propecia yahoo answers

Home » ARCHIVE, BALKANS, COLUMN » Filigranski Izvagana Odluka

Filigranski Izvagana Odluka

E. Avdović (WPP photo)

Piše: Erol Avdović (“Dnevni avaz”) – Kada odavde iz New Yorka gledam euforiju na zagrebačkim ulicama zbog oslobadjanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su uz izlišnu pomoć utjecajnih saveznika i visoku cjenu doista oslobodili svaki pedalj svoje domovine, i opet nacionalističku histeriju u Beogradu zbog filigranski odvagane odluke Haaškog suda, kao novinar to razumijem, jer ponešto znam o svemu. Ali, kao čovjek, imam pomješana osjećanja slušajući šta pobjednici i žrtve govore o tome!

 

Otuda potreba da se ponovo “prošetam” alejom – u “drvoredu” sasvim ispravnih i dobro odmjerenih, iznad svega čvrstih riječi, koje tu nisu iznikle slučajno. Jer kako to zapisaše o ovom “slučaju” novinari londonskih novina “The Times” – historija se mora pravilno zapisati! Dodajmo: ako ne želimo da nam se ciklički ponavlja u najgorem obliku.

 

Ispravno odmjerena odluka suda

 

Dakle, u Hrvatskoj su se dogodili zločini nad civilima! I Srbi su kao i drugi bili medju tim stradalnicima. Ili, kako neambivalentno piše “The Times”: “To su bili zločini”! I to što je UN tribunal oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača — ne znači da ih je doveo u pitanje. Zločini su ostali i morat će biti kažnjeni, jer ratni zločini nikad ne zastarjevaju!

 

No, Sud u Haagu je posalao jednu sasvim drugu poruku, koju bi civilizacijski trebali respektirati u Beogradu. Uostalom, tamo se još ne mogu pohvaliti da su u Srbiji vodili oslobodilački rat protiv Hrvata, Bosanaca ili Albanaca recimo – i na svojoj teritoriji. Naravno! Niko Srbiju nije napao od Drugog svjetskog rata na ovamo!

 

“Oslobađanje generala je počivalo na procjeni da protjerivanje Srba nije bilo rezultat zločinačkog udruživanja. Nije bilo plana za to”, piše “The Times”. I drugi se ne libe sugerirati kako su hrvatski Srbi ušli u zbijeg (nehumano je reći “humani transfer stanovništva”) koji im se politički i medijski dugo sugerirao iz Beograda. –

 

Ova odluka Suda je pravda, a ne amnestija, koja je obradovala i digla na noge Hrvatsku, znajuči kako je bivša tužiteljica Haškog suda Carla Del Ponte – željela, po svaku cjenu izjednačiti krivicu Zagreba i Beograda. I znajuči, kako je sa istim žarom Del Ponteova proganjala i bosanske generale, Halilovića, Delića, Alagića – ne da im samo dokaže krivicu, već i da se u Bosni izjednače agresori i oslobodioci. Zato je ova oslobadjajuča presuda hrvatskim hrvatskim generalima, dobra vijest i za pravdu koja slijeduje braniocima bosanske domovine. A poruka je doduše ii kako je pravda skupa, i da na svijetu “ima samo onoliko pravde koliko se za nju izborimo”!

 

Geostrateški značaj “Oluje”

 

Istina je dakle, da se hrvatska operacija “Oluja” pokazala kao uvertira u finalno okončanje rata. I da opet upotrjebim riječi koje donosi “The Times” – Oluja se pkazala “ključnom u zaustavljanu Miloševića, spašavanju Bosne od daljnje patnje i osiguravanju dogovora o raspodjeli teritorija u okviru Dejtonskog sporazuma”.

 

I tu, nažalost, dolazimo do bolne istine, koju više neko ne skriva, kada objašnjava i današnju političku blokadu dejtonske Bosne i Hercegovine. Umjesto da se zastava države BiH zavijorila u Banja Luci, naravno bez zločina, a da su se pitali mnogi bosanski i hrvatski generali, časnici i borci – to bi se dogodilo – dogodila se, kako Times priznaje ta “dejtonska raspodjela teritorija”.

 

Tu dejtonsku “anatomsku grešku”, 17 godina kasnije Milorad Dodik, pokušava iskoristiti kad god može. Tako i sada, prihvatajući kao “evropski put” (?!), a radeći zapravo za rusku političku guberniju u ovom, bosanskom dijelu Evrope, Mile-partner traži demilitarizaciju Bosne i ukidanje Oružanih snaga BiH, sve kontra-NATO-u. U isto vrijeme pokušava opet — etnički zaokruživati nove bosanske teritorije, u neke nove “SAO” (“srpske autonomne oblasti”, kao početkom 1990-tih ?!) — etnički većinske teritorije, i to na teritoriji većeg bh.entiteta – u Federaciji BiH?! Sreća je bar što mu američki ambasador Patrick Moon, otišao odmah “na noge” u Banja Luku, da mu poluglasno šapne na uho: “Malo morgen”!

 

I opet, u povodu Gotovine i Markača, Miletov saborac, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ogorčeno je izjavio da je presuda politička i da “otvara stare rane”. Ali, kako to posebno navodi i pomenuti Times, “u stvarnosti, Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine, pred kojim se slučaj i odvijao, je nesavršen ali častan pokušaj zadovoljenja pravde”. To je dakako za one koji priznaju da se u Srebrenici 1995. dogodio zulum zvani genocid.

 

Pa valjda nakon 20 godina svi to znamo. I svi to prihvatamo? Ili se u Beogradu još ne mire sa time, i onako, nastavljaju političku trgovinu sa Evropom!

 

U ostalom ne primječuju to samo Englezi, ili moji Amerikanci, da iako su doista “sve strane počinile zločine u balkanskim ratovima devedestih – nisu sve jednako krive”!

 

Historijske greške i značaj imena

 

Evo, recimo Times fino piše, sadeći još jedno drvo u povjesnoj aleji kroz koju moramo do zelenih grana:

 

“Krvoproliće je bilo ručni rad Miloševića. Njega su zapadni krojači politike dugo i pogrešno smatrali partnerom za pregovore. Loš pokušaj neutralnosti, uključujući i embargo UN-a na oružje koji je Srbe dominantnim u vojnom pogledu, pobrinuo se da civilne patnje potraju i čak se intenziviraju”. I onda “The Times” iznova valjano zaključuje:

 

“Pomirenje je ključno. Ono zavisi od tačnog prepričavanja historije”.

 

I zato, izmedju historije koju ispisuje Haaški tribunal i nacionalističke histerije, koju ne ispisuju samo graffiti i huliganske bande na balkanskim stadionima – ja biram ono prvo! Ma koliko nesavršena – takva je historija putokaz, jasan znak pored puta koji krivuda kroz mračne drvorede ponovljenog balkanskog stradanja.

 

Uostalom, otuda mi je stara bosanska riječ “povijest” čak i bliža od ove internacionalne – “historija”!

 

I kad smo već kod imena, naučio sam to već u prvim danima novinarsko-dopisničkog službovanja iz “Kristalne Palače naroda”, ovdje na East Riveru, u New Yorku, prije skoro 20 godina – ispravno je davati imena čak i ratovima.

 

Tako je ispravno reći Domovinski rat! U Hrvatskoj je taj termin temeljno etabliran – od kuhinjskog stola do Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, i sve do Banskih dvora. Ali, iako ispravan, taj se termin nije udomaćio u Bosni!? Tamo je oslobodilački rat protiv agresora, skoro pa prepušten na milost i nemilost kolokvijalizama, u biti – onima, koji su s terminima suprotnog “patriotskog” naboja i značenja nastavli rat protiv Bosne i svega bosanskog.

 

Pa nije Tito bio budala kad je onaj prethodni rat, uz ne manje krvavih pogrom prema ljudima od Triglava do Gevgelije – nazvao: “Narodno-Oslobodilačka-Borba” (NOB)! U protivnom, bez jasnih riječi, a “poslije dobre literature – uvjek teku potoci krvi”, zapisao je njegov suvremenik britanski državnik Winston Churchill.

 

“Make no mistake”(ne pravite grešku!) – započinju često svoje rečenice Amerikanci,  da sve stvari stavljate u isti koš! Ili ih proglasite isto važnim!? Jer, onome kome su sve stvari isto “važne” – zapravo ništa nije važno! Ne radi se, dakle – ovdje o srpskim, ili hrvatskmm ili bosanskim generalima. Radi se o traženju izlaza iz sasvim pogrešne balkanske kvadrature kruga! Vrijeme je da prestanemo povjesno mucati, i da stvari počnemo nazivati pravim imenima. U Bosni posebno!

*

Short URL: http://webpublicapress.net/?p=16367

Generated image
Image and video hosting by TinyPic
Generated image

FEATURED VIDEOS

FLICKR PHOTO STREAM

© 2018 WebPublicaPress. All Rights Reserved. Log in - Designed by Gabfire Themes