Ben Affleck as Tony Mendez in Argo (Courtesy photo – popmatters.com)

By Abolhassan Bani-Sadr – PARIS – It was not my intention to write about the film “Argo.” I initially viewed it as another Hollywood movie that aimed to keep an audience on its toes through some combination of fact and fantasy, in order to cash in at the box office. It is, indeed, a well-made movie. However, when Mrs. Michelle Obama presented its director, Ben Affleck, with the prize for Best Picture at this year’s Oscars, it also communicated a more political message that the film was approved by President Obama himself. I then felt that I needed to make my views of the movie clear, particularly as it mentions me.

Near the start, the film correctly cites a quotation from me that I believed the Americans who were being held in the embassy would be freed very soon. That information was based on a conversation with Ayatollah Khomeini, in which he had said that they would be released within the following three to four days.

The movie, however, presents this statement in an atmosphere which gives viewers the impression that the Iranian government supported the occupation of the embassy and that I was a lone voice in opposing it. This could not be further from the truth.

For a start, soon after the occupation of the American Embassy, then-Foreign Minister Ebrahim Yazdi told the Council of Revolution (a transitional council operating prior to the formation of the post-revolutionary parliament) that he assumed the occupation of the embassy was an Israeli-CIA coup. Prime Minister Mehdi Bazargan’s entire administration was against the occupation.

Indeed, in the early days there was no talk of hostage-taking. The occupation was initially regarded as a short-term protest against the Shah’s admittance to the U.S., as the memory of the 1953 coup against Mohammad Mossadegh was still fresh in public memory. But as the event began to play a more important role in domestic Iranian and American foreign politics, the protest was transformed into a hostage-taking that lasted for 444 days and had catastrophic consequences for Iran, the U.S. and international politics.

Soon after the occupation of the embassy, Bazargan resigned and I became responsible for the Foreign Ministry for a short while. During this time, I called all the ambassadors from the European and North American countries and told them that the occupation of the embassy was in fact a strike against the Iranian government; it was we who were being held hostage. I asked them to help us end it.

Soon after, Iran had a presidential election. I openly opposed the hostage-taking throughout the election campaign, telling students that occupying an embassy in the heart of Tehran was a sign of cowardice rather than courage; that through revolution the Iranian people had forced U.S. interference out the door, but that this act brought it back through a window.

By this time, the clergy who were struggling to control the state had begun to support the occupation. One of their leaders in the Islamic Republican Party, Hassan Ayat, criticized me for defining the hostage-taking as illegal, inhumane and illegitimate. Despite this, I won the election with over 76 percent of the vote.

Other candidates also were openly against hostage-taking, and overall, 96 percent of votes in that election were given to candidates who were against it. Hence, the movie misrepresents the Iranian government’s stand in regard to hostage-taking. It also completely misrepresents Iranians by portraying us as irrational people consumed by aggressive emotion, in contrast to the “Western” Americans, who were, as Edward Said once wrote, constructed as “rational, peaceful, liberal, logical” … etc.

We must ask why the film is based on this false dichotomy, and what political need is served by such putting Iranians in such a bad light.

I was deposed in June 1981 as a result of a coup against me. After arriving in France, I told a BBC reporter that I had left Iran to expose the symbiotic relationship between Khomeinism and Reaganism.

Ayatollah Khomeini and Ronald Reagan had organized a clandestine negotiation, later known as the “October Surprise,” which prevented the attempts by myself and then-U.S. President Jimmy Carter to free the hostages before the 1980 U.S. presidential election took place. The fact that they were not released tipped the results of the election in favor of Reagan.

Two of my advisors, Hussein Navab Safavi and Sadr-al-Hefazi, were executed by Khomeini’s regime because they had become aware of this secret relationship between Khomeini, his son Ahmad, the Islamic Republican Party and the Reagan administration.

Apart from this, I have a deeper concern about the way the film legitimizes clandestine CIA operations. The refusal of the CIA officer (Tony Mendez, played by Affleck) to abandon the plan to rescue the Americans hiding in the Canadian embassy in light of information that a military operation was under way is reminiscent of the first attempted coup against Mossadegh’s democratic government in 1953.

When this failed, the CIA asked its master spy, Kermit Roosevelt, to return to the U.S. He refused and, with the help of monarchists and some clergymen, organized a second successful attempt three days later. This coup ended democracy in Iran and replaced it with what was to become 25 years of the Shah’s dictatorship. This resonance makes one wonder whether the film could ultimately, as some critics have suggested, “tilt the balance of U.S. public opinion toward war” should the ongoing nuclear negotiations fail.

The film has drawn public attention once again to this terrifying episode in both Iranian and U.S. history. However, by falsifying, misrepresenting and taking critical facts out of context, it delivers a pro-CIA message at the cost of both the Iranian people and Iranian history.

It does not help people understand that rather than being emblematic of the 1979 revolution, the hostage-taking enabled the forces of dictatorship we see today to overpower democratic struggles against the occupation of the U.S. Embassy and all forms of violence in society. “Argo” may ultimately cost us even more time in securing a democratic future for Iran.

Source: GLOBAL VIEWPOINT NETWORK

(Webpublicapress/New York) – Those who suffered in the past know that traumatic pas can not be denied. Instead, it should be integrated and try to be humanly overcome as much as possible. Author Mirjam Pressler, known for her work on Anne Frank’s diaries, tells DW why books about difficult childhoods need to be read and why she became a translator.

DW: Congratulations on the Buber-Rosenzweig Medal which you’re receiving on March 3 to honor your work for the understanding between Jews and Christians. This isn’t the first award you have received, but is this award, which recognizes your literary and translation work, of a special significance to you?

Mirjam Pressler: Yes, of course it is. The understanding between Christians and Jews is a very important issue for me. It makes me very happy to receive this honor.

Why is this particular relationship still so important?

It is important for me to bring back this past world in which Jews had a big and important part in the German population. It’s not only about keeping alive the memory of the Holocaust. In 2009, I published a biography about the history of Anne Frank’s family. Those were well-off Frankfurt Jews, very assimilated. I read hundreds of letter from the family and it became apparent to me that there was a layer of German society that was completely lost. Even today it is a very big loss. And they were Germans. What I want is to emphasize is that they were there, that they were a part of society and that they were brutally wiped out and that society lost something very important when it happened.

Mirjam Pressler is successful both as author and translator

You are Jewish and married to an Israeli. How do you personally think the state of the understanding is between Jews and Christians in Germany today?

I think that things are actually looking quite good. At least for the non-pious Jews. We have a secular society in Germany, religion doesn’t play a role in everyday life. I myself basically never have difficulties and the Jews that I know all get by well. Of course there always is that big shock about neo-Nazis.

One of your main works is considered being the translator and editor of the diaries of Anne Frank, who was killed by the Nazis in 1945. It’s often the story of young Jews in different eras that you focus on in your books for young people. But more generally it’s also about difficult childhoods and outsiders. Are you worried that you won’t find any young readers for such issues?

I don’t think so because I believe that young readers can tell very well when stories are about something important or about something that’s not important. There are always new young readers who are interested particularly in the period of Nazi Germany. It was a time that was so important and that still has political consequences today. Also, I don’t write my books thinking about what teenagers might be interested in, but I write them because I want to write them. I always assume that if a topic is interesting to me, it will also be interesting to some other people. So far that’s worked. As a teenager, I myself would have liked to read books about young outsiders and their difficulties because they would have helped me. If children are in a difficult situation in their lives and can read books where the protagonist is going through something similar then it might help them. And it will help others to be more sensitive to situations of friends or classmates.

For about 20 years now you have also been translating literature from Hebrew into German and work with some of the most successful Israeli authors, like Zeruya Shalev. What brought you to translating literature from Hebrew into German?

The Diaries of Anne Frank continue to be read today

 

It is not actually something I wanted because it takes a lot more time to translate from Hebrew than from a European language. Hebrew has a different structure and different layers of language. It was a publisher who talked me into it. He always told me that it was my obligation and duty because I speak Hebrew. There were not and are not that many translators for the language. That’s why he kept talking to me until I said ‘alright, I’ll translate one youth and one adult book and that’s it.’ I did those translations but then that was not it.

Why were there so few Hebrew translators in the 1980s? Was it mostly because of the Germany’s past and the Holocaust?

Of course it was linked to the Holocaust. And to the fact it was only very late that Germany developed an interest in books and literature from Israel. Most of the autobiographical works were written when the people were already old – or at least not young anymore. In Israel, people didn’t want to hear about it and neither did people in Germany. It took some time until people were ready to listen to those stories.

When or because of what did that change?

In Israel it clearly was the trial of Adolf Eichman 1961. After that, in Israel the situation for Holocaust survivors from Europe got better. People became interested in them and asked them to tell their stories. In Germany that happened at around the same period. I think the main reason was that time had passed. Because in Germany people didn’t immediately have the idea to ask their parents “What did you do during the Nazi regime?” It took time to make it less personal; later it was only about the grandparent generation.

The Eichmann trial ushered in a new era in Israel and Germany

What happened then – was there a renaissance of Israeli literature in Germany?

Certainly. Zeruya Shalev is one example but not the only one. There is, for instance, also Aharon Appelfeld or Schoschana Rabinovici. Her book “Thanks to my Mother” was really important, I think. It’s about a woman who as a child survives a Nazi concentration camp thanks to her mother and who writes down her recollections after her own children have grown up. And when there was an interest in literature from Israel, there also were people to translate it. I’ve never counted, but today there are probably around 10 translators in Germany who translate works from Hebrew. There are also translators in Israel that work for German publishing companies, but most of the work is being done here.

How has literature from Israeli authors changed?

There is now literature in Israel that has nothing to do with the Holocaust. This is very interesting and those books are also being published in Germany. There is a piece of normality that has been created here.

Mirjam Pressler was born 1940 in Darmstadt, Germany, and is author and translator of children’s, young people’s and adult’s books. One of her most important work is the translating and editing of the diaries of Anne Frank, the world-famous notes of Jewish girl who in 1945 was killed by the Nazis. For her children’s and youth books she already received numerous awards.

DW.DE

Bosnian director Danis Tanovic attends a press conference for the film “Epizoda u zivotu beraca zeljeza” (An episode in the life of an iron picker) presented at the Berlinale Competition of the 63rd Berlin International Film Festival in Berlin on February 13, 2013. (Courtesy photo – klix.ba)

(Webpublicapress/New York) – There is a lot of politics at the Berlin International Film festival. Radio Deutsche Welle reports the festival has a tradition of featuring political cinema. This year, young directors from Europe focus on the continent’s past, present and future. Raul took over his parents’ farm – and now is trying to transform it to organic farming. But his crop got infested with some kind of white flies, the harvest is in ruins. Raul’s farm is somewhere around Barcelona. Working the fields he has one helper: Lurie, a wrestler from Moldova who is still waiting for his Spanish documents.

Sometimes, on the way to work, Lurie runs into Maribel, a not so young bleached blond sitting in a rickety deckchair on the side of road waiting for customers. She has to earn money for herself and her unemployed son. Rose is from the Philippines and she’s a nurse for the elderly. Every day she walks across the fields to work – despite the scorching heat. She’s just gotten a new patient: Maria, an 88-year old farm woman who used to be Raul’s neighbor but had to be sent to a nursing home.

Examples from across society

Five people, whose paths cross regularly. Five people whose stores are interwoven. Five people who act as themselves. ”La Plaga” is a movie with amateur actors who document their own lives. With love for detail, with dignity and their own idiosyncracies.

An impressive movie, which was only possible because director Neus Ballus was in no hurry but first chose to observe her protagonists for a full two years and won their trust. Trust from endearing and unfaltering people who are exemplary for a society marked by growing isolation, individualism and fear of the future.

From: La plaga Berlinale, 2013

When was the last time that there were that many and such strong European contributions in the “forum of young film.” Some 40 films in total and among them many that won’t really fit into established categories of cinema.

These are hybrids, where the lines between fiction and documentary get blurred, where reality and grotesque exaggeration are layered on top of each other. Just as if the cinema had to re-invent itself in order to reflect the ever more complex reality and face the questions of the future.

A stolen future

Athens, today. A fourteen-year old girl, an eight-year old boy and a well stacked stock of wood, which is idle because business is down; the company is bankrupt. Athens, today. Demonstrations, protests, unemployment and a girl who because of the crisis has lost more than her father.

Thanos Anastopoulus movie “I kori”, depicts the girl Myrto as serious and increasingly angry. She refuses to accept what’s inescapable. She kidnaps the son of her father’s friend, hides between the piles of wood, reads up on the definitions of words like “responsibility”, “guilt”, and “disintegration”. She tortures the little boy, first a little bit but then more and more and increasingly cruel. Just as if the kid somehow could be held responsible for the state of affairs.

Berlinale 2013 Forum: I kori director Thanos Anastopoulos

Thanos Anastoupoulos has created a thriller rooted in the present, chronicling its moral decline. He tells about adults who at some point have stopped to act responsibly. And he shows what this is doing to the children. It’s an outcry, a deeply political movie.

Guilt and reconciliation

Current European cinema tells tales from the gray zones. It doesn’t take a lot of words or special effects for this. It’s a cinema that trusts its protagonists and gives them long and slow shots. In a effort to slow things down, it tries to reset the focus on the individual but still pick up universal themes and big issues. The question of guilt and revenge for instance. And of reconciliation.

A shot from the Serb film, Krugovi, Berlinale 2013

“Krugovi ” is the title of a movie by Serbian director Srdan Golubovic, a film that in an impressive way picks up the Balkan wars and its aftermath. It’s based on a true story: In 1993, Serbian officer Todor bullies Harris, the Muslim owner of a small kiosk because there are none of Todor’s favorite cigarettes anymore. Marko, a young soldier on leave from the front tries to intervene but pays for it with his life.

Some 12 years later, the events catch up with them: A friend of Markos who’s a doctor is supposed to save the life of Todor. And outside Harris’ apartment in a German city stands Markos former girlfriend on the run from her abusive husband. Harris helps her and risks his life doing that. Because he wants to pay for a guilt that only he himself feels. And at exactly the same time, now 12 years on, Markos’ father finally can lay to rest his bitterness and again show that humanity that also his son had. Time heals many wounds, the film seems to suggest – but still leaves many scars.

DW.DE

Dr. Esad Boskailo and Julia Lieblich authors “Wounded I am more awake” (TV image)

By Susan Sacirbey – 27 January is Holocaust Memorial Day. And the International Day in Memory of the Victims of the Holocaust was commemorated at theUnited Nations last Friday with an inspirational message from Secretary-General Ban Ki-moon to  “Let us be inspired by those who had the courage to care – the ordinary people who took extraordinary steps to defend human dignity.”  

From Geneva, UN High Commissioner for Human Rights Navi Pillay said that each and every person bore the responsibility to make sure such monumental crimes as those that occurred during the Holocaust never happen again.

Yesterday, the Author’s Circle of the Tuxedo Park Library in Tuxedo Park, New York, about 45 minutes from UN Headquarters, host a very special author whose presentation had a message that resonated “Once More, Never Again.”  I had met Esad Boskailo on a previous occasion in New York and read his book and looked forward to what I knew would be stimulated questions and commentary following his presentation.

“Wounded I Am More Awake – Finding Meaning After Terror” byEsad Boskailo and Julia Lieblich, is the true story of Esad’s journey from concentration camps in Bosnia & Herzegovina, the surrounding death, depravation, and crimes against humanity, to the personal transcendence of healing.  Esad, a successful medical doctor at the time of his capture, now practices psychiatry in Phoenix, Arizona and gives back to other survivors of war, personal adversity, trauma, and demons inflicted by society. Healing comes from within, and each person on his own timeline. Esad is their sounding board but does not dictate their pathway in the healing process.

Esad, a Bosnian Muslim, showed no animosity or need of revenge to any specific ethnic group. Ironically, lifetime friends and neighbors had been his accusers, guards and terrorisers.   His satisfaction was that he is now on the “outside” and that war criminals are currently standing trial at The Hague.  His message was clear that terrible events can and do happen. It happened in Bosnia & Herzegovina fifty years after the Holocaust, an educated, progressive, and multi-ethnic society.

Genocide is contemporary – witness the genocide between Tutsi andHutu in Africa, present-day civilian genocide in Syria, Myanmar’sRohingya.  Religion, or lack of, is not the source of conflict. Rather, it is used as the scapegoat to perpetuate horror stemming from greed, false nationalism confused with patriotism, and the need to victimize the “other.”

UN News Centre Source

“Acts of genocide illustrate the depths of evil to which individuals and whole societies can descend, but the examples of the brave men and women we celebrate today also demonstrate the capacity of humankind for good, even during the darkest of days,” Mr. Ban said.

Helping to open the ceremony, Raymond Serge Bale, Vice-President of the General Assembly, said it was fitting that the Assembly resolution that established the commemoration called not only for the remembrance of the suffering of Holocaust victims but also evoked a moral obligation to warn against the horrors of hatred and prejudice, to prevent further acts of genocide.

The annual International Day was designated by a General Assembly resolution as 27 January each year, on the anniversary of the liberation of the Auschwitz death camp.

Perhaps the “Chicago Tribune” crystallizes “Wounded, I Am More Awake” best.  It “is a clear-eyed gem of a memoir with a message far beyond one man’s experience. It tells Boskailo’s story artfully. Above all, Boskailo’s courage and empathy help us imagine how it is possible to transcend the worst sufferings one human can impose on another.”

May we never forget the horrors and inhumanity of the Holocaust and vouchsafe “Once More, Never Again” to genocide.

Dževad Karahasan "Dejtonki sporazum je obična svinjarija" (Photo dokumentacija)

Razgovarala: Merima Čustović – Veliki bh. pisac Dževad Karahasan na korak je do ispunjenja svog studentskog sna. Radi na korekcijama završnog poglavlja svog novog romana koji će se zvati “Sjeme smrti”, posvećenog Omaru Hajamu, čiju promociju najavljuje za oktobar. U intervjuu za “Dnevni avaz” govori o svom radu, Sarajevu, BiH, stanju u kulturi, ali i politici. 

- Omar Hajam je zapanjujuće suvremena osoba. Njegova epoha zapanjujuće liči na našu, a on je istovremeno jedan karakterni tip čovjeka koji nam danas jako nedostaje. Naime, on je veliki skeptik. On je čudo od umnosti i učenosti. On je fantastičan ljekar, astronom, matematičar. Imao je strašan problem sa sobom zbog svog neznanja. Jer, što više učite, sve više razumijete koliko je onoga što ne znate. I to je paradoks Hajamove religioznosti, odnosno njegovog odnosa prema vjeri.

Čitalac sagovornik

Mnogo je onih koji su se bavili Hajamom. Većina ga je prozvala viktorijanskim pjesnikom, iako je bio mistik…

- Ljudi nikako da ukapiraju da je on bio mistik. Između ostaloga, i zbog svijesti o tome da o Bogu ne može znati ništa. On ne sumnja u to da Boga ima. Mene danas uzbuđuje to što je on bio čovjek s bezbroj pitanja. Takav čovjek mi jako nedostaje u vremenu u kojem kao da žive ljudi koji imaju same odgovore. Bogatstvo bih dao za čovjeka s pitanjima, jer koga god sretnem, on me zaspe odgovorima.

U Vašim knjigama je mnogo motiva. Ali nekako se posebno ističe BiH i provlači njena sudbina… 

- Opsjednutost Bosnom uopće ne mora imati veze s činjenicom da sam rođen tu i odrastao, jer vi možete biti rođeni i odrasti u nekom svijetu u kojem ne prepoznajete sebe. Vjerujem da ta opsjednutost dolazi otuda što Bosna nudi onu formu jedinstva koju ja osjećam kao svoju, a to je jedinstvo arabeske, mozaika, jedinstvo koje se uspostavlja  odnosom različitih elemenata. Uvijek me je odbijalo jedinstvo monolita. Ono mi je malo vulgarno, sumnjivo, pomalo prostačko.

Iako kroz knjige pozivate na razgovor, neki tvrde da im je bilo potrebno dosta predznanja da shvate neko Vaše djelo.  

- Ljudi koji su vam govorili da treba imati mnogo predznanja da bi se čitale moje knjige, tražili su, ustvari, alibije da ih ne čitaju. To, naravno, važi za moje knjige eseja ili za ove naučne i književno-teorijske rasprave. Ali za romane, knjige pripovijedaka, ne treba nimalo predznanja. Treba radoznalosti i otvorenosti, treba spremnosti na to da se upusti u razgovor. U mojim romanima ima mnogo likova, svaki govori svojim glasom, unosi svoju perspektivu, i tu je preduvjet za čitanje mog romana, da se sluša, replicira. Moj čitalac je moj sagovornik. Ja vas ne želim ničemu podučiti, nikamo odvesti. Ja s vama želim razgovarati. Nemojmo brkati ozbiljnu književnost i književnost za koju kažemo da treba predznanje.

Živite na relaciji Sarajevo – Grac. Osjetite li promjene kada dođete u Sarajevo? 

- Da. Grad je živ organizam. Mijenja se, živi i stalno, iznova, takoreći, nastaje, oblikuje se. Primjećujem ono što meni jako nedostaje, a to je da u Sarajevu danas nemate dobru, normalnu, starinsku, pristojnu kafanu. Sarajevo je bilo grad sjajnih kafana, grad u kojem se kao nigdje na svijetu moglo sjediti i razgovarati besposleno, razgovarati s ljudima onako, samovati u društvu ili uživati društvo šuteći.

Danas su zastupljeni ovi moderni, takozvani kafići. Vi kad tu uđete, okruženi ste ogledalima, dakle, sobom samima. Oko vas tutnji muzika koja vam ne da da čujete svoju vlastitu misao. Ti kafići su nešto što bih ja nazvao javnom osamom. Vi ste apsolutno sami, ali u javnosti. Drugo je poplava jednog namjernog, hotimičnog, hinjenog orijenta za turiste. Pazite, Sarajevo je bilo najljepši orijentalni grad u svijetu upravo zato što svoju orijentalnost nit’ je pokazivalo, nit’ je njome mahalo, nit’ ju je demonstriralo. Isto tako, Sarajevo je bilo izrazito srednjoevropski grad, a danas ne pokazuje ništa od svoje evropske prirode, jer to evropsko lice Sarajeva ne bi bilo zanimljivo turistima.

Više njemački

Kakav je osjećaj biti pisac u nekoj drugoj sredini? Postoje li predrasude o Bosancima? Kako se nosite s rastućom islamofobijom? 

- Moram vas upozoriti na jednu činjenicu da su 85 posto naših mišljenja ustvari predrasude. Mi o ljudima sudimo uglavnom na temelju predrasuda. Samo o onim rijetkima koji su nam postali dragi ne sudimo na tom temelju. Naravno da postoje predrasude prema muslimanima na zapadu, kao što postoje i prema zapadnjacima. Prema svemu.

Posve druga stvar je islamofobija koje na zapadu zaista ima, koja se na zapadu vještački proizvela i dalje se vještački proizvodi jer totalitarna društva trebaju kao uvjet opstanka nekog neprijatelja, a zapadno društvo je postalo totalitarno, utemeljeno na jednoj jedinoj vrijednosti, a to je finansijska vrijednost. S tim, lično, nisam imao nekih ozbiljnih problema jer imam privilegiju da razgovaram s obrazovanim, kultiviranim i višim slojevima društva, ali taj svakodnevni fašizam karakterističan je za sva totalitarna društva i susrećete ga svakodnevno.

Kako izgleda život muslimana na zapadu?

- Bude nesporazuma, bude neugodnosti, ali kada vidim kako je pušačima, ja se osjećam privilegirano. Biti pušač na zapadu, to je strašno. Vi ste niže biće, neprijatelj.

Odgovara li Vam više način na koji Vaša djela prihvataju u inozemstvu? Ima li BiH kvalitetnu kritičarsku masu?  

- Mislim da je u BiH, kada je izbio ovaj prethodni rat, želio bih reći posljednji, upravo tada bila počela nastajati kritika. Čak se pojavilo nekoliko zanimljivih, uzbudljivih, sjajnih kritičara koji su mogli biti dostojni nasljednici velikog rahmetli Midhata Begića. Nažalost, toga više nema, ali ima sjajnih čitalaca i jako me uzbuđuje, raduje, veseli da razgovaram s tim ljudima.

Ovih dana vode se debate čiji je nobelovac Ivo Andrić. Kako to komentirate? Mislite li da bi se Vama slično moglo dogoditi? 

- Nisam znao da su ga počeli svojatati, jer ga donedavno nisu htjeli. Čujte, pisac je onoga ko ga čita. Kad sam ja lično u pitanju, kao građanin, stvari su jasne do dosade. Ja sam, elhamdulillah, musliman, Bošnjak, Bosanac, Duvnjak, Sarajlija, jugonostalgičar, Evropljanin, orijentalac, veliki zaljubljenik u staru perzijsku kulturu… Kada sam u pitanju ja, kao pisac, stvari se kompliciraju, jer u sferi duha granice nisu jasne. Kao pisac, pripadam onima koji me čitaju. Kako sad stvari stoje, bojim se da sam malo više njemački. Zapravo, puno sam više njemački, francuski, italijanski… nego bosanski, jer me u Bosni najmanje čitaju.

Nema najboljeg

Zašto je to tako?

- Ima nekoliko razloga. Jedan je to što bosanska kulturna pseudojavnost još funkcionira na temelju jaranske estetike, a ja se u kriterije te estetike ne uklapam. Od svojih prijatelja očekujem da mi kažu gdje nisam dobar, gdje bih mogao biti bolji, a ne da me hvale, slave i nameću. Od prijatelja očekujem da mi budu kritičari, a ne sljedbenici. Sljedbenike ne trpim, a ako ne trpite sljedbenike, ko će vas slaviti.

Kada se govori o Vama, kaže se “jedan od najboljih pisaca”, “jedan od najvažnijih intelektualaca”. Je li Vam to dosadilo, jeste li nekada poželjeli reći: “Dosta više s tim, recite najbolji!”?

- Nisam poželio, iz nekoliko razloga. Prvi, što je književnost suviše složena da bi u njoj moglo biti bilo čega najboljeg, odnosno da bi jedan čovjek, jedna knjiga mogla biti najbolja.  Vi možete biti najbolji u trčanju, jer tu ima jedan kriterij. Ne možete biti najbolji u književnosti u kojoj važe uvijek mnogi kriteriji. Drugi razlog zašto to ne bih htio jeste što knjigama sudi vrijeme, a ne ljudi, pogotovo ne suvremenici.

I treći razlog zašto ne bih pristao biti najbolji, to jest ne bih pristao da me se tako naziva, je što taj koji je najbolji ima sljedbenike. Ja ih ne trpim. Meni trebaju sugovornici. Jako mi je važna ova razlika između djela i čovjeka. Mene niko ne mora razumjeti, ni ja sam sebe ne razumijem. Važno mi je da me ovo nekoliko prijatelja trpi, ali knjige treba razumjeti. Njima sudi vrijeme, a ne mi.

Veliki dio Vašeg profesionalnog života posvetili ste teatru i drami. Hoće li Sarajevo i BiH možda uskoro moći pogledati neku Vašu predstavu?

- Hvala vam za to pitanje. Evo, gledao sam, 1. marta je bila predstava po mom scenskom eseju “Atlas osjećanja”, u Filahu u Austriji. Lijepa predstava. Zgodna. Stvarno sam uživao u njoj. A ovdje, bojim se da ne jer opet s teatrom stvari stoje još gore nego sa književnošću i filmom. Teatar se ovdje totalno pretvorio u jaransko dodavanje komplimenata, a ja kažem da sjajno funkcioniram kao jaran, ali izvan umjetnosti. Van našeg jezika se moje drame igraju i ja u tome uživam, jer volim teatar. Meni ta atmosfera prija. U teatru ja malo ublažavam svoju asocijalnost, na neko vrijeme je se i oslobodim.

- Film je suviše složen, kompliciran mehanizam da bih se ja u to smio upustiti. Jer, znate, u najboljem slučaju, kad se radi najmanji, najjeftiniji film, to su desetine ljudi s kojima bi se trebalo nositi, ne mogu se dogovoriti ni sa sobom.

Čovjek treba svjedočiti 

Propada nam sedam najznačajnijih kulturnih institucija. Kako to promijeniti?

- Ljudi u Sarajevu imaju interes za te institucije. Problem je u tome što ljudi jedva nešto mogu učiniti protiv ovog pseudopolitičkog sistema koji je ovdje uspostavljen. Jer, ja vas lijepo molim, nemojte zaboraviti da je u Bosni na vlasti Dejtonski sporazum. Da je taj Dejtonski sporazum kulturna, civilizacijska i politička sramota. Jedna rasistička svinjarija koja je nagradila rat i agresiju, kaznila kulturu i život. Nemojte zaboraviti da Dejtonski sporazum poriče čovjeka, a, umjesto njega, u politički život uvodi nacije. Po Dejtonskom sporazumu mi nismo niti možemo biti građani. Mi smo Srbi, Hrvati i Bošnjaci.

Po Dejtonskom sporazumu u Bosni ne može niti jednu javnu funkciju dobiti čovjek na temelju svojih sposobnosti, nego samo na osnovu toga što je profesionalno pripadnik nacije. Po Dejtonskom sporazumu Jakov Finci ne može biti u Bosni ništa jer je Dejtonski sporazum, kao što rekoh, jedna rasistička svinjarija i kulturna sramota. Po Dejtonskom  sporazumu Bosne nema, niti je može biti. Po Dejtonskom sporazumu Bosnom će vladati čovići, dodici i slični tipovi koji misle da biti Hrvat znači mrziti Bosnu, biti Srbin znači mrziti Bosnu, Bošnjake itd. A, ponavljam, građanima Sarajeva su i Zemaljski muzej i galerija i biblioteka svetinja. Ali, šta mi građani možemo protiv Dejtonskog sporazuma?

Sve dotle dok mi govorimo, dok svjedočimo, postoji nada da će se promijeniti. Ono što mi ljudi možemo jeste govoriti, svjedočiti. Njima se čini da mi ništa ne možemo. Zato i rade to što rade, ali mi možemo. Jer, ne zaboravite da sve što se dogodilo u svijetu, prije toga se dogodilo u jeziku. Sve se prvi put događa u jeziku, drugi put u stvarnosti. Ono što čovjek može jeste da svjedoči. Dokle god mi svjedočimo, oni neće uspjeti. Ni Dejtonski sporazum ni njegove marionete neće uspjeti da izbrišu sjećanje, pamćenje, stoljeća tradicije i kulturne institucije u kojima se čuva dio tih sjećanja.

Ne dam da mi tehnologija ovlada životom

Ne koristite mobitel. Zašto?

- Ne volim razgovarati na telefon jer ne vidim sugovornika, a ove moderne mehanizme komunikacije, e-mail, koristim onoliko koliko je apsolutno neizbježno danas. Nemam otpor prema tehnologiji niti tehnici, samo mislim da nemam razlog dozvoliti da mi ona ovlada životom. Vi morate sve više svoje energije, svog vremena odvajati da naučite opsluživati te mašine, a ja nemam razloga da ih opslužujem. Svaki dan čujem po deset puta  oduševljene uzvike: “O, Bože, mobilni telefon je izmišljen, otkriven prije 10, 20 godina i već danas ne možemo zamisliti život bez njega.” Svaki put kad to čujem, unutrašnji glas u meni kaže: “j…. ti takav život”.

Čelik i Frajburg su mi u srcu

Kako se odmarate? Koju muziku slušate, pratite li sport? 

- Živ čovjek se uvijek odmara. Ima nekoliko nogometnih klubova koje strašno volim. Imaju dva koja su mi totalno na srcu, Čelik i Frajburg. Naravno, volim Želju zbog Ivice Osima, pametnog duhovitog čovjeka. Sarajevo ne možete ne voljeti, ako ste nekada čuli za Asima Ferhatovića Haseta, zbog njega morate voljeti. Što se tiče muzike, tu sam vam ja tipični svežder. Istina, turbofolk je da Bog sačuva, i novi porivi roka.

Ne bih mogao zamisliti dan bez Mocarta (Mozzart), kojeg beskrajno volim, bez Karla Orfa (Carl Orff). Beskrajno volim srednjovjekovnu muziku, zapadnoevropskih kultura. S druge strane, ne mogu zamisliti akšamluk bez Himze Polovine. Kad god čujem da neko za sebe kaže da voli samo jednu vrstu muzike, ja se uplašim da on uopće ne voli muziku.

Nisam razmišljao o politici

Jeste li ikada razmišljali da se politički angažirate? 

- Ako ćemo se vrijeđati, ja ću Vas sada pitati jeste li ikada razmišljali da budete muško (smijeh). Nisam, mila moja. Iz nekoliko razloga. Prvi je što ja ne znam govoriti mnogima, a to je politika. Političari uvijek govore masi, mnogima, svima. Ja sam pisac i uvijek govorim samo jednom čovjeku. Ja to čak kažem ovako. Dobro se osjećam dok je na društvo primjenjiva imenica čovjek, a to je do broja četiri. Već za pet se kaže ljudi. Čim moram koristiti imenicu ljudi, ja bježim.

Počinjem se loše osjećati, jer mene zanimate Vi, ne ženskadija, ne ljudi, ne Bošnjakinje, Vi, Fuad Fočo, dakle jedan čovjek. Drugi razlog, političar mora biti čovjek s izvanrednim organizatorskim sposobnostima, a ja sam ekstremno nesposoban za organizaciju. Ja za organizaciju imam minus inteligencije, a zašto bih radio nešto za šta sigurno nisam.

U BiH ne vidimo stvarnost od ideoloških modela

Ima li mjesta optimizmu kada je u pitanju budućnost BiH?

BiH danas ima dva ključna problema. Prvi njen veliki problem je u tome što je narušen harmonični odnos između sličnosti i razlika. Jedinstvo Bosne se kao sva složena jedinstva temelji na jednoj dobroj zdravoj napetosti među različitim elementima. Ti elementi se međusobno povezuju, na jednoj strani, sličnostima i, na drugoj, razlikama. Kad se prejako naglasi ono što je nama svima, dakle Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Židovima, agnosticima, vjernicima, teistima, ateistima, zajedničko, prijeti nam opasnost da dobijemo monolitno jedinstvo totalitarnog društva, koje nikome ne donosi dobro. Ako se počnu naglašavati razlike, prijeti nam opasnost od disolucije koja, recimo, danas hara Bosnom.

Čovjek u nekom selu kod mog Duvna napravio je veliku dreku jer bi djeci hrvatski jezik trebala predavati Bošnjakinja ili bosanski jezik Hrvatica. Isti ti ljudi, i svi ljudi kada ih pitaš u čemu tu vide problem, kažu vam: “Pa ne može, on nije naš, on ne može predavati jezik koji nije njegov”. Isti ti ljudi presretni su ako mogu svoju djecu poslati da studiraju, idu u gimnaziju, osnovnu školu u Njemačku, Englesku, SAD, gdje će mu maternji jezik predavati niko, a nastavu će slušati na jeziku koji je puno manje njegov od bosanskog, odnosno, hrvatskog, odnosno srpskog, odnosno crnogorskog …

E to licemjerje, ta lažljivost ideološki uspaljenog uma je jedan od temeljnih problema Bosne danas. Drugi veliki problem je to što smo svi, što je društvo jako ideologizirano, tako da od ideoloških modela, projekcija ne vidimo stvarnost. Svakodnevni stvarni život je nešto posve drugo od naših ideoloških projekcija. Onog momenta kad vratimo sebi sposobnost da vidimo lice umjesto ideološke projekcije, da vidimo čovjeka umjesto ideološkog modela, mislim da će se stvari pokrenuti prema nekom mogućem rješenju.

Izvor:www.dnevniavaz.ba

The Rolling Stone 50 (Photo illustration - Music database 2012)

(Webpublicapress) — kako to navodi i zagrebački Vjesnik, svakako “nije mala stvar proslaviti 50. rođendan i u stvarnom životu, a proslaviti 50 godina postojanja na rock-sceni jubilej je s kojim se ne mogu pohvaliti mnogi” E to se na očigled i zadovoljstvo većeg dijela planete dogodilo s britanskim, tačnije globalnim rock&roll brendom “The Rolling Stones”. Zapravo, podsjeća Vjesnik bolje je reći – da je 50 godina aktivna sviranja, koje The Rolling Stones obilježavaju upravo ovog aprila, i personalna – okrugla obljetnica početka rada Micka Jaggera, Keitha Richardsa, Briana Jonesa i Billy Wymana. Ovo je prića o prijateljima koji su bukvalno krenuli iz garaže da osvoje svijet svojom muzikom – ili bolje rečeno – neugaslom energijom.

Oni su muzika, umjetnost, pa čak i politika, ako se uzme da ne mare za trendove koji nisu po mjeri njihove polustoljetne pobune protiv svijeta u kome živimo. Ili ka što piše Vjesnik:

“Za razliku od mnogih glazbenika koji su periodično posustajali i vraćali se temeljito promijenjene glazbene i fizičke fizionomije, Rolling Stonesi su doista aktivno projurili kroz svijet rock-scene, sve do 2007. kada su završili posljednju svjetsku turneju. Bez nostalgičnih priča o »zadnjoj turneji« na koje su ih stalno navodili mediji, jednostavno su radili, i manje jednostavno mnogo zaradili, ostajući među najdohodovnijim glazbenim postavama i prije pet godina, kada je čisti utržak od turneje bio veći od 500 milijuna američkih dolara.

PRASAK KOJI TRAJE DO DANAS

U šuškanjima o novoj svjetskoj turneji, koja je odgođena za iduću godinu, Richards je u svom poznatom maniru »egzistencijalnih opisa« ovako definirao slavljeničku situaciju: »Ništa nelogično, budući da je bubnjar Charlie Watts došao u postavu početkom 1963., 1962. možemo promatrati kao začeće, a 1963. kao rođenje…«. No prvi koncert 12. srpnja 1962. u londonskom klubu »Crowdaddyju« pod imenom The Rolling Stones. Bio je okidač za prasak koji traje do danas, dakako, drukčijim intenzitetom, s kojim su Stonesi dobrano promijenili način funkcioniranja rock-scene i poslije prave industrije.

Stara je Richardsova izjava da »mnogi i ne pamte kako se Zemlja okretala bez Rolling Stonesa« još je jedan dobar opis okolnosti u kojima su Mick i društvo, bez obzira na osobne preferencije, postali opće mjesto i konstanta ne samo rock-svijeta i show-businessa najteže kategorije, već omiljeni »privjesak« koji svatko, namjerno ili nenamjerno, nosi sa sobom. Nešto poput omiljenoga kućnog pokućstva koje koji put i ne primjećujete, ali kad se zamislite o zajedničkoj povijesti u vama budi konotacije koje nema jučer kupljeni komad pokućstva iz Ikee.

