija koje se bave ljudskim pravima apeluju da se određeni vid diskriminacije ljudi koji su nezakonito dobijali otkaze u ratu i danas nastavlja. Ukoliko se samo u obzir uzme dosadašnja dinamika isplata ovih otpremnina, od oko 550 prosječno godišnje, proizilazi da bi se ostale naknade, u slučaju pravosnažnih rješenja, isplaćivale u narednih 90 godina.

(Izvor: RSE)