Upravo u tom zbroju nagomilanog povijesnog značenja, emocionalnih trenutaka, aktualnih aktivnosti i vitalizma, krije se snaga Stonesa koji, čini se, prkose prirodnim zakonima i unatoč dubokim borama na licima – ali bez trbuha, s tankim linijama, energičnim koncertima i forsiranjem koncertne energije usporedive s dvostruko mlađim glazbenicima – čini kariku koja ih povezuje s mnogim naraštajima.

Ukratko, Rolling Stonesi su posljednji zajednički nazivnik mnogim generacijama, ljudima, publici i kritičarima, nešto poput Elvisa Presleya koji je preživio, i time povijesti rocka dodao konotacije trajanja i istrajnosti koje su se mnogima činile protuprirodnim bludom još u osamdesetim godinama 20. stoljeća, kada se rock-glazbenik sa 40 godina na grbači, pogotovo nakon punka i novog vala, smatrao starim prdonjom spremnim za, simbolički rečeno, »društvo mrtvih pjesnika«.

Povijest Stonesa prilično je pregledna, i svakodnevno je citiraju suvremenici i mlađi bendovi koji na dnevnoj bazi »skidaju« ne samo glazbu nego još više ikonografske modele koje su Jagger, Richards i društvo redovito patentirali još u šezdesetima. Problemi s back-katalogom albuma iz šezdesetih godina pratili su Rolling Stonese od kada je stvoren, odnosno snimljen. Sve pjesme grupe do 1970. ostale su u vlasništvu tvrtke ABKCO/Decca i Allana Kleina, pravnika i poslovnog čovjeka koji je uz Andrewa Loog Oldhama, kreatora izmišljenog sukoba s Beatlesima, odigrao najvažniju ulogu u poslovnom rastu.

VOĐENJE KARIJERE

No za uslugu vođenja karijere podmetnuo im je klauzulu ugovora koja mu prepušta vlasništvo snimaka i tek od 1971. i albuma »s ciferšlusom« »Sticky Fingers«, Stonesi postaju pametni poslovni ljudi, što se odrazilo i na sasvim drukčiji pristup snimanju albuma, organiziranju turneja i prelasku rocka iz zone buntovnih šezdesetih u show-business najteže kategorije. Prije desetak je godina došla i vijest koja je zorno pokazala promjene, i na simboličnoj i stvarnoj razini. Sir Paul McCartney bio je među zvijezdama velikog koncerta koji se održao ispred Buckinghamske palače u čast 50. obljetnice vladavine britanske kraljice Elizabete II., a društvo mu je u toj svečanoj prilici radio sir Mick Jagger, s kojim se McCartney nakon snimanja emisije »All You Need Is Love« 1967., na istoj pozornici prvi puta mimoišao tek na koncertu za New York potkraj 2001. u Madison Square Gardenu.

Mick Jagger, Ronnie Wood i Keith Richards 2006. na koncertu u Zurichu održanom u sklopu turneje »A Bigger Bang«

Unatoč stalnim kampanjama javnosti »za« ili »protiv« Beatlesa ili Rolling Stonesa u šezdesetima, zapravo je bila riječ o namještenom dualizmu koji su pametno isprogramirali menadžeri Brian Epstein i Andrew Oldham. Iako je javnost jedne doživljavala kao čiste i umivene, a druge kao prijetnju ćudoređu, kao prvotimci rockerske subkulture šezdesetih Beatlesi i Stonesi jednako su iskazivali otpor prema malograđanskim kerefekama i bili simbolima novog pokreta.

Četrdesetak godina poslije Mick Jagger i Paul McCartney dobili su svoje titule, službeno su se poklonili pred britanskom kraljicom, što je samo po sebi bila pristojna gesta, ali, znajući za nekadašnje čvrste antiestablishment položaje kojima naoko pristojni Beatlesi i »zmazani« Stonesi duguju auru prvoboraca rockerskog pokreta otpora tijekom šezdesetih, kasniji obrat možda i nije najsretnija opcija, jer se Mick Jagger, kao član besprizornih Stonesa – koji su više vremena proveli po jednodnevnim zatvorima i naslovnicama novina – u šezdesetima nikada nije niti približio prijmu kod Elizabete II.

ŠEZDESETE KAO “ELDORADO”

Upravo su šezdesete bile pravi eldorado u rudniku Jaggera i kompanije koji je osim novih glazbenih vizura donio i kulturološko blago koje je bitno odredilo smjer razvoja rock-glazbe i subkulturna gibanja »mladih, ružnih, prljavih i zlih« pripadnika naraštaja u vječnom sukobu s vladajućim sustavom građanskih vrijednosti. Upravo su Stonesi, bez okolišanja, preuzeli »američke vrijednosti« glazbe i pobjegli britanskim konkurentima na pristojno odstojanje.

Od nastupnog albuma iz 1964, preko briljantnih singlova Stonesi su funkcionirali »ko’ vurica« i do kraja dekade potpisali jedan od autentičnih soundtracka dekade. Ako vam je početak Stonesa bio previše tvrd, u što je teško povjerovati, sredina šezdesetih i početak vlastite pjesmopisačke djelatnosti Jaggera i Richardsa, od singla »The Last Time« na dalje, donio je osjetan autorski prodor u rock-glazbu nakon onog Beatlesa i Boba Dylana nekoliko godina prije.

Keith Richards

Upravo je »Aftermath« 1966., prvi album Stonesa popunjen isključivo vlastitim pjesmama napravio model za kasnije britpop mahere i bio savršena pop-ploča modernog zvuka i promijenjene instrumentalizacije. Još su veći pomaci uslijedili na »Between The Buttons« na kojoj se pop-rafinman oteo nadzoru i, u retrospektivi slušajući, urodio podcijenjenim albumom Stonesa koji gotovo da nema pogreške.

Nadolazeća psihodelija i flower-power američke Zapadne obale zatekao ih je nespremne na »Their Satanic Majestic Request« 1967., pogotovo u srazu sa »Sgt. Pepperom« Beatlesa, iako je, kako je to netko već primijetio, teško reći da ne valja ploča koja uključuje pjesme »She’s A Rainbow« i »2000 Light Years From Home«.

Srećom, prešareni odgovor na »Sgt. Pepper« godinu dana poslije ispravljen je povratkom »temeljnim vrijednostima« bolje reći u slučaju Stonesa, negiranju temeljnih vrijedosti morala i konvencija građanske zajednice. Nakon singlea »Jumpin’ Jack Flash« s početka 1968. rođeni su »veliki«, nešto tromiji Stonesi kakvi su i nastavili biti, neskriveno orijentirani prema bluesu, countryju i soulu u izvornom izdanju.

Ako su prvi albumi bili dug klupskom rhythm and bluesu, potkraj šezdesetih bila je riječ o nešto drukčijem pogledu u arhive. »Beggars Banquet« je bio remek-djelo sviračke i autorske dinamike na kojemu i danas zapanjuje da je takva količina energije najčešće postignuta akustičnim instrumentima. Primjerice, u himni »Street Fighting Man« – i prvom eksplicitnom miješanju Stonesa u dnevnu politiku, nema niti jedne elekrične gitare, a sve je nekako sjelo na mjesto iako Stonesi nikada nisu bili savjest generacije i skloni sociološkim istraživanjima poput Petea Townshenda i The Who.

Albumi »Let It Bleed« i koncertni »Get Yer Ye-Ya’s Out« – prije nekoliko godina reizdan s dodatnim materijalima – snimljeni su bez ključnog člana Briana Jonesa, s novim gitaristom Mickom Taylorom. Omjerom sofisticiranosti, energije, sviračke monolitnosti i autorske uvjerljivosti, od »Let It Bleed«, preko »Sticky Fingers« do »Exile On Main Street« 1972., nastao je magnum opus koji i danas stoji kao možda najjači kreativni niz grupe.

Nadahnut završetak dekade vjerno je uhvatio i opipao puls zajednice, šezdesetosmaških demonstracija i subkulturne nesigurnosti u zraku. Stvari poslije doista nisu bile iste, pogotovu ne nakon prve američke turneje Rolling Stonesa u tri godine 1969. i koncerta u kalifornijskom Altamontu koji je, nekoliko mjeseci nakon Woodstocka, koji je označio definitivan sumrak djece cvijeća i pridružene »all you need is love« estetike.

Situacija se, dakako, od tada dosta promijenila na horizontu diskografske industrije i show-businessa, kamo Stonesi nedvojbeno pripadaju od sedamdesetih naovamo, što je posvjedočilo i dvodnevno zagrebačko gostovanje u Domu sportova 1976. No ,epizoda s »pomlađivenajem«, povratkom korijenima i hvatanjem zamaha punka i novog vala na albumu »Some Girls« iz 1978. bila je i ostala ravnopravna najjačim ranijim domašajima.

IZVORNI RELIKT

Iako je današnja ponuda legendi veća nego ikada, Stonesi u glavama nekoliko generacija masovne publike još zadržavaju primat kao izvorni relikt, potekao iz originalnih vremena. Vjerojatno zbog želje da ih ne otpišu kao stare prdonje sklone nostalgiji, Stonesi su od povratka 1989. ne samo prihvatili izazove marketinško/scenske sadašnjosti nego su je velikim dijelom i sami kreirali. Od 1989. i povratničke turneje »Steel Wheels«, preko »Voodoo Lounge« i »Bridges To Babylon« iz devedesetih – kada su 1998. Svirali na zagrebačkom Hipodromu – grupa je na račun spontanosti često priređivala multimedijske spektakle i kod najšire publike podebljala kredit uvjerljive koncertne atrakcije. No paralelno s prihvaćanjem nove tehnologije tijekom devedesetih se dogodio i veliki pogled unatrag, kojim su mlađi izvođači u eri britpopa iz arhiva vadili glazbu, izgled i »stav« mlađahnih Stonesa, najčešće s kraja šezdesetih

U međuvremenu rock je definitivno postao industrija, velikim dijelom zahvaljujući baš Stonesima čije manire rada i poslovnih odluka na turnejama »40 Licks« 2003.-2004. i »Bigger Bang« 2006-2007. preuzeli baš svi, danas također »stari« rock sastavi, od U2, do Metallice, Red Hot Chili Peppers, Madonne, itd. Popisu se stalno pridružuju nova imena, svjesna da su Mick Jagger, Keith Richards i društvo ne otkrili, nego patentirali strategiju kako ostati prisutan, a ne dosljedan.

Fotomonografija »50« u srpnju, dokumentarac potkraj godine

Nakon promocije Richardsove autobiografije »Život«, te nedavne javne isprike Micku zbog načina na koji je u knjizi i u intervjuima iznosio detalje o svom najtrajnijem suradniku, priča o slavljeničkoj turneji u povodu pedeset godina osnutka, planirana za 2012., zakuhava se najavom velike službene fotomonografije »50« koja izlazi u srpnju, snimanjem opsežnog dokumentarca koji će potkraj godine na filmskoj vrpci ponuditi mnoge prije neviđene materijale iz arhiva grupe i nove intervjue, najavom povratka basista Billa Wymana u grupu – iz koje je otišao 1990. – za seriju koncerata koji će najvjerojatnije izbjeći sindrom prevelikih putovanja i biti koncentrirani po desetak večeri u najvećim gradovima.

Na rollingstonesarchive.com snimke ključnih koncerata

Predigra je nakon Scorseseova filma »Shine A Light« iz 2008. napravljena premijerama arhivskih koncertnih filmova »Ladies & Gentleman The Rolling Stones» iz 1972. i »Some Girls Live In Texas« iz 1978., koji su posljednjih godina uz proširena izdanja albuma »Exile On Main Street« i »Some Girls« prikazivali povijesne trijumfe novoj i staroj publici. Čak se i internetsko doba osjeti u lanjskom aktiviranju službene web-stranice rollingstonesarchive.com, na kojoj se mogu »skinuti« napokon objavljene snimke ključnih koncerata Stonesa iz Bruxellesa 1973., Hamptona 1981. i od ovog tjedna Los Angelesa 1975. Korištenje do sada strogo zatvorenih arhiva odledilo je pred masovnom publikom neke od legendarnih povijesnih nastupa, ali bi skorašnje reaktiviranje opet moglo pokazati, i zaradom dakako, da se vremena definitvno jesu promijenila, ali da su vjerojatno još na njihovoj strani”, piše Vjesnik.

Izvor: vjesnik.hr

Haris Pašović (Courtesy photo - wikipedia)

Piše: Dženana Burek – Mi smo dužni prema 11.541 našem ubijenom sugrađaninu, ali i prema svjetskoj historiji, evropskoj civilizaciji da opomenemo na najveći zločin počinjen protiv jednog grada nakon 1945. godine. Ovo je najveći pojedinačni gubitak u jednom gradu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – rekao je Haris Pašović, reditelj i autor projekta “Sarajevska crvena linija”, kojim će sutra biti obilježena 20. godišnjica početka opsade Sarajeva.

Poruka svijetu

Pašović je osmislio umjetnički projekt u sklopu kojeg će, u samom srcu Sarajeva, od Vječne vatre do Predsjedništva, biti postavljena 11.541 crvena stolica. Prazna mjesta simboliziraju mjesta na kojima bi sjedile Sarajlije ubijene za vrijeme četverogodišnje opsade grada.

- Mislim da je vrlo značajan veliki broj događaja koji podsjećaju na opsadu grada, ovdje, ali i u cijelom svijetu. To, ipak, govori da je nešto malo svijet naučio iz te naše patnje. Naravno, mi koji smo iz Sarajeva imamo najveću odgovornost da čuvamo sjećanje na taj period, ali isto tako i da poručimo svijetu da mi želimo mir. Da je sve bolje od toga da rijeka krvi proteče nekim gradom. A ovim gradom tekla je rijeka krvi i te crvene stolice simboliziraju tu krv – kaže Pašović.

U organizaciju manifestacije uključen je veliki broj institucija, i gradskih i federalnih, kao i individualaca.

- Mi smo oduševljeni kako su brzo ljudi razumjeli o čemu se radi. Kako su prigrlili tu ideju, svi, od policije, vatrogasaca, Hitne pomoći, obezbjeđenja, preko ljudi koji grade scenu, koji rade štampane materijale, do osnovnih i srednjih škola, čiji učenici također učestvuju u programu. Više od 50 institucija učestvuje u ovom projektu – govori Pašović.

Reditelj pojašnjava da je osnovna ideja da “Sarajevska crvena linija” bude dostojanstveno podsjećanje na naše ubijene sugrađane, rodbinu, prijatelje, komšije…

- Ti ljudi ubijeni su zato što su voljeli ovaj grad, zato što su ga branili, a svojom borbom doprinijeli su da mi danas možemo živjeti ovako kako živimo. Civilizacijski i ljudski dužni smo sjetiti se njih – upozorava ovaj istaknuti umjetnik.

Nestao je grad

Iako to nije isticao u prvi plan, Pašović pojašnjava da je umjetnicima koji rade na ovom programu veoma teško, jer su i sami bili u opsadi i sami su svjesni koliko je taj gubitak nenadoknadiv za njihove porodice, za sve nas.

- Zastrašujući je podatak 11.541 ubijeni. Nestao je cijeli jedan grad u gradu. I nikad se to ne može promijeniti. Mi smo tu da nađemo formu koja je odgovarajuća, dostojanstvena, intimna, jednostavna, da se svi zajedno prisjetimo ljudi koji nisu sa nama. Danas 11.541 čovjek ne može biti s nama zato što ga je srpska nacionalistička politika spriječila u tome.

Neke od onih koji su komandovali opsadom grada i ubistvima ljudi Međunarodni sud u Hagu već je osudio. Sjetimo se samo Stanislava Galića, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog komandovanja granatiranjem Sarajeva. Šta ima još da se kaže o tome, osim da se šuti i da se pokuša shvatiti antropološka i metafizička dimenzija tog događaja – govori Pašović.

Detalji iz programa 

- Merima Ključo i Danijel Žontar su kompozitori, muzičari, koji su obradili neke kompozicije koje sam ja predložio i složio u jednu priču. Oni su od toga napravili jedinstveno muzičko djelo koje izvodi hor klasičnih muzičara “Art Vivo”. Zatim, tu su solisti Aida Čorbačić, Anes Saračević, Deniza Đipa, Dragan Pavlović, Majo Marilović, a u jednom dijelu kompozicije pojavljuje se Ivica Šarić sa svoja dva sina, Ivanom i Leom, koji su također operni pjevači. To je za mene jedan vrlo dirljiv moment, kad se njih trojica zajedno pojave – govori reditelj Haris Pašović.

I na samom kraju, pojavljuje se hor od nekoliko stotina učenika sarajevskih škola koji zaključuju tu kompoziciju i pjevaju je zajedno sa svim ostalim učesnicima.

Glumica Jasna Diklić govorit će pjesmu velikog poljskog pjesnika Herberta Zbignjeva “Izvještaj iz opsjednutog grada”. Pjesma se odnosila na varšavski geto. Ali, kako kaže Pašović, zapravo izgleda kao da je napisana upravo u Sarajevu, jer se historija u Sarajevu ponovila.

(Izvor: www.avaz.ba)

Bespoštedna bitka za Oscara 2012 (Photo ilustracija - The English Blog)

Piše: Dunja Dragojević — Jednom u godini se krema filmskog svijeta okuplja u slavnom teatru na Hollywood Boulevardu – na dodjeli Oscara. Tada u njega mogu ući samo odabrani, ali i “obični smrtnici” ga mogu vidjeti iznutra – za 15 dolara. Bez nekog službenog identifikacijskog dokumenta na svečanost dodjele Oscara nitko ne može ući – pa ni George Clooney. Ovaj poznati glumac jednom je naime došao bez dokumenata na dodjelu – i sigurnosno osoblje ga nije pustilo; pročitajte u prilogu Radio Deutsche Welle. Nije bilo druge nego da njegov asistent sjedne u auto i ode po Clooneyevu osobnu iskaznicu. Tek onda je glumac mogao ući u “sveti hram” na Hollywood Boulevardu koji se donedavno zvao Kodak Theatre, a sada se zbog stečaja firme po kojoj je nosio ime zove Hollywood & Highland Center. Tako barem priča Julisa Smith koja turiste vodi u obilazak slavne zgrade. U nju obični smrtnici mogu ući čitav tjedan od 10:30 do 16:00 sati, svakoga dana dakle osim mjesec dana oko dodjele Oscara – mjeseca u kojem vlada ludnica. Ulaznica stoji 15 dolara.

Zana Marjanovic (Courtesy photo - Webpublicapress ZM)

(Webpublicapress) – NewYork/Sarajevo — Zana Marjanović, sada već globalno poznata glumica koja je iznjela glavnu ulogu u filmu Andjeline Jolie “U zemlji krvi i meda” poslala je pismo zahvalnice svima onima koji su u Sarajevu pomogli realizaciju trijumfalne premjere filma pred oko 7000 gledalac. U danima kad isti film s primjetno važnom univerzalnom porukom svijetu i svima onima kojima je važno naučiti lekciju minulih ljudskih golgota od Holocausta do genocida u Srebrenici – u jednom “slobodarskom” Beogradu, nakon nezapamćene medijske harange doživljava – da svega 12 ljudi posjeti beogradsku premjeru, Zanine tople riječi zahvale prijateljima i svojim sugradanima u Sarajevu – imaju zapravo veći eho od onoga koji bi se mogao očekivati.

Prenosimo Zanino pismo u cjelini, jer ono je znak ne samo dobrih umjetničkih manira, već i važan dokumenat o jednom umjetničkom dogadjaju, koji je kao i svaka hrabra umjetnost natjera sve nas da se odredimo prema istini. A istina je jedina hrana koja čovječanstvu treba. Žalosno je što poslije planetarne tragedije koja se narodima na prostorima bivše Jugoslavije dogodila od 1991 do 1999, od Bosne do Kosova — neki to još ne shvataju ili jednostavno neće da prihvate. Zana Marjanović kao i Angelina Jolie i jedne i druge podsjećaju na to koliko su ili koliko nisu u pravu, čak i kada ne govore o tome. Pročitajte šta Zana piše!

Hvala svima

Kada sam prvi put sanjala o premijeri filma “U zemlji krvi i meda” u svom rodnom gradu vidjela sam je pred 7000 sugrađana u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu.

Obrativši se Federalnom ministru Salmiru Kaplanu za savjet, shvatila sam da ima još ljudi koji dijele istu ideju.

Moj san se počeo  ostvarivati!

Pored članova Magacin Kabarea i mojih prijatelja Emira Kapetanovića, Moamera Kasumovića, Rusmira Mesihovića, Bojana Miškića i Dine Arslanagić, počeli smo (a sve u dogovoru sa produkcijom filma), sa pripremama za taj, za mene najbitniji događaj u životu.

Nisam mogla ni naslutiti koliko mnogo ljudi će nam izaći u susret!

Maloj ekipi sastavljenoj od najbližih prijatelja i članova porodice, počeli su se priključivati pokrovitelji, sponzori kao i Udruženja,

Zana - Hvala Sarajevo 14 februar 2012 (Photo archive - Webpublicapress ZM)

bez kojih realizacija mog sna ne bi bila moguća: Grad Sarajevo, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Post Conflict Research Centar, Modiko, Obala Art Centar, Carlsberg, Hotel Bristol, Ećo Company i mnogi drugi  koji su znali prepoznati značaj ovog događaja za naš grad i našu državu Bosnu i Hercegovinu.

Film pripada svim Bosancima i Hercegovcima

Angelina Jolie je više puta izjavila da je ovo naš film, film svih Bosanaca i Hercegovaca. Mi, glumci filma smo ga osjećali takvim, kao i gledaoci i ljudi uključeni u organizaciju sarajevske premijere, što je pokazalo da postoji još mnogo onih koji dijele tu ideju sa nama.

Zahvaljujem se svojim sugrađanima, svim Bosancima i Hercegovcima na najljepšem i najvažnijem danu u mom životu – sarajevskoj premijeri filma „U zemlji krvi i meda“, završava svoje pismo Zana Marjanović, kojoj želimo mnogo ovakvih umjetničkih dostignuća.

Dževad Karahasan, pisac (Courtesy photo - Delo Ljubljana)

Piše: Jasmina Hodžić -- Poznati književnik iz Bosne i Hercegovine, Dževad Karahasan ponovo je osvojio jedno prestižno evropsko priznanje, nagradu Henrich Heine kao prvi pisac van njemačkog govornog područja. „Karahasan je izabranik našeg srca. On pokazuje da dobra literatura zna da sebi prokrči put, jer prevazilazi granice islama i krišćanstva, istoka i zapada”, rečeno je prilikom dodjele nagrade Heinrich Heine u Diseldorfu. ”Nagradu Heinrich Heine dodijelili smo Dževadu Karahasanu jer on stvara u Hajneovom stilu, kao pisac, tribun i apostol, crpeći svoju inspiraciju iz dubokih spoznaja ljudske istorije, sa svim njenim usponima i padovima, prenosi Radio Deutsche Welle na bosnanskom jeziku